Kolumne Đorđa Vukadinovića | |||
Izbori u Crnoj Gori ili „razlika koja čini razliku“ |
![]() |
![]() |
![]() |
četvrtak, 13. oktobar 2016. | |
Reč je o predstojećim crnogorskim izborima i tektonskoj političkoj promeni koja se na njima i posle njih očekuje. Politički Beograd, kako onaj vladajući tako i opozizicioni, na ove crnogorske izbore gleda prilično ravnodušno i nezainteresovano. Kao što uglavnom isto tako gleda i na sve druge važne stvari koje nisu od neposrednog dnevnopolitičkog i marketinškog interesa za postojeću vlast. Sem par medija (na čelu sa NSPM-om) i nekolicine intelektualaca svesnih šireg, nacionalnog i regionalnog značaja ovog događaja, srpska javnost se prema predstojećem, potencijalno najvažnijem crnogorskom izjašnjavanju nakon referenduma o nezavisnosti većinski odnosi kao da je reč o izborima u Zanzibaru ili Burkini Faso. No, imajući na umu kako je u nekim ranijim slučajevima izgledalo i koliko je (ne)uspešno bilo to beogradsko „mešanje“, možda je i bolje što ga ovoga puta – bar zvanično – nije mnogo bilo. (Mada je „Politika“ ipak našla za shodno da nedelju dana pred izbore objavi jedan afirmativan intervju sa Milom Đukanovićem. A crnogorske filijale „Pinka“ i „Informera“ predstavljaju medijsku kičmu Đukanovićevog režima.) Režim je godinama vladao ne samo strahom, pritiscima i korupcijom, nego isto toliko, ako ne i više, raširenim uverenjem kako je u Crnoj Gori „sve zakovano“, da će Milo Đukanović vladati dokle bude želeo i kako „nema šanse“ da se tu bilo šta može promeniti. I upravo na tom frontu se dogodila možda i najvažnija promena, koja promiče površnom oku, a koja bi mogla imati krucijalni značaj i odlučujuće uticati na ishod ovih izbora.
Naravno da je Đukanovićev režim sve učinio da „raskrinka“ to – tobože – „neprincipijelno udruživanje kusog i repatog, ujedinjenih u mržnji prema Gospodaru“. (Prepoznajete li mehanizam po kome i ovdašnji režim i njegovi sateliti udaraju po svakom nagoveštaju sličnog opozicionog pristupa?) Ali nije uspeo. Kada ima dobre volje, hrabrosti i odlučnosti – i kada nema ubačenih „trojanaca i „korisnih idiota“ – , način i model se uvek nađu. U crnogorskom slučaju, to je bio dogovor da se odluka o (ne)ulasku u NATO donese na refendumu – što i jeste demokratski i jedino pošteno. Time je režimu izbijena iz ruke karta na koju je neprestano igrao – podela na „pro-ruske“ (pro-srpske) i „pro-zapadne“ snage – čime je težište prebačeno na samog Đukanovića, njegovu vladavinu, rezultate, poslove i saradnike.
Već to što je posle mnogo vremena ishod izbora neizvestan, što je režim sve nervozniji i što mu su na sve strane priviđaju zavere, „udari na državu“, „ruski pipci“ i „ruske pare“ – jeste prva, ne samo simbolična pobeda udružene opozicije. A ona, po svemu sudeći, neće biti i jedina. (Iako ne treba imati mnogo iluzije da je to vlast koja će se tek tako povući, odreći pozicija i mirno priznati poraz.) U svakom slučaju, iz ovog podgoričkog eksperimenta, kakav god bio njegov trenutni ishod, može se mnogo toga naučiti i zaključiti i u vezi sa Srbijom i ovdašnjim političkim (ne)prilikama. Ko to ne vidi, ili je politički daltonista, ili – što je verovatnije – slabo prikriveni „spavač“ i „trojanac“ Đukanovićevog beogradskog pandana. |