Hronika | |||
Preminuo legendarni napadač Bajern Minhena i reprezentacije Nemačke Gerd Miler |
![]() |
![]() |
![]() |
nedelja, 15. avgust 2021. | |
Legendarni napadač Bajern Minhena i reprezentacije Nemačke Gerd Miler preminuo je u 76. godini, objavio je bavarski klub. „Danas je naš svet stao. Žalimo Gerda Milera, koji je preminuo u nedelju ujutru sa 75 godina“, navodi se na sajtu Bajerna. Miler, koji je za Zapadnu Nemačku dao 68 golova na 62 utakmice, bolovao je od Alchajmerove bolesti od 2015. godine. Dres Bajerna nosio je od 1964. do 1979. godine, i sa Bavarcima je bio petostruki prvak Nemačke i trostruki šampion Evrope. Sa Zapadnom Nemačkom je bio svetski prvak 1974. godine i evropski šampion dve godine ranije.
Rekli su o Gerdu Mileru “On je postizao golove iz šansi koje uopšte i nisu bile šanse, potiljkom, petom, grudima, zadnjicom, nekad čak i rukom”, rekao je svojevremeno nekadašnji njegov trener Udo Latek. U kaznenim prostorima Miler je bio neprikosnoven! Treneri bi rekli – Gerdi jednostavno ima nos za gol. Savršene koncentracije, kao mačka koja se stalno sprema da skoči na plen, vrebao je pogodan trenutak da iskoristi nepažnju svojih čuvara i golmana. Svaka odbijena lopta bila je njegova. I već u sledećem trenutku našla bi se u mreži. “Da nije bilo njega i njegovih golova, Bajern bi bio klub iz drvene kućice. Za sve svoje uspehe zahvaljujem njemu”, kaže čuveni Kajzer Franc Bekenbauer. “Miler je jedan od naših najvećih igrača, nemačka reprezentacija ne bi bila ovo što je danas bez njega”, tvrdi Karl-Hajnc Rumenige. Odlazak velikog Gerda: Legenda jača od Alchajmera "Nažalost, Gerd je već dugo bolestan. Pati od Alchajmerove bolesti. Molimo sve medije da imaju poštovanja prema njegovoj privatnosti", glasilo je saopštenje minhenskog Bajerna tog šestog oktobra 2015. godine. Dobra bolest ne postoji, ali u hijerarhiji te pošasti sa različitim imenima, ova koja nosi naziv po nemačkom psihijatru Alojzu Alchajmeru sigurno spada među najgore. Počevši od najranijih simptoma – zaboravljanja određenih stvari, preko toga koji je dan ili mesec i neprepoznavanja bliskih osoba, zaključno sa nesposobnošću da se samostalno funkcioniše – demencija ubija čovekov smisao bitisanja. Za ljudsko biće ne postoji veća kazna od nemogućnosti da se seća, da govori o uspomenama, uspesima… Naročito kada su oni do te mere bogati da su obeležili čitavu jednu epohu. Upravo je to „Nacionalni bombarder“ učinio za vreme plesanja po zelenom podijumu – stavio pečat na celo fudbalsko razdoblje. *Tekst je prvobitno napisan i objavljen 2. novembra 2018. godine. Mediji su uslišili molbu Bavaraca. Njihovom bivšem igraču dato je pravo na apsolutnu privatnost, dok u društvu supruge proživljava životnu jesen u domu za negu dementnih lica. Tek povremeno – u poslednje vreme nešto češće – njegovo ime se spomene kroz prizmu rušenja nekog od rekorda (čitaj: Lionel Mesi) koji su čvrsto stajali od druge polovine prošlog veka, poput broja golova u jednom klubu u ligama petice (525), broja golova u Bundesligi (365), u kalendarskoj godini (85). To što novinari poštuju Gerdovu privatnost, ne teže senzacionalizmu i utrkivanju vestima iz „bliskih izvora“ koje će otkrivati njegovo trenutno stanje, ne znači da će dozvoliti da demencija pobedi njegova dostignuća. Jer, nečiji lik i delo ostaju veliki sve dok o njima govore pokolenja, a on je zaslužio da se o njemu priča dokle god priče bude bilo. Ko je, zapravo, Gerhard Gerd Miler? “On je postizao golove iz šansi koje uopšte i nisu bile šanse, potiljkom, petom, grudima, zadnjicom, nekad čak i rukom”, rekao je svojevremeno nekadašnji njegov trener Udo Latek. “Da nije bilo njega i njegovih golova, Bajern bi bio klub iz drvene kućice. Za sve svoje uspehe zahvaljujem njemu”, kaže čuveni Kajzer Franc Bekenbauer. “Miler je jedan od naših najvećih igrača, nemačka reprezentacija ne bi bila ovo što je danas bez njega”, tvrdi Karl-Hajnc Rumenige. Kad u ovakvom tonu o vama govore fudbalski velikani jasno je da ste i vi upravo to, a Gerdov put ka veličini bio je popločan brojnim preprekama. Rođen je 1945. u Nerdlingenu, mestašcu u Bavarskoj. Seniorsku karijeru je započeo u istoimenom klubu, tadašnjem niželigašu, 18 godina kasnije. S obzirom na to da se u tadašnje vreme na fudbal još gledalo kao na igru, a ne na biznis koji donosi milionske prilive novca, Miler je za život morao da zarađuje radeći i druge poslove. “Zarađivao sam samo 160 maraka mesečno od fudbala. Sećam se da sam neko vreme od pola devet do pola četiri prenosio nameštaj, a posle toga išao na trening”, prisećao se Gerd početka. Samo jedna sezona (1963/1964) i 51 gol na 31 meču za Nerdlingen bili su karta u jednom pravcu ka Minhenu i Bajernu. Bavarci su tad bili drugoligaši, a sa klupe ih je predvodila legenda jugoslovenskog fudbala Zlatko „Čik“ Čajkovski. U startu, Čajkovski nije bio oduševljen pojačanjem. Za to je bila kriva Milerova konstitucija – visina od 172 centimetara i 80 kilograma. “Šta da radim sa jednim dizačem tegova u napadu?”, upitao je tada Čajkovski, nadenuviši Mileru novi nadimak „debeljuca“.
Očigledno je znao šta da radi. Miler mu je to pokazao sa dva gola na debiju. Sa još 31 u nastavku sezone trasiran je put tima ka elitnom rangu – Bundesligi. Od tog trenutka, Bajernova istorija je počela da se piše zlatnim slovima iz Gerdovog pera. U prvoj sezoni u eliti (1965/1966) tim iz Minhena je uspeo da dođe do treće pozicije, a da se u Bavarskoj izrađuje prava fudbalska mašinerija koji će pomeriti granice igre bilo je jasno posle osvajanja istorijskog kupa te sezone. Već u sledećoj, pored odbrane trofeja u kupu, Bavarci su došli i do prvog trofeja na evropskoj sceni osvojivši Kup pobednika kupova. Miler je bio najbolji strelac Bundeslige i dobio nagradu za igrača godine.
Godina 1969. bila je iz snova za Bajern. Na klupi sa Brankom Zebecom, a na terenu sa Gerdom, osvojena je prva dupla kruna. Mašinerija je radila kao nikada do tad. U narednim godinama, riznici je pridodat novi kup (1971), a titule u Bundesligi su se ređale 1972, 1973. i 1974. U te tri sezone, „Bombarder“ je igrao na vanserijskom nivou – na 101 meču 106 puta je pogađao mrežu. Da ovajanje Kupa pobednika kupova iz 1967. nije bio izolovan slučaj, te da su Bajern i Miler kadri da „terorišu“ protivnike i van granica zemlje, najjasnije se videlo 1974. Tad je nemački tim došao do prve titule prvaka Evrope, a Gerd je bio najbolji strelac Kupa šampiona sa osam golova (od toga, dva u ponovljenom meču finala protiv madridskog Atletika na Hejselu u Briselu 17. maja. Prvi, dva dana ranije, završen je nerešeno (1:1) i posle produžetaka). U međuvremenu, Miler je uveliko predstavljao i uzdanicu Zapadne Nemačke. Za Pancere je debitovao 12. oktobra 1966. u utakmici protiv Turske, da bi već u narednom meču Albaniji isporučio četiri gola i najavio ono što će uslediti u narednom periodu.
Na Svetskom prvenstvu 1970. u Meksiku publici se prikazao na najbolji način. Sa 10 golova, kao prvi strelac takmičenja, vodio je Nemce do treće pozicije. Te godine je proglašen i najboljim evropskim fudbalerom. Osokoljen sjajnim partijma i šampionskom titulom u klubu 1972, Miler je delovao nezaustavljivo i na Evropskom prvenstvu u Belgiji iste godine, pa je sa po dva pogotka u polufinalu protiv domaćina (2:1) i finalu protiv Sovjetskog saveza (3:0) trasirao put Zapadne Nemačke ka vrhu Starog kontinenta. Nemci su u tom periodu gazili Evropom, ali je ceo tadašnji tim bio svestan da bi ono što će uslediti 1974. moglo da promeni sudbinu svakog igrača i vine ga na pijedestal fudbalskog Olimpa. To je najbolje znao Gerd. Finale Svetskog prvenstva u Zapadnoj Nemačkoj. Na tribine Olimpijskog stadiona u Minhenu ne može igla da padne. Sve oči su uprte u domaćina predvođenim kapitenom Bekenbauerom i Milerom. Na drugoj strani bio je izuzetno jak protivnik – Holandija. Preteča „totalnog“ fudbala na čelu sa legendarnim Johanom Krojfom. Nije dobro počelo po Nemce, Neskens je doveo Lale u vođstvo već u drugom minutu iz penala, da bi Brajtner u 25. na isti način poravnao. U 43. na delu je viđena istorija. Napad Elfa po desnoj strani, ubačena lopta do Milera koji iz okreta pogađa mrežu i postavlja konačan rezultat – 2:1. Nemačka je šampion sveta! Gerd je heroj! Kraj.
Posle tog poslednjeg, 68. pogotka za državnu selekciju, kad je kroz manje od dva meseca objedinio evropsku titulu sa Bajernom i svetsku sa Zapadnom Nemačkom, Miler je odlučio da okonča reprezentativnu karijeru. „Nacionalni bombarder“ otišao je u penziju kao istinski junak, iako mu je bilo tek 28 godina. Na klupskom nivou je nastavio da dominira, osvojio je još dve titule prvaka Evrope u naredne dve godine sa Bajernom – 1975. je postigao dva gola u revanšu polufinala protiv madridskog Reala, da bi 1976. drugim pogotkom protiv Lidsa u finalu rešio pitanje pobednika. Na zimu je bio i strelac protiv Kruzeira (2:0) u finalu Interkontinenalnog kupa donevši Bavarcima prvu svetsku titulu, što je ujedno bio i poslednji njegov trofej. Osvojio je sve. Posle godina velikih uspeha došao je red na nove snage. Gerd je sišao sa velike scene 1979. kad se iz Bavarske preselio na Floridu, u tim po imenu Fort Luderdejl Strajkers, gde je 1981. zvanično završio karijeru. Deceniju kasnije vratio se u svoju kuću (problemu sa alkoholizmom koji je imao u međuvremenu nema mesta u ovim redovima) i radio kao asistent u drugom timu Bajerna od 1992. do 2014. Od tada se nalazi u “mirovini” koju nažalost neće moći da proživi u miru zbog gorepomenute bolesti. Mnogih stvari se sada verovatno ni ne seća. Koje je rekorde postavio, kakve je uspehe ostvario ili da 3. novembra treba proslavi rođendan. Sve je prekrila Alchajmerova magla… Ali, dokle god postoje oni koji pamte umesto njega, oni koji će pričati i pisati, legenda o „Nacionalnom bombarderu“ će živeti. Sada i uvek. (N1) |