Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > SAD i Iran - "obogaćivanje" poverenja
Savremeni svet

SAD i Iran - "obogaćivanje" poverenja

PDF Štampa El. pošta
Kenet Polak   
subota, 07. decembar 2013.

Teško je prosuditi da je nuklearni dogovor koji je iskovan prošlog vikenda u Ženevi bilo šta osim dobre nagodbe. Iranci neće biti bliži posedovanju nuklearnih kapaciteta kada dogovor stupi na snagu nego što su to danas. Količina novca koju će dobiti je tričava - oko sedam milijardi dolara ukupno tokom šest meseci, naročito kada se to uporedi sa 30 milijardi dolara koje će, grubo rečeno, Teheran izgubiti u tom periodu kao posledicu sankcija na prodaju nafte i finansijskih transakcija. Primedbe vezane za ovaj dogovor do sada su samo sumnjive i tautološke, ili se pak zasnivaju na slabim argumentima, koji se uobičajeno nipodaštavaju jer dolaze od Iranaca.

Međutim, ovaj dogovor jeste mali korak - u pravom smeru. Iran će završiti na poziciji koja ga udaljava od razvoja nuklearnih potencijala, ali teško se i može ići dalje od toga. Postoji mnogo načina da Iran dođe u posed fisionog materijala za nuklearno oružje da je čak i  nemoguće prognozirati da li će ovaj sporazum poslati Iran nedelju, mesec ili godinu dana unazad. (Bilo kakve slične tvrdnje koje za cilj imaju da pokažu šta onaj ko tvrdi želi da poverujete predstavljaju mnogo više od realnosti). Štaviše, privremeni dogovor trajaće svega šest meseci i nije obavezujuć za dalji period. Postoji nada da će obe strane ovo vreme iskoristiti da postignu dobar dogovor koji će uslediti nakon ovog. Ali privremeni dogovor sadrži samo najšire naznake takvog sporazuma. Tri godine od danas, ukoliko ne bude bilo sporazuma, ovaj privremeni dogovor činiće se irelevantnim, ne lošim već samo nematerijalnim.

U tom smislu, privremeni dogovor je jedino važan do stepena do koga pomaže u stvaranju tog konačnog sporazuma. Na sreću, on kao takav doprinosi podizanju poverenja.

Jednostavno rečeno, SAD i Iran ne veruju jedno drugom. To je razumljivo, s obzirom na to kako su se ponašale tokom 34 godine nakon islamske revolucije. Nepoverenje je toliko duboko ukorenjeno da je često pretilo da učini nemogućim bilo kakve ozbiljne pregovore.

Ono što je najznačajnije u vezi sa trenutnim dogovorom jeste njegov potencijal da prevaziđe to obostrano nepoverenje. Obe strane su pokazale volju da učine ustupke po pitanju druge strane, i to će konačno biti neophodno ukoliko se uopšte  postigne sporazum. Sjedinjenim Državama je potrebno da uvide da Iranci preduzimaju smislene korake da zaustave nastojanja da stvore nuklearni potencijal. Slično tome, Iranu je potreban neki znak da će Zapad (naročito SAD) biti spreman da Teheranu obezbedi značajno spuštanje sankcija u zamenu za krupne ustupke u pogledu nuklearnog programa.  

To je tačno ono što je ovaj dogovor učinio. Iranci su se složili da stopiraju razvoj nuklearnih kapaciteta na šest meseci. Štaviše, pristajući da razrede zalihe obogaćenog uranijuma do 19,75 procenata čistoće, Iran je pokazao volju da umanji svoj nuklearni potencijal i da se povuče iz razvoja nuklearnog kapaciteta, što je najkritičniji element svakog značajnog sporazuma. Takođe, Zapad je pokazao Iranu da je voljan da stopira neke od sankcija, što su minimalni zahtevi za postizanje značajnog sporazuma. Istina je da su sankcije suspendovane a ne skinute, i da one predstavljaju najmanje važne mere koje su nametnute Iranu. Ali signal znači više od suštine. 

Sada obe strane mogu da svom mnjenju kažu da je druga strana pokazala volju da sprovede bolne ustupke, koji će biti potrebni za postizanje konačnog sporazuma. I to bi trebalo da svima pruži uverenje da je moguće postići značajniji dogovor, koji će, na kraju, konačno okončati pretnju od iranskog nuklearnog programa. Privremeni sporazum predstavlja važan, iako uglavnom simbolični, korak ka dogovoru koji se, ne tako davno, činio potpuno nezamisliv.

Oprez je i dalje neophodan. Postoje veliki ustupci koje treba prevladati. Američki kongres moraće da dozvoli smanjenje sankcija Iranu, kao što će i tvrda iranska struja morati da se ubedi u to da se ne pridržava principa kada je u pitanju njihovo “pravo” da obogaćuju uranijum. Kongres SAD moraće da postigne saglasnost o tome da se iranskoj ekonomiji dopusti da oživi. Tvrda struja u Teheranu će, pak, morati da se zadovolji oživljavanjem privrede, ali i veoma ograničenim aktivnostima na obogaćivanju uranijuma. 

Ovaj privremeni sporazum bi sve ovo učinio mogućim, ali ni time ovo nije svršena stvar. Setićemo se kineske poslovice da putovanje od hiljadu milja počinje jednim korakom. Taj jedan korak je konačno preduzet i, posle toliko promašaja, ne bi trebalo da ignorisati njegov značaj. Ali još uvek imamo mnogo milja pred sobom.

Kenet M. Polak je stariji saradnik u Brukings instituciji i autor nedavno objavljene: O nezamislivom: Iran,bomba i američka strategija.

Sa engleskog preveo: Vladimir Jevtić