Kolumne Đorđa Vukadinovića | |||
Kosmetski mostovi i ćuprije |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 30. avgust 2011. | |
Glavni kandidat za gubitnika iz ove situacije verovatno je Boris Tadić, koji je sve vreme sebe i srpsku javnost najviše i nastrasnije ubeđivao u ispravnost politike „dvostrukog koloseka“, koja sada, u svetlu izjava gospođe Merkel, deluje bukvalno tragikomično. Ali još veći problem za predsednika jeste to što jedan veliki deo medijske i političke javnosti (plus velika većina zapadnih diplomata) danas od njega očekuje da bude Čedomir Jovanović i silno se iznervira kada on pokuša da pokaže da to nije. S druge strane, velik deo one „druge javnosti“ veruje, tj. siguran je da on JESTE Čedomir Jovanović, samo se iz taktičkih razloga skriva i ne želi da to javno pokaže. Ali najveći problem Borisa Tadića sastoji se u tome što, sem njega, uskoro u Srbiji neće biti nikoga drugog ko u tu njegovu politiku još iskreno veruje, odnosno što se opasno približio trenutku u kojem će ga složno i ne bez argumenata napadati međusobno najljući protivnici – jedno zato što je „prodao Kosovo“, a drugi zato što, iz ovog ili onog razloga, još uvek okleva da to potpuno učini. Sada se ponovo vidi kolika je cena prošlogodišnjeg srpskog odustajanja od sopstvenog predloga rezolucije u Generalnoj skupštini, iako su se pre godinu dana doslovno na prste mogli prebrojati oni koji su javno upozoravali da je to jedan od poslednjih Rubikona koji deli kakvu-takvu od nikakve spoljne politike i kapitulacije. Što se ne plati na mostu, platiće se na ćupriji. Jedan truo kompromis zahteva drugi, još truliji i još nepovoljniji. Jedna kapitulacija povlači drugu, a jedno povijanje pod pritiskom rezultira samo novim pritiscima i novim, sve brutalnijim ultimatumima. Sada je opet sve isto – samo gore. Svi koji su prošle godine ohrabrivali povlačenje rezolucije i hvalili kao „mudar i državnički“ Tadićev potez ondašnje pristajanje na „zajedničku rezoluciju sa EU“, sada su šokirani i prilično ljuti što ponovo moraju da ga guraju i prevode preko iste vode. S druge strane, oni koji su tvrdili da je u pitanju samo prenemaganje u predizborne svrhe, sada su u to još ubeđeniji. Na zapadu su iznervirani. Na istoku mu/nam ne veruju. Priština je još nestrpljivija, a „međunarodni prestavnici“ sve bahatiji u otvorenoj podršci albanskoj ambiciji da se upostavi „suverenitet na čitavoj teritoriji Kosova“. Pre godinu dana nam je prećeno „Olujom“ na severu Kosova ukoliko se usudimo da se u svetskoj areni suprotstavimo volji SAD i EU, a sada nam već organizuju probne mini-oluje prema ćefu prištinskih kriminalaca i švercera. Svi očekuju da se opet sve završi novim popuštanjem i porazom Beograda. Bilo je to jasno već poodavno. Ali sada naprosto bode oči, odnosno, ne može da se ne vidi da je, nažalost, većina onoga što smo godinama slušali o ljudskim pravima, međunarodnoj pravdi, zločinima, istini i pomirenju bila obična koještarija. Haški tribunal je bio, pre svega, sredstvo političkog pritiska i pacifikacije balkanskog regiona, sa akcentom na Srbiju. Više nas gotovo niko i ne pokušava uveriti u suprotno. Ali ovih dana postaje očito da ni priča o evro-integracijama nije sama sebi cilj. Sve vreme se radilo samo o Kosovu (ma koliko bili prisutni i drugi geo-politički aspekti). I Hag i Evro-perspektiva, bar kada je o Srbiji reč, bili su samo dve strane istog, kosovskog novčića. Malo je nedostajalo da se i u Srbiji ostvari tranzitološki san. Da o ključnim političkim pitanjima svi misle isto – ili, još bolje, da ne misle ništa, ima ko da brine o tome, mali smo mi da se bavimo velikom politikom, mi smo tu da radimo, realizujemo i „implementiramo“ ono što nam propišu Brisel i MMF. Politika nas ne zanima, svi su oni ionako isti, neka se smenjuju malo, glasaćemo ako se baš mora za onog ko je simpatičniji i ko nas atraktivnije laže. Teme izbora ima da budu samo „korupcija“, „ekonomija“ i „nova radna mesta“ – pa neka pobede bolji. Ionako je svejedno. Ali, eto, ta „prokleta kriza“ i – naročito – to „prokleto Kosovo“ razbili su, ili bar ugrozili, temelje ovog poželjnog („a-političkog“) konsenzusa i otvorili razna neugodna pitanja. Ne samo Kosova, nego, zamislite, čak i opšteprihvaćene (kada? gde? od koga?) evro-atlantske orijentacije. Kada sam svojevremeno napisao da se „od Kosova ne može pobeći“, mislio sam to i bukvalno i simbolički, istorijski i geografski, i real-politički i psihološki. To uopšte nije bila samo stilska figura. Zato me nimalo ne čudi što se, evo, po ko zna koji put, Kosovo opet vraća i lupa o glavu onih koji su već nekoliko puta mislili da su ga se ratosiljali. I još će se lupati – u to sam spreman da se zakunem i kladim. |