Početna strana > Debate > Srbija i NATO > Srbija i pitanje članstva u NATO
Srbija i NATO

Srbija i pitanje članstva u NATO

PDF Štampa El. pošta
Zoran Vučinić   
sreda, 12. maj 2010.

Savezništvo za Srbiju nije nepoznanica, već nešto bez čega u bliskoj prošlosti nije mogla da ostvari svoje najvažnije nacionalne i državne interese. Od ustanka do priznanja nezavisnosti u njemu je videla jedini način da se oslobodi turske okupacije i stekne nezavisnost, a kao nezavisna država težila je da na isti način doprinese oslobođenju i ostalih balkanskih teritorija koje je držala Turska. U Prvom svetskom ratu bila je faktički saveznik sila Antante, ali i na velikim iskušenjima zbog izostanka njihove prave pomoći. Često je partnere tražila i u velikim silama, ali su njihovi interesi redovno bili suprotni srpskim, što je uglavnom po nju bilo veoma kobno. Nekada je plaćala ceh i svojim zabludama u pogledu odanosti pojedinih saveznika, zanemarujući neumitnu istinu da je savezništvo postojano samo dok postoji podudarnost interesa i da je to uvek „posao sa računom“.

Savezi u koje je ulazila po svom karakteru bili su odbrambeno-oslobodilački, što je od značaja za ovo razmatranje jer objašnjava motive srpske savezničke politike. Oni nisu bili osvajački, niti u službi tuđih imperijalnih interesa, a važno je i to što je Srbija uvek znala ko joj je konkretan, a ko potencijalni neprijatelj i što se saglasno tome opredeljivala za saveznike. Uostalom, postojanje protivnika (neprijatelja) ključan je razlog nastanka svakog vojnog saveza, pa tako i NATO.

Srbija i danas pozitivno gleda na savezništvo, što se vidi iz njenih strategijsko-normativnih dokumenata o odbrani po kojima se odbrana zemlje ostvaruje osloncem na sopstvene snage, ali i učešćem u koalicijama (savezima). Dakle, ona računa sa takvom mogućnošću za slučaj da bude ugrožena, a ne bude u stanju da samostalno ostvari svoje odbrambene ciljeve. Ovakva orijentacija nije sporna kada se ima u vidu njena ukupna odbrambena moć kao male zemlje. Međutim, sporno je da li Srbiji u današnjem mirnodopskom trenutku uopšte treba savezništvo kroz članstvo u NATO. Ono bi imalo smisla samo pod dva uslova: prvi, da Srbija zarad tzv. real-politike prihvati protivnike NATO kao svoje, uz sve političke, ekonomske i vojne konsekvence takvog opredeljenja i drugi, da je NATO spreman da štiti teritorijalni integritet Srbije.

Njegovo širenje prema Rusiji i Kini jasno pokazuje u kome on vidi svoje protivnike, ali i motive zbog čega to čini. Članstvom u NATO Srbija bi se, htela to ili ne, deklarisala protiv njih, što bi bilo dugoročno štetno po njene interese, tim pre što nam odatle ne preti nikakva opasnost. U njenom interesu nije ni konfrontacija sa onim zemljama koje su od strane NATO, odnosno SAD evidentirane kao „izvoznici“ terorizma i pretnja njihovoj bezbednosti, odnosno koje treba „demokratizovati“, koliko god se ne slagala sa njihovom politikom. U tom pogledu dovoljno je poučan primer Španije koja je nakon terorističkog akta u Madridu 2004. godine povukla svoj vojni kontingent iz Iraka.

S druge strane, albanski političko-teroristički faktoru na KiM još od vremena Rambujea i agresije dobija snažnu političku, logističku i vojnu podršku ovog saveza, što je potvrda kontinuiteta njegovog neprijateljstva prema Srbiji. Priznanje nezavisnosti KiM od strane većine članica NATO i zahtev SAD da se Srbija odrekne Rezolucije SB UN 1244 dokazi su doslednosti takve politike. Ona se nije izmenila ni nakon pokušaja da se približimo NATO kroz članstvo u programu „Partnerstvo za mir“, Sporazum o vojnoj saradnji sa državom Ohajo, reformu Vojske po NATO standardima i druge manifestacije odanosti. Zato je sasvim sigurno da naše članstvo u ovoj alijansi ne bi promenilo ovakvu politiku, a moglo bi da se protumači i kao priznanje stanja koje je ona proizvela.

Sve ovo očigledno ne ide u prilog tezama o bezbednosnim potrebama ulaska Srbije u NATO, ali ni stavovima da bi nam to omogućilo jačanje demokratskih procesa i institucija, brži ulazak u EU, efikasniju borbu protiv organizovanog kriminala i terorizma, veće ulaganje u našu privredu i tako redom. Jer, savezništvo nikada nije bilo škola demokratije i niko nam ne stoji na putu demokratizacije društva. Suzbijanje organizovanog kriminala i borba protiv terorizma nije posao saveza ovakvog tipa, već nekih drugih institucija i integracija, dok strana ulaganja zavise od interesa investitora, širine prostora za investiranje i političke stabilnosti zemlje, koja zavisi samo od nas. Za ulazak u EU potrebno je ispuniti neke druge uslove, što pokazuje slučaj sa Hrvatskom koja je primljena u NATO, ali još uvek ne i u EU. Nije bez značaja i činjenica da nas on i ne pritiska u ovom pogledu, iako su nam navodno „vrata širom otvorena“.

Isto tako nisu prihvatljive ni one ideje da nam je potrebno vojno savezništvo sa Rusijom kao zaštitom od NATO, jer ona sasvim sigurno ne želi sukob sa njim, a to nije ni naš interes. Ova sila se vraća na Balkan svojim privrednim, a ne vojnim potencijalom i na tom planu Srbija mora da pronađe mnogo više prostora za saradnju. Isto to važi i za druge zemlje sa kojima se može artikulisati zajednički ekonomski interes. Zato je savezništvo u ovoj sferi, ako se tako može nazvati, naša daleko veća potreba nego u vojnoj, jer samo snažna privreda može Srbiju da učini bezbednom i poveća njenu odbrambenu moć.

(Autor je profesor Fakulteta za bezbednost u Beogradu)