Da se uozbiljimo i zapitamo: a gde to kod nas ima patriotizma? Da li ga ima u spoljnoj politici koja nam redovno prenosi šamarčine iz Brisela, Vašingtona, Zagreba, Sarajeva  ili Prištine?

Jedan deo Srba nije čekao da se nađe u nekoj od Budakovih trećina, već je otišao u partizane i poveo borbu protiv fašističke Nezavisne Države Hrvatske, te je, zahvaljujući njemu, Hrvatska ipak nekako uspela da Drugi svetski rat završi među antifašističkim zemljama.

RS može bolje odgovoriti nenasilnim otporom, borbom da se ovaj sukob razvlači i tako istanjuje u medijima, sudnicama i političkim forumima, a ne da bukti na barikadama i u rovovima

Jednoglasni stav Svetog arhijerejskog Sabora na poslednja tri zasedanja je — SPC se protivi podeli i priznanju Kosova i zato postoje konkretni razlozi. Svaka vrsta podele po Rezoluciji 1244 „de jure teritorije Srbije“ značila bi automatsko priznanje „nezavisne države Kosovo“ i nestanak Srba iz albanskog dela

Karata nije bilo u slobodnoj prodaji, iako je preko medija bilo najavljeno iz Rukometnog saveza CG da će biti prodavane na dan utakmice od 18.45 sati i to po 20 evra. Ali, to je bila laž, kao i sve što radi policijska hunta na vlasti.

Koliko su sudije u Republici Srpskoj u proteklih 20 godina bile naprosto zaslijepljene potrebom da podilaze svemu što naredi visoki predstavnik, bez obzira na svu protivpravnost tih naredbi, svjedoči i sljedeći primjer.

Visoki predstavnik Volfgang Petrič ostao je upamćen i po nametnutim zakonima kojima je naređivao korišćenje takozvanih privremeno napuštenih nekretnina.

Kada ste rođeni u hercegovačkoj porodici, onda su događaji u Crnoj Gori, a naročito u onom dijelu Hercegovine koji danas pripadaju Crnoj Gori za vas stvar kućna, porodična. Pa kako onda ne poći na Crkveno-narodni sabor zakazan za 21.12.2019?

Ukoliko bi se i prihvatilo da je bio žrtva ideološkog i političkog progona (što je nesumnjivo) kako ga rehabilitovati od odluke Jugoslovenske vlade u izbeglištvu koja ga je lišila čina zbog saradnje sa okupatorom? Složen zadatak za pravnike ali i istoričare.

Takvo ponašanje OHR-a i članova Parlamenta BiH nije samo težak kriminal, za koji bi svaki od njih trebalo da odgovara, već je i dokaz da sve što je samovoljom OHR-a učinjeno u BiH (npr. nametanjem Suda BiH, Tužilaštva BiH i drugih institucija) u proteklih 25 godina predstavlja kriminal

Sinod svesno odbija da prizna da su njegovi pravni argumenti neosnovani i uprkos tome nastavlja da insistira na njihovom usvajanju, tvrdeći da su odluke Sinoda konačne i da se o njima ne može raspravljati.