Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Turska, Kurdi i Irak - cena i rizik Kirkuka
Savremeni svet

Turska, Kurdi i Irak - cena i rizik Kirkuka

PDF Štampa El. pošta
Reva Bala   
petak, 17. oktobar 2014.

(Stratfor, 7.oktobar, 2014)

U junu 1919. na savezničkom bojnom brodu na putu za Pariz sedeo je Damat Ferid Paša, veliki vezir raspadajuće Otomanske imperije. Predstavnik starešina, uniformisan u ikonografskom crvenom fesu noseći zapanjujuće duge negovane brkove, u ruci je držao memorandum koji je trebalo da prezentuje savezničkim silama u Kai Dorseju. Pregovori o posleratnom zalečenju počeli su pet meseci ranije, ali otomanska delegacija je bila spremna da iskoristi svoj kasni poziv na pregovore. Dok je putovao Mediteranom tog leta ka francuskoj obali, Damat Ferid je mentalno spremao listu zahteva koju će podneti savezničkim snagama tokom njegovog poslednjeg napora da sačuva imperiju.

On je počeo sa porukom ne prekora već porukom o nevinosti: “Gospodo, nije trebalo da budem dovoljno smeo da dođem pred ovaj visoki skup da sam smatrao da je otomanski narod snosio odgovornost u ratu koji je razorio Evropu i Aziju vatrom i mačem“. Njegov govor je bio praćen čak i prkosnijim memorandumom, koji negira svaki pokušaj da se otomanska teritorija preda Kurdima, Grcima i Jermenima, navodeći: „U Aziji turske zemlje su ograničene na jugu provincijama Mosul i Dijarbakir, kao i deo Alepa sve do Mediterana“. Kada su Damat Faradovi zahtevi prezentovani u Parizu, saveznici su bili zatečeni porukom. Britanski premijer Dejvid Lojd DŽordž nazvao je prezentaciju „dobrom šalom“, dok je predsednik SAD Vudrou Vilson rekao da nikada nije video ništa „gluplje“.

Oni su hladno odbacili Damat Feridov apel, koji je bio u očiglednoj zabuni, i proglasili su da su Turci nepodobni da vladaju drugim rasama bez obzira na njihov zajednički muslimanski identitet, i rekli mu da ode sa svojom delegacijom. Zapadne sile su zatim nastavile sa sopstvenim raspravama i podelom postotomanskog plena.

Pod sasvim drugačijim okolnostima danas Ankara ponovo smelo apeluje na Zapad da sledi njeno vođstvo u oblikovanju politike u turskom nasilnom muslimanskom dvorištu. I ponovo zapadne sile gledaju na Tursku sa nevericom, čekajući da Ankara preuzme odgovornost za region borbom protiv neposredne pretnje „Islamske države“ sa svim neophodnim resursima, radije nego da sledi očigledno neopreznu strategiju rušenja sirijske vlade. Ponašanje Turske može biti zbunjujuće i frustrirajuće zapadnim liderima, ali turska kombinacija uzdržanosti u akciji i smelosti u retorici može se pratiti do istih pitanja koja su mučila Istanbul 1919. Počevši sa borbom oko teritorije Mosula.

Turska borba za Mosul

Pod Otomanskom imperijom Mosulski vilajet prostirao se od Zakoa u jugoistočnoj Anadoliji, pa sve tokom reke Tigar kroz Dohuk, Arbil, Alkoš, Kirkuk, Tuz Kormato i Sailaimaniju pre nego što se zaustavi na zapadnim padinama planina Zagros koje oblikuju granicu s Iranom. Ovaj komad teritorije koji premošćava suve arapske stepe i plodne planinske doline u iračkom Kurdistanu bio je u centru nasilja mnogo pre nego što je nastala „Islamska država“. Oblast je bila dom mešavini Kurda, Arapa, Turkmena, Jazida, Asiro – Čaldeanaca i Jevreja, dok su turske i persijske frakcije i povremeno zapadne sile, bilo da su operisale pod zastavom ili korporacijskim logoom, nastavile da čine uzaludne poteze koji bi oblikovali demografiju onako kako njima odgovara. 

U vreme britanskih pregovora sa stanovnicima Otomanskog carstva oko sudbine regiona Mosula, britanski oficiri su pisali da se turski jezik govori na svim glavnim rutama ili većim i značajnijim mestima. Ova činjenica je formirala deo turskog argumenta o tome da zemlja treba da ostane pod suverenitetom Turske. Čak i posle 1923. i potpisivanja Lozanskog sporazuma, u kome se Turska odrekla prava na otomanske teritorije, turska vlada još uvek tvrdi da polaže pravo na region Mosula, strahujući da će Britanci iskoristiti kurdski separatizam da bi još više oslabili tursku državu. Pozivajući se na popularni Vilsonov princip samoopredeljenja, turska vlada se založila u Ligi naroda da većina Kurda i Arapa koji naseljavaju oblast ionako žele da budu deo Turske. Britanci su se usprotivili time što su naglasili da njihovi intervjui sa lokalnim stanovništvom otkrivaju preovlađujuću želju da postanu deo Kraljevine Irak pod britanskom vlašću.

Turci nisu bili u stanju da se cenkaju sa Londonom. Oni su bili zaglibljeni u duboku unutrašnju debatu o tome da li Turska treba da zaboravi ove zemlje i da se umesto toga fokusira na dobrobit smanjene republike. Tako su Turci izgubili u debati i bili prisiljeni da povuku svoje zahteve na teritoriju Mosula 1925. Što se Britanaca i Francuza ticalo, većinska kurdska teritorija bi bila vitalni štit koji bi sprečio tursku da eventualno proširi svoju ekspanziju od Male Azije do teritorija u Mesopotamiji, Siriji i Jermeniji. Ali strah od turske ekspanzije nije bio jedini faktor koji je oblikovao evropsku strategiju da Tursku drži podalje od severnog Iraka.

Nafta kao faktor

Još od Herodota i Nabukodonosora postojale su priče o večnim plamenovima koji se uzdižu iz zemlje Baba Gurgura u blizini grada Kirkuka. Nemački istraživač i kartograf Karsten Nibur pisao je u 18 veku: „Mesto zvano Baba Gurgur je iznad svega začuđujuće zato što je zemlja tako vruća da se jaja i meso mogu ovde kuvati“. Plamenovi su u stvari produkt prirodnog gasa i nafte koja sipi kroz pukotine u stenama odajući tako ogromne količine sirove nafte koja leži ispod površine. London nije gubio vreme pozvavši geologe iz Venecuele, Meksika, Rumunije i Indokine da prouče zemlju i da preporuče mesta za bušenje. Četrnastog oktobra 1927. sudbina Kirkuka je zapečaćena - mlaz koji je visok 43 metara eruptirao je iz zemlje obasipajući okolnu sredinu sa nekih 95 000 barela sirove nafte 10 dana pre nego što se bunar mogao zatvoriti. Sada kada je nafta postala deo jednačine politička situacija u Kirkuku je postala još zapaljivija.

Britanci su uglavnom dovodili Arape sunite iz plemena da rade na naftnim poljima, postepeno smanjujući kurdsku manjinu i slabeći uticaj Turkmena i njihove manjine u oblasti. Projekat arapizacije je ojačao kada je arapska Socijalistička partija BAT došla na vlast putem vojnog državnog udara 1968. Arapska imena su dodeljena firmama, susedstvima, školama i ulicama dok su zakoni prilagođeni da izvrše pritisak na Kurde da napuste Kirkuk i predaju vlasništvo nad kućama i zemljom Arapima. Taktika proterivanja uzela je stravično obličje 1988. tokom Anfal kampanje, tokom koje je hemijsko oružje upotrebljeno protiv kurdske populacije. Iračka vlada je nastavila sa takvom taktikom sve do kolapsa BAT režima 2003. Naravno, osveta je bila primarni cilj kada su kurdske frakcije poradile na tome da brzo ponovo nasele teritoriju i da oteraju Arape.

Etnički sastav Kirkuka

Čak iako se Kirkuk sa svojim bogatim naftnim poljima i pojasom kontroverznih teritorija protezao između provincija Dijala i Nineve, on je zvanično ostao pod jurisdikcijom iračke centralne vlade u Bagdadu, kurdski lideri su tražili način da precrtaju granice iračkog Kurdistana. Nakon što je iračko kurdski region dobio de fakto autonomiju uspostavljanjem zone zabranjenog leta 1991.i zatim se formalno sjedinio u regionalnu vladu Kurdistana posle pada Sadama Huseina, kurdski uticaj se postepeno proširio u spornim oblastima. Kurdsko prisustvo se povećalo putem multietničkih političkih saveta, ova zajednica je dobila obećanja o zaštiti i obećanja o prihodima, dok je Bagdad ostao zaokupljen sopstvenim problemima. Formalno anektirajući Kirkuk i delove Nineve i Dijale deo dugoročne kurdske strategije bi se ostvario u bliskoj budućnosti. Zaista, očekivanja da legalizacija procesa aneksije bude uskoro okončana ubedila su mnoge strane energetske firme da potpišu ugovore sa kurdskim vlastima kao potez suprotan volji Bagdada. To je omogućilo da sporne teritorije konačno realizuju energetski potencijal regiona.

Onda se dogodilo neočekivano. U junu kolaps iračke armije na severu pod pritiskom „Islamske države“ ostavio je širom otvorena polja Kirkuka, što je omogućilo Kurdima da ih konačno i potpuno okupiraju. Dok Kurdi sada nervozno bde nad nagradom, Bagdad, Iran, lokalna arapska plemena i Turkmeni i Islamska država posmatraju gladnim očima ta polja. U isto vreme heterogena sila šiitske milicije podržana od Irana, kurdskih militanata i sunitskih plemena pokušava da istera "Islamsku državu" iz regiona da bi se pokrenulo pitanje gde povući linije kurdske autonomije. Suniti će nesumnjivo zahtevati udeo u naftnim poljima, koja su trenutno pod kurdskom kontrolom kao nadoknadu što su se suprotstavili "Islamskoj državi" što garantuje kurdsko-sunitsku konfrontaciju koju će Bagdad sigurno eksploatisati.

Turska dilema

Sadašnja turska vlada gleda na Irak i Siriju na sličan način na koji je Damat Ferid gledao pre skoro jednog veka kada se u Parizu zalagao da se zadrži turski suverenitet nad regionom. Iz pozicije Ankare, proširenje turske sfere uticaja u susedne muslimanske zemlje je protivotrov koji bi oslabio Irak i Siriju kao države. Čak iako Turska više nema direktnu kontrolu nad tim zemljama, ona se nada da će u najmanju ruku indirektno ponovo uspostaviti svoju volju kroz izabrane partnere, bilo kroz grupu umerenih islamskih snaga u Siriji[1], ili, u severnom Iraku pomoću kombinacije turkmenskih i sunitskih frakcija zajedno sa kurdskim frakcijama kao što je kurdistanska regionalna vlada predsednika Masuda Barzanija i partije kao što je Kurdistanska demokratska partija.

SAD mogu trenutno biti fokusirane na "Islamsku državu", ali Turska gleda godinama unapred u nered koji će najverovatnije ostati. To je razlog zašto Turska postavlja uslove za borbu protiv "Islamske države" - ona će pokušati da ubedi SAD i njene sunitske arapske saveznike da će ona biti ta koja će neizbežno upravljati regionom. Stoga, sudeći prema Ankari, svi igrači moraju da se prilagode svojim prioritetima počevši sa zbacivanjem sirijske alavitske vlade podržane od strane Irana i njene zamene sa sunitskom administracijom koja će se najpre obratiti Ankari sa molbom za vođstvo.

Međutim, turska vizija regiona jednostavno se ne uklapa u realnost i ona Ankari dodeljuje više negodovanja nego poštovanja od suseda i zapada. Kurdi, naročito će nastaviti da budu Ahilova peta turskog političkog angažovanja.

U Siriji, gde se "Islamska država" približava gradu Kobani na turskoj granici, Ankara je suočena sa neprijatnom mogućnošću da bude uvučena u kopnenu borbu sa dobro opremljenim pobunjeničkim snagama. Štaviše, Turska će se boriti na istoj strani na kojoj se bore i kurdski separatisti, uključujući i članove Radničke partije Kurdistana koje Ankara želi da uništi.

Turska se suočava sa istom dilemom i u Iraku gde može nenamerno podržati kurdske separatiste u njihovoj borbi protiv "Islamske države". Isto tako kritično je i to da Turska ne može da se oseća udobno sa idejom da je Kirkuk u rukama iračkih Kurda, osim ako Ankara nije uverena da ima ekskluzivna prava nad energijom i sposobnost da neutrališe sve kurdske ambicije za nezavisnošću, koje su podržane naftom. Ali Turska ima suparnika. Patriotska unija Kurdistana iračkog predsednika DŽalala Talabanija nije voljna da se postavi u zavisnu poziciju prema Turskoj, kao što je učinila Barzanijeva Kurdistanska demokratska partija, dok finansijski pritisci nastavljaju rasti. Umesto toga, Patriotska unija Kurdistana ostaje bliska sa Iranom, ali pokazuje i spremnost da radi sa Bagdadom. U međuvremenu, otpor lokalnih arapskih plemena i Turkmena kurdskoj vladavini nastavlja da raste, što je faktor koji će Bagdad i Iran sigurno eksploatisati dok rade na podrivanju kurdske vlasti putem podmićivanja lokalnih zvaničnika u Kirkuku i Ninevi sa obećanjima prava na energiju i autonomiju.

Ovo je prepuno bojno polje koje Turska dobro poznaje. Duga igra „zabranjen pristup“ biće igrana da bi se sprečili Kurdi u konsolidaciji kontrole nad naftom bogatim teritorijama na kurdsko-arapskoj granici, dok će se kompeticija između Turske i Irana pokazati u punom svetlu. Da bi se Turska uspešno takmičila u ovom prostoru, moraće da se suoči sa realnošću da Ankara neće prkositi svojoj istoriji time što će rešiti kurdsku zagonetku niti će biti u stanju da se zatvori u svoje granice i izbegne međunarodne zamke.

Preveo sa engleskog: Vladimir Jevtić


[1] Pitanje je koliko su te snage zaista „umerene“. Prim. Prev.