Kolumne Đorđa Vukadinovića | |||
Istočno od raja |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 06. decembar 2010. | |
Nisam, naravno, toliko naivan da poverujem kako se to sve dešava samo od sebe. Uostalom, kao što je poznato, a u međuvremenu i dokumentovano, ni u čuvenom Votergejtu nije bila reč samo o donkihotovskoj borbi za istinu dva usamljena medijska jahača. Pletu se tu, naravno, razne igre i interesi. Ali suština je ipak da je, uz malu pomoć savremene tehnologije, pojedinac makar i privremeno pobedio i ponizio veliku silu. I komični su mi – a čak i pomalo sumnjivi – oni koji tvrde kako je sve ovo sa „Vikiliksom“ samo još jedna „američka nameštaljka“, ili da je objavljeno samo ono što „svi znaju“. Pa, svi znamo da političari imaju donji veš i reproduktivne organe. Ali nije baš svejedno ukoliko to za što znamo da postoji krene da se pokazuje pred javnošću i biračima. A dokumentacija koju je Vikiliks objavio, ili se sprema da objavi, jeste upravo to. Dakle, otkrivanje prljavog diplomatskog veša, kao i ponečeg od onoga što se nalazi ispod njega.
No, i ova afera je pokazala da se svet menja, ali da ta promena ide mnogo više u pravcu mračne Orvelove slike, nego u smeru globalne demokratije postmodernog doba. Kada je pre četrdesetak godina, u jeku vijetnamskog i hladnog rata, izbila pomenuta afera „Votergejt“, ili kada su objavljene fotokopije kompromitujućih vladinih dokumenata koji se tiču rata u Vijetnamu, niko nije ni pomislio da zatvori Nujork tajms ili Vašington post, niti je uhapsio, ili raspisao crvenu poternicu za Bernstinom i Vudvortom.
Iako je objavljena tek mrvica, već i ovo do sada je izazvalo pravi globalni diplomatski cunami. Moram priznati da je kao svojevrstan melem na moju dušu koja se nagledala svakojakih (samo)poniženja srpskih političara legao podatak kako je slovenački premijer Pahor, ničim izazvano, nudio ugovor za posao vredan više milijardi (i još pride smeštaj zatvorenika iz Gvantanama) za samo jedan dvadesetominutni susret sa predsednikom Obamom.
Afera Vikiliks je već sada razotkrila naličje i licemerje visoke svetske politike. Naročito američke – čija vlada juri DŽulijana Asanža (čuju se već i zahtevi za likvidacijom), dok, s druge strane, u Srbiji i drugim satelitskim državicama i teritorijama direktno finansira lokalne medijske projekte i ohrabruje ih da iste ili slične stvari rade svojim vladama. Možda je među reakcijama koje su se ovih dana mogle pročitati najpoštenija i sa najviše osećaja za pravila igre bila ona Vilijema Montgomerija, predstavnika stare obaveštajne i diplomatske škole, kada se još znalo ko šta radi i ko je za šta odgovoran. „Nisam ljut na Vikiliks“, kaže Montgomeri, „nego na američku vladu, koja nije bila u stanju da zaštiti svoje predstavnike i tajnost njihove međusobne komunikacije“. Na sličan način sam i ja ljut zbog toga što se, barem do trenutka dok ovo pišem, najmanje zna o sadržaju beogradskih diplomatskih depeša. A neće biti da su one baš najnebitnije i najnezanimljivije od svega što se među tim stotinama hiljada dokumenata može naći. Isto kao što je teško poverovati da je u čitavom tom paketu baš najvažnija bila beleška razgovora američkog diplomate sa jednim Sarkozijevim savetnikom u kojoj se negativno portretiše aktuelni ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić, za kojeg je rečeno da ne ohrabruje dovoljno Srbe sa Kosova da učestvuju u radu kosovskih institucija, da „daje velika obećanja koja ne ispunjava“, te da, sve u svemu, „ne predstavlja moderno lice Srbije, za kakvo se izdaje“.
U nedostatku više sadržaja, ponešto se može zaključiti i na osnovu samog broja depeša posvećenih pojedinim ličnostima. A kada je o tome reč, ubedljivo najzastupljeniji su, navodno, Dodik, Tadić, Jeremić i Koštunica. I dok je to za Tadića i Koštunicu bilo za očekivati, toliko prisustvo Dodika i Jeremića moglo bi da znači da su njih dvojica za Imperiju još uvek izvesne nepoznanice, dok su ostali uglavnom već pročitana knjiga. Videćemo da li će taj sud biti promenjen nakon što se otkrije šta u tim depešama piše, ali zasad se čini da su neki krugovi u SAD ozbiljno zabrinuti da bi im se ova dva nekadašnja favorita i miljenika mogla otrgnuti sa kanapa i prebeći negde „istočno od raja“. |