Ništa još nije gotovo, ali da ne bismo osvanuli u situaciji gdje smo obaviješteni da jeste gotovo – svako od nas mora da jasno i nedvosmisleno kaže: kao Srbin i/li građanin Srbije ne pristajem na prihvatanje ponuđene kapitulacije

Đukanovićev plan je da preda crkvena imanja bez ekonomskog značaja nekanonskoj organizaciji koja je vođena od raščinjenog šarlatana

Tvrdi se, da će se na području Jasenovca, na dan proglašenja biskupa Stepinca svecem, onog koji je blagosivja ustaše,održat koncert za nekoliko stotina tisuća hrvatskih domoljuba na kojem će pivat sam Tompson. 

Kao najnaprednija evroregija, Vojvodina ima revolucionarno novi oblik vlasti, koji čini izblansirana kombinacija izabranih predstavnika manjina i organa zbora NVO, koje se smenjuju po tačno utvrđenom etničko-manjinsko-etičkom ključu.

I naravno, mnogo češće greše pojedinci nego čitave institucije, naročito one najvažnije i najuglednije. Zato je i u ovom slučaju mnogo realnije da sam u strateškoj proceni pogrešio ja nego SPC, to je ohrabrujuća nada i moguća uteha za moje eventualne i priželjkivane netačne procene, izrečene u dobronamernoj sumnji i vođene čestitim namerama

Vlast je već  započela  kampanju! Iz komercijalnih razloga, podiže se svest o rađanju!  Moguće da će dati i koju crkavicu  u te svrhe?!  Ako ništa, mecene sa Zapada odrešiće kesu.  Budući naraštaji već su bezecovani! Nema sumnje, vlada je prepoznala „izvoznu šansu“. 

Amerikanci su u vreme pripremanja „Oluje“ opskrbljivali hrvatsku vojsku podacima o kretanju Srba u Krajini i pokretima Vojske Jugoslavije. Bojali su se da će Milošević napraviti protivudar s dve tenkovske brigade.

Ustavni sud otkriva grubu neistinu kojom je BiH, kao država članica UN, od strane Ustavnog suda 2000. godine upoređena sa okupiranim teritorijama, kako bi Ustavni sud te 2000. godine pokušao da opravda da visoki predstavnik navodno može da nameće svoju volju kao zakon u BiH

SPC se na ovaj način nije odrekla svog duhovnog i kulturnog nasleđa. Srpsko crkveno kulturno nasleđe u Republici Severnoj Makedoniji, ali i u drugim državama izvan Republike Srbije, može i mora da se štiti od promene njegovog istorijskog identiteta

Priča o miniranom Žrnovu i priča o izgubljenom srpskom jeziku je, dakako, jedna ista priča. Naravno da kritički argumenti protiv kralja Aleksandra i Vuka Karadžića postoje, i naravno da ih ne treba ignorisati. Ali fiksacija na „prosuto mleko“, opsesivno vraćanje na trenutak u istoriji kada su naši preci načinili izbor koji mi smatramo za pogrešan, ali koji nikakvim misaonim i ideološkim naporom ne možemo izmeniti, predstavlja jedan od najrazornijih elemenata patologije srpskog društva današnjice.