Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Nikola Koljević – nepodnošljiva lakoća zaborava |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 20. decembar 2011. | |
O Koljevićevim ondašnjim političkim iskušenjima u ratnom vrtlogu danas možemo čitati u njegovim dnevničkim zapisima objavljenim u dva toma pod nazivom “Stvaranje Republike Srpske”, koju je štampao beogradski “Službeni glasnik” pre tri godine. Ostaje pomalo gorak ukus što to dragoceno svedočenje nije objavljeno pod patronatom neke od kulturnih institucija u RS, ali, kada se zna da ni sabrana dela Koljevićeve kritike i esejistike, ni evo skoro 15 godina od njegove smrti nisu ugledala svetlost dana - onda ta gorčina biva još više opora. A obećanja je bilo. Prvih 15 godina Još je na komemoraciji posle smrti Nikole Koljevića istaknuto kako treba izdati njegova sabrana dela, a kako se to nije dogodilo ni u narednih pet godina, isto je ponovljeno i nakon deset godina, pa se opet ništa nije učinilo. I tako prođe prvih petnaest godina, da parafraziramo Andrića u nadi da neće proći i onih andrićevskih sto godina. A baš u godini kada se obeležava pedeset godina od dodele Nobelove nagrade Andriću, a da njegovo delo tumače svakojaki, niko se nije ni setio Koljevićeve knjige “Andrićevo remek delo”. Ona bi se mogla naći među šest naslova koji bi trebalo da čine sabrana dela Nikole Koljevića: „Teorijski osnovi nove kritike“, „Pesnik iza pesme“, „Šekspir tragičar“, „Ikonoborci i ikonobranitelji“, „Otadžbinske teme“ i „Od Platona do Dejtona“. Prvi ozbiljan pokušaj da se ova sabrana dela štampaju potiče iz 2007. godine, kada je Koljevićeva supruga Milica potpisala ugovor o štampanju sa Zavodom za izdavanje udžbenika u Istočnom Sarajevu. Zavod je, međutim, svoju obavezu stalno odlagao da bi ove godine vratio knjige Koljevićevoj supruzi sa obrazloženjem da nemaju novca da ih objave, a Milica Koljević nije želela da pokreće nikakav sudski spor. Prošle su još četiri godine dok su pojedini akademici iz Odeljenja za književnost u Akademiji nauka i umetnosti RS (ANURS) pokrenuli inicijativu da Akademija izda sabrana dela, ali pošto se opet postavilo pitanje novca, akademici su dogovorili sa beogradskim “Službenim glasnikom” da bude saizdavač. “‘Službeni glasnik’ ponudio je da snosi troškove štampanja. O tome je u martu ove godine ANURS obavestio akademik Aleksa Buha i taj podatak zabeležen je u zapisniku ANURS-a. Zato bi Republika Srpska trebalo da obezbedi jedino priređivanje i pripremu za štampu. U pitanju je iznos od oko 10 000 maraka”, objašnjava za “NR” dr Bogdana Koljević, ćerka Nikole Koljevića. No, kada je priređivač projekta dr Ranko Popović došao da započne posao, u ANURS-u su mu saopštili da nemaju novca, te da bi možda mogli da finansiraju pripremu jedne knjige za oko 600 evra, a da bi za pripremu ostalih knjiga trebalo potražiti druge institucije. “Rešenje bi moglo biti da podelimo troškove, tako što će Akademija pomoći izdavanje jednog toma, drugi bi mogla finansirati Narodna biblioteka, dok bi dva toma mogao finansirati Zavod za udžbenike. Nadam se da ćemo uskoro doći do nekakvog rešenja”, izjavio je predsednik ANURS-a Rajko Kuzmanović, uz dodatak da “glavnu prepreku predstavlja to što Nikola Koljević nije bio član ANURS-a, pa prema tome ona nema pravo da od nadležnih traži finansijsku pomoć”. E, sad da je akademik Kuzmanović kojim slučajem išao u Francusku akademiju (L’Académie française), čiji su besmrtnici na ulazu u Akademiju postavili bistu besmrtnom Molijeru sa natpisom “Tvojoj slavi mi ne nedostajemo, ali ti nedostaješ našoj slavi” - možda bi barem Kuzmanovićeva izjava o Koljeviću bila drugačija. Ili, pak, slavi naših “besmrtnika” i dalje nimalo nedostaje besmrtni Koljević ?
Zaborav Akademik Rajko Petrov Nogo ističe, nakon svega, da bi bio red da se konačno nađe novac koji nedostaje za štampanje Koljevićevih sabranih dela.”Od sredine 2007. gotovo da ništa nije urađeno, što je zaista sramno. Pokojni profesor, koji je inače bio moj veliki prijatelj i uzor, svojim briljantnim esejima i kritikama davno je zaslužio mesto u antologijama književnosti i verujte da me je stid što još nisu objavljena njegova sabrana dela. A suma je zaista smešna u poređenju s onim što bi kultura time dobila”, kaže Nogo za “NR”. I tako se, dakle, samo Nogo i još poneki akademik stide - iako bar oni za to nemaju razloga jer čine što mogu - što još nema sabranih dela Nikole Koljevića, dočim se, izgleda, nimalo ne stide oni što su mogli mnogo više da učine, a nisu. Kao da je zaboravljeno da je baš Koljević osnovao Udruženje književnika RS još u toku rata 1994. godine kao prvu i jedinu kulturnu instituciju koja je u tom trenutku povezivala srpski narod u RS i Srbiji. Zaborav je, izgleda, prekrio i Koljevićev doprinos obnavljanju “Dućićevih večeri poezije” u Trebinju, “Andrićevih dana” u Višegradu, “Kočićevih dana” u Banjaluci i “Višnjićevih dana” u Bijeljini, danas kulturnih manifestacija od nacionalnog značaja u RS. Onda nije ni čudo što se vodeće kulturne i naučne institucije u RS evo već petnaest godina nemarno odnose prema književnoj zaostavštini Nikole Koljevića, čak i uprkos tome što njegova dela danas služe i kao obavezna literatura studentima književnosti ne samo na univerzitetima u RS.
(Kraća verzija ovog teksta objavljena je u banjalučkom “Novom Reporteru” 14.12.2011. godine) |