Kolumne Đorđa Vukadinovića | |||
„Druže File, mi ti se kunemo“ |
![]() |
![]() |
![]() |
petak, 10. avgust 2012. | |
Dilema je, zapravo, veoma slična onoj koja postoji i u vezi vladine „kosovske platforme“ i podleže istim pitanjima i sumnjama koje su se već javljale povodom Tadićeve politike „i Kosovo i EU“. Dakle, da li i oni – posle svega – i dalje veruju u politiku „dvostrukog koloseka“, da li se nadaju da će oni tu politiku sprovoditi bolje i uspešnije od prethodnika i šta će učiniti u trenutku kada se ispostavi da je ta njihova vera bila pogrešna, a nada iluzorna? Mislim da je odgovor na prva dva pitanja – da, veruju i nadaju se – a odgovor na poslednje u ovom trenutku ne zna niko, uključujući i one koji će tu odluku morati da donesu. Doduše, postoji još jedna mogućnost, od koje pomalo zaziru beogradski spoljnopolitički posetioci, a kojoj se potajno nadaju komentatori i Mohikanci po pojedinim patriotskim forumima – da je, naime, sve ovo bio samo fol i da nova vlast, zapravo, nema nikakve ozbiljne namere da nastavi evropskim putem, nego samo zamajavaju svoje zapadne sagovornike dok ne učvrste pozicije, a posle će već da vide šta će i kako će. No, iako osvedočeni „pragmatizam“ (čitaj, idejna konfuzija i neprincipijelnost) ustoličene garniture, kao i neki potezi koji se povlače ili najavljuju, ostavlja prostora i za takva tumačenja, strahove i nade, rekao bih da je entuzijazam novih vlasti uglavnom iskren – što ne znači da on u međuvremenu neće evoluirati i smekšati pod pritiskom realnosti i spoljnih pritisaka. (Uostalom, čak je i prethodna, tvrdo EU-forična vlada, pod teretom krize i ucena, pred kraj pomalo splasnula u svom evroentuzijazmu.) Takođe, nije isključeno da će se u nekom trenutku (i) po tom pitanju pojaviti nesuglasice i pukotine unutar trijumvirata Dačić-Vučić-Dinkić. Ipak, kao što rekoh, verbalni evroentuzijazam novih vlasti je za sada primeran, pa čak i pomalo degutantan – naročito ako se ima na umu raspoloženje većine SPS-ovih i SNS-ovih glasača. A simbolički vrhunac tog entuzijazma bila je dominantna i centralna uloga evropskog komesara Štefana Filea i „Ode radosti“ na ceremoniji inauguracije Tomislava Nikolića. Nedostajalo je samo veliko finale u kom čitav okupljeni srpski politički establišment ustaje i peva – „druže File mi ti se kunemo, da sa EU puta ne skrenemo“. Naravno, bilo je i mnogo drugih gestova i doslovno more izjava u tom duhu i od Nikolića, i od Vučića i od Dačića (mada kod ovog poslednjeg ipak sa nešto više ograda i zadrške), tako da su ponekad samo slika i potpis ono što čini razliku spram nekadašnjih Tadićevih ili Jovanovićevih nastupa. Iako se ne može sa sigurnošću tvrditi da su zapadne političko-bezbednosne agenture u poslednjih godinu-dve aktivno radile na Tadićevom rušenju, gotovo da nema sumnje da se na toj strani, u najmanju ruku, došlo do zaključka da je koncentrisao previše moći i postao manje pouzdan, te da bi trebalo pružiti šansu novim, u međuvremenu „pripitomljenim“ igračima. Razume se, bez obira na prethodne kontakte, javne zakletve i nejavna obećanja, i ti „novi“ uvek predstavljaju nepoznanicu i uvek je moguće da se potkrade poneka „greška“ – kao što se, izgleda, sa njihove tačke gledišta, dogodilo sa Miloradom Dodikom, ili Vukom Jeremićem – ali, na kraju, povremeni izuzeci samo potvrđuju osnovno pravilo. A to je da se u zemljama kakva je današnja Srbija bez „blagoslova“ Imperije na vlast ne dolazi, niti odlazi. U stvari, kao da svaka postpetooktobarska garnitura (a moglo bi se to, u izvesnoj meri, protegnuti i na onu pre 5. oktobra) prolazi isti put i ponavlja slične greške. I svako ima svog „filea“, odnosno privilegovanog i „dobrog“ EU činovnika, zaduženog za nas, i lično nam, navodno, blagonaklonog, sa kojim se uspostavlja „specijalni odnos“ i na toj relativno dobroj ličnoj komunikaciji bazira nada kako bi i odnos Zapada prema nama mogao biti promenjen i poboljšan. Za Koštunicu je taj „file“ bio danas pomalo već nepravedno zaboravljeni Havijer Solana koji ga je često prevodio žednog preko vode, naročito po pitanju državne zajednice i odnosa sa Crnom Gorom. A za Borisa Tadića, mada je on imao više nego dobre odnose sa skoro svima u Briselu, ipak „Keti“ (Ešton). I svako je – uz sve važne međusobne lične i političke razlike – ponešto dao, popustio, ustupio ili p(r)odao, a da država od toga nije imala nikakve koristi (naprotiv!), nego su samo oni dobijali kraći ili duži predah do novih ucena i pritisaka. A da će se ti pritisci i ucene nastaviti ne treba imati nikakve sumnje. I po pitanju Kosova i po po pitanjuVojvodine i manjinskih prava i ekonomske politike i Narodne banke i ko zna čega sve još. Ako je tako bilo kada je u Beogradu vladao DS i Boris Tadić, sigurno neće biti drugačije pod Nikolićem, Vučićem i Dačićem. Zato, ma koliko da je vremena uludo potrošeno, treba imati na umu da nikada nije kasno da se skrene sa puta u provaliju. Pa ma kakvi i ma koliko „sebični“, „neprincipijelni“ i vlastodržački bili motivi za to skretanje. Ovde su se mnogi bavili – a neki bogme i okoristili – pričom i potragom za „srpskim Putinom“, što je i razumljivo kao izraz nacionalne, državne i društvene krize u kojoj se, proporcionalno teškoćama, rađaju euforična očekivanja i pojavljuju vapaji za spasiocem. Ali možda bi ipak bilo primerenije i realnosti bliže da, umesto jalove čežnje za „srpskim Putinom“ i umesto jalovog zaklinjanja da sa „EU puta ne skrećemo“, malo pogledamo šta se zbiva u zemljama sličnim našoj (poput Grčke) i, na primer, oslušnemo ono o čemu govori češki evroskeptički predsednik Vaclav Klaus. I to bi nam, za početak i za promenu, bilo više nego dovoljno. |