Kako to da se vojska Kraljevine Jugoslavije tretira danas u Srbiji službeno na dva načina: potraga za grobom generala Draže Mihailovića praćena neviđenom medijskom pažnjom, ali i potpuni muk i ignorisanje pripadnika Kraljevske vojske koji su poginuli u aprilskom ratu 1941. godine?

Nekoj eventualnoj novoj Srbiji možda bi jednog dana pomogao podatak da je predsednik te stvari koju zovu Kosova Republjik jedan Tači, kriminalac, trgovac stvarima koje nisu baš legalne, a ni humane.

Milan Nedić nije spomenik već postament srušenog spomenika, simbol završetka jedne epohe u bespomoćnom neredu i dokaz kako zablude mogu od nacije da načine mrtvu pozornicu, a ne žive aktere na pozornici.

Podrška „matjuške“ Rusije je po značaju gotovo ravna onoj iz matice, ili čak i važnija u trenucima kada Srbija, kompromisima na bezalternativnom putu u EU, razočara ne samo Banjaluku, nego i Moskvu. Možda je i to objašnjenje što je Dodik imao rekordan broj susreta sa Lavrovim, Šojguom, Milerom, pa i Putinom.

Dokle će zalaganje za očuvanje i autentično pre-ustrojstvo srpskih država u kojima već žive gotovo svi Srbi biti jeres? Nasuprot tome, ruga nam se „više od autonomije, manje od nezavisnosti“ jugoslovenska utvara u kojoj bi, pod vlašću i prema ključevima ostalih bratskih naroda i narodnosti, živeli svi Srbi.

Upućujemo Vam poruku nebeskog MIRA koji neka se useli u srca vaša, u duše vaše, u živote vaše, kao što one blagoslovene noći rođenja Emanuilova uđe u srca i duše vitlejemskih pastira.

Na Kosovu dakle treba stvoriti život tamo gde je već postojao, pa je ubijen, sravljen sa zemljom, srušen kao groblja što su srušena i već je toliko vremena prošlo da je ostao samo pepeo.

U pitanju je unutrašnji strah jednog dela srpske (patriotske, nacionalne) javnosti da će, sa splašnjavanjem fašističkog naboja u Hrvatskoj i odjekivanjem prijateljskih nota s one strane Dunava i Save, sa nestankom neprijatelja-koji-nas-konstituiše, doći do toga da – izgubimo sebe.

Metoda cenzure je dostigla svoju grotesku u nedavnom slučaju prijedloga budžeta za 2014, kada je Vlada protivzakonito uputila budžet u proceduru po hitnom postupku, dajući pri tome poslanicima 4 dana(!) za analizu najvažnijeg državnog dokumenta. Pri tome je budžet dat u potpuno netransparentnoj formi.

Ukoliko Zapad nametne crnogorski model, u Srbiji može nastupiti smutno vreme. A ono ne može ostaviti ravnodušnom ni Rusiju, jer bi to bilo zaboravljanje njenog i političkog i sentimentalnog “duga” prema Srbima.