Kuda ide Srbija | |||
Politički cinizam i bezobzirni pragmatizam |
![]() |
![]() |
![]() |
petak, 24. jun 2011. | |
Nema tog realnog nacionalnog cilja koji aktuelna vlast Srbije neće žrtvovati u ime imaginarnog evropejstva
Ne mislim da je čekanje najbolja politička filozofija, ne mislim čak ni to da je to uopšte dobra politička filozofija, ali njena upotrebljivost mora se meriti i u odnosu na okolnosti u kojima se deluje, snage kojima se raspolaže i najzad optimalnošću strateških ciljeva. Postavlja se vrlo ozbiljno pitanje zbog čega se vlastima u Srbiji toliko žuri da zatvaraju neka od najvitalnijih nacionalnih pitanja, a koja su otvorena protivno srpskoj volji, a samim tim suprotna i srpskom interesu. Možda je ta politička žurba za koju nema obrazloženja motivisana nekim drugim razlozima pa bi najmanje trebalo u javnoj debati proveriti o čemu se tu zapravo radi. Ili se možda radi o završnoj epizodi komunističkog projekta gde su srpski narod očevi i dede ovih koji sada vladaju Srbijom – Srbe vodili u svetlu budućnost, dok njihova deca i unuci Srbiju vode u konfuznu i neizvesnu Evropsku uniju, naravno to nikako ne treba smetnuti s uma, bez alternative i po svaku cenu. Uz to, čini se, da kod srpskih vlasti danas ne postoji nijedan realni nacionalni cilj koji je od vitalnog značaja za opstanak srpskog naroda, Srbije i Srpske a da on ne bi bio podređen imaginarnom cilju konfuznog i neiskrenog evropejstva. Aktuelna mandatna politika vlasti u Srbiji ne korespondira sa srpskim nacionalnim i državnim interesom nego se isključivo narcisoidno bavi sama sobom ne vodeći pritom računa čak ni o elementarnim, a da ne govorimo o istorijskim interesima srpskog naroda. Svojedobno je Makijaveli domislio političku devizu da cilj opravdava sva sredstva kako bi se do tog cilja došlo. U današnjoj srpskoj političkoj praksi ta se politička maksima može preformulisati u to da se za evropski cilj imaju žrtvovati svi srpski ciljevi i interesi. U srpskoj politici danas uspostavljena je jednačina u kojoj se za moguće nešto daje sve realno. Površnom politikom današnjih nosilaca vlasti u Srbiji, bez ikakvog dubljeg istorijskog razumevanja njenog značaja za srpski nacionalni interes, ugrožava se Republika Srpska. Izručivanjem Radovana Karadžića pre tri godine i generala Ratka Mladića ovih dana, ne sa ciljem da se, kako u horu sa licemernim Zapadom dopevavaju srpski funkcioneri u Beogradu, zadovolje njihove navodne žrtve, nego pre svega da se time otvori prostor da se u haškom političkom žrvnju samelje i žrtvuje Republika Srpska. Tim zahvatom do te mere bi bio oslabljen položaj srpskog naroda i same Srbije da mi je u ovom času teško naslutiti u kom bi smeru mogla da se nastavi destrukcija Srbije. Možda se tim aktom želi „rešiti“ srpsko pitanje po meri srpskih neprijatelja. Podaničkim odnosom aktuelne vlasti u Srbiji prema Zapadu suverenitet Srbije na Kosovu i Metohiji sve je minimalniji. Tekući pregovori sa Prištinom, kako se to eufemistički imenuje, koje vodi državni sekretar u Ministarstvu spoljnih poslova Srbije po samom naslovu srpskog pregovarača predmet pregovora se tretira kao spoljnopolitičko a ne, kao što bi to trebalo da bude, kao unutrašnjepolitičko pitanje Srbije. Juče i danas izručuju se haškom žrvnju najvažniji srpski ljudi našeg vremena, nosioci borbe za samoodržanje i samopoštovanje srpskog naroda, simboli njegovog otpora i časti i to da stvar bude još gora uz osećaj radosti i bez trunke stida onih koji to čine, sutra će se isporučiti najvažnija srpska zemlja Kosovo i Metohija, a sve uz obrazloženje da to drugi hoće, da to drugi traže od nas da bi nas priznali samo ako nas nema i tome slično. Ima li tome kraja? Ko nam garantuje da neće jedan od zahteva Zapada koliko sutra biti da se odreknemo pravoslavlja i u tom cilju ukinemo Srpsku pravoslavnu crkvu. Kao što reče pesnik za Boga da bi više voleo da Boga nema, pa da dođe, nego da ga ima, a da ne dolazi – jednako tako bi se u ovoj prilici moglo reći da je bolje da Srba i srpskih zemalja ima, pa da ih ne priznaju, nego da nema ni Srba ni srpskih zemalja a da su priznati. Postojanje je iznag svega ono je od Boga i time je izvan nadležnosti ljudi ma kako se oni zvali i ma koliko oni moćni bili. Kada se jednog dana, a taj dan svakako mora doći, bude ocenjivalo ovo vreme u kome se vodila mandatna politika sračunata na vlastito očuvanje vlasti i svojih položaja, a ne politika koja bi kao svoj glavni motiv imala ostvarivanje nacionalnih i državnih interesa srpskog naroda, ova vlast neće se na tom sudu istorije provesti dobro. Ne treba zaboraviti da je to mala uteha, s obzirom na to kakve štetne posledice pravi ova vlast. Neke od njih su i trajnog karaktera i ugrožavaju i naciju i državu, te mi se stoga čini da bi umesto političkog cinizma kojim se služi danas kako vlast, tako i najveći deo opozicije, zarad rđavog pragmatizma, trebalo u srpskom narodu pronaći snage koja bi uspela da učini mnogo više za vlastito samoodržanje. To nije nerealno i stoga što toj političkoj snazi (a u jednom ranijem napisu kao tu snagu video sam srpsku mladost) ne treba mnogo a da uspe. Potrebno je samo da na srpsko pitanje gleda iznutra, a ne da na njega gleda spolja, da svoj legitimitet crpe iz Srbije a ne, na primer, iz Brisela i Belgije. |