Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Entitet "Bošnjakincko" |
![]() |
![]() |
![]() |
sreda, 06. april 2011. | |
(Pres za RS, 5. 4. 2011)
Šta li je visokog predstavnika motivisalo da autoritarno arbitrira u unutrašnjem sporu u BiH, uprkos u posljednje vrijeme više puta i sa više strana (Brisel, Vašington, Moskva, Beograd, Zagreb) ponavljanoj tvrdnji da Bošnjaci, Srbi i Hrvati moraju ravnopravno sami da rješavaju svoje probleme? Tim više što su na hrvatsku neravnopravnost već prethodno bili otvoreno upozorili EU (M. Lajčak), Njemačka (A. Merkel), Hrvatska (I. Josipović, J. Kosor, V. Pusić). A ko bi drugi imao tu moć do li Amerikanci! Ambasador P. Mun je, istina, i ranije diplomatski izjavio da „treći entitet možda nije najbolje rješenje za hrvatsku ravnopravnost“, a zatim naknadno diskretno pozdravio antiustavni akt platformaša, ali Valentin Incko je očito već ranije interno dobio jasnije i konkretnije direktive u Ambasadi SAD u Sarajevu. Otuda i ona njegova izjava usred Zagreba da su se „beiha Hrvati već više puta odrekli trećeg entiteta“ što je domaćine trebalo da podsjeti da su tome presudno kumovali upravo Tuđman i centrala HDZ-a. A šta je, opet, motivisalo američku administraciju da već po koji put ruši pravdu (ravnopravnost) i pravila (ustav) u BiH? Prvo, američka diplomatija, zbog aktuelnih i predstojećih oružanih intervencija u uzavrelom arapskom svijetu, ponovo glumi muslimanskog prijatelja na sporednom kolosjeku u BiH. Drugo, ta ista diplomatija nastavlja da stvara, manipuliše i privremeno zamrzava konflikte na strateškim tačkama po svijetu. I, treće, Vašington i dalje podriva autoritet Brisela u rješavanju evropskih problema na Balkanu. U američkoj strategiji na ovom prostoru ništa se nije sadržajno promijenilo još od početka 90-ih, samo što su metodi nešto rafiniraniji. Klinton i Buš su radili bez rukavica, Mun se u Sarajevu skriva iza Lagumdži je, Incka, OHR-a i PIK-a, a Obama u Libiji iza Sarkozija, NATO i Savjeta bezbjednosti UN. Međutim, dok libijski pobunjenici ultimativno ponavljaju da im je zapadna podrška protiv Gadafija dragocjena samo pod uslovom da zapadnjaci ne slijeću i ne iskrcavaju se na njihovo tlo, a privremena vojna uprava u Egiptu gradi interne kompromise sa Muslimanskom braćom samo da im bivši kolonizatori ne bi došli u pomoć, jedino bošnjački muslimani daju prednost inostranom protektoratu nad ravnopravnim dogovorom sa komšijama. Majorizacija, juče nad Srbima, danas nad Hrvatima, već jednom se osvetila i njima i BiH. Naravno, ni „beiha“ Hrvati se vjerovatno neće ponašati baš kao figure na šahovskoj tabli Zbignjeva Bžežinskog, a prve relativno blage reakcije prije da su posljedica šoka nego autentičan izraz duboke nacionalne povrijeđenosti. Više samosažaljivo nego demonstrativno vraćanje mandata visokom predstavniku, akademski protesti na Sveučilištu u zapadnom Mostaru, molitve po katedralama, najava pasivne rezistencije u kantonima sa nacionalnom većinom i sl., djeluju istina vrlo europski ali će opet će više pripomoći prijemu Hrvatske u EU nego što će impresionirati „kauboje“ koji odlučuju o sudbini „dijaspore“. Otuda dolazi uspjeh hrvatske internet mreže „Mi, sami“, koja se protivi daljoj instrumentalizaciji hercegbosanaca od strane matice. Ipak, ključni problem predstavlja politička podijeljenost ionako nevelikog nacionalnog korpusa. Ako su bošnjačke partije uspjele hrvatske „platformaše“ da namame političkim funkcijama postavlja se pitanje zašto dva HDZ-a nisu bila spremna da ih mrvicom vlasti sačuvaju od iskušenja „izdaje“. Otuda dolazi i među Hrvatima velika popularnost Milorada Dodika, koji je kombinacijom male koalicije u entitetu i velike u zajedničkim organima obezbijedio nacionalno jedinstvo, bez kojeg nema odlučne i dosljedne politike ni prema Sarajevu ni prema Briselu i Vašingtonu. Zvanična reakcija dva HDZ-a djeluje zagonetno troma i mlaka. Svjestan da je pobjeda platformaša samo Pirova pobjeda, koja će trajnije zaoštriti odnose i sa Hrvatima i dodatno destabilizovati BiH, B. Izetbegović na pitanje beogradskog Danasa o uzrocima hrvatskog nezadovoljstva, iznosi predlog institucionalnih rješenja koja bi rado potpisali i Čović i Ljubić. A SDP-ov premijer Federacije Nermin Nikšić čak kaže: „Moraće se uvažiti i drugačiji pogledi na ratna dešavanja od onih koja preovlađuju među Bošnjacima, što je ključno da se Bošnjake prestane percipirati kao asimilatore i majorizatore koji kao većina stalno isključuju druge“. Obojica to vele ni nedelju dana nakon što su njihove stranke (SDP-SDA) i lideri (Lagumdžija i Tihić) uradili sve sasvim suprotno. Kako to shvatiti? Orijentalna pretvornost Zlatka L.? Zapadnjačka arogancija Patrika M.? Ne radi li se možda o američkoj piluli za privremeno smirenje Hrvata do već dugo najavljivanih „ustavnih promjena koje će ponuditi funkcionalniju BiH“ na račun ustavnog i teritorijalnog statusa RS? Iako sa različitih pozicija, Bošnjaci i Hrvati mogli bi se naći ponovo ujedinjeni u rušenju Dejtonskog ustava, naspram Srba kao usamljenih dejtonskih ustavobranitelja. Prilikom muslimansko-hrvatskog sukoba u jesen 93, SAD i Njemačka su hitro reagovale Vašingtonskim sporazumom. Trenutni raskorak u odnosu na štićenike u BiH sigurno ih neće posvađati. Nagodiće se preko RS? |