Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Rusija - Otići ili ostati
Savremeni svet

Rusija - Otići ili ostati

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Milošević   
nedelja, 16. oktobar 2011.

Tri prestižne ruske institucije – Sveruski centar za istraživanje javnog mnjenja (VCIOM), Levada centar i fond ,,Društveno mišljenje’’, objavili su ovih dana rezultate istraživanja o emigraciji. Rezultati pokazuju da bi svaki peti građanin Rusije, mlađi od 35 godina, želeo da zauvek napusti zemlju i trajno se nastati u nekoj drugoj državi. Građani iznad te starosne granice su znatno uzdržaniji – samo njih 15 odsto bi trajno promenilo mesto življenja, odnosno odselilo se iz Rusije.

Podaci su prijatno iznenadili one koji su smatrali da mnogo veći procenat mladih ljudi želi da emigrira, a razočarali one koji su mislili da je procenat onih koji žele da odu iz domovine, zanemarujući.

Pa da li je tih 20, odnosno 15 odsto potencijalnih emigranata malo ili mnogo? Da li treba biti razočaran ili, pak ohrabren? Da li taj podatak svedoči o (ne)zadovoljstvu građana ekonomskom, političkom, socijalnom i drugom situacijom u zemlji, ili je možda u pitanju prirodna želja za promenom koja se više ispoljava kod mladih nego kod ljudi u zrelijem dobu života? Odgovor na to pitanje potražen je od eksperata – sociologa, demografa i politikologa, ali i od neposrednih aktera: onih koji žele da odu ili su već otišli i stalno se nastanili u nekoj drugoj zemlji.

Samo 7 odsto građana Rusije svake godine putuje u inostranstvo, a 78 odsto nikada nije prešlo granicu.

Direktorka projekata fonda ,,Društveno mišljenje’’ Larisa Pautova, čije mišljenje beleže moskovski mediji, kaže da su devedesetih godina već mnogi otišli iz Rusije da bi pod kraj tog perioda talas emigracije značajno oslabio. Mladi ljudi su stekli uverenje da se karijera može steći i u Rusiji. Posle krize 2008. godine talas odlazaka je ponovo oživeo i sada se želja za odlaskom iz zemlje nalazi na procentu između 16 i 20 odsto. Pautova smatra da će se ta želja među mladom populacijom povećavati. Mladi ljudi smatraju da im je u Rusiji teško da prognoziraju budućnost.

Ali, kada dođe do završnog čina, do dobijanja svih dokumenata za odlazak, entuzijazam naglo splašnjava. Realno gledajući, ,,na koferima’’ sedi samo 5 odsto potencijalnih emigranata koji su spremni da se ,,već sutra’’ spakuju i odu na aerodrom. Pautova smatra da je to za Rusiju ipak – mnogo.

Da li je Rusija u tome izuzetak? Svakako – nije. Istraživanja u Americi su pokazala da se ti pokazatelji gotovo poklapaju sa ruskim. Gotovo 10 odsto građana SAD spremno je da ode u neku drugu zemlju u potrazi za boljim poslom i prestižnijim statusom. Međutim, poređenja Rusije i SAD u toj oblasti su nekorektna – kaže Larisa Pautova. Ona ističe da Amerikanci smatraju da je odlazak iz zemlje u zemlju normalna stvar. Ti ljudi koji ,,sede na konerima’’ ne razmišljaju o patriotizmu. Kod nas, kaže Pautova, želja da se trajno ode nekud podrazumeva uništavanje svih korena i izdaju otadžbine. Samo 7 odsto građana Rusije svake godine putuje u inostranstvo, a 78 odsto nikada nije prešlo granicu.

Mnogi Rusi, koji su već otišli iz zemlje, ostaju konzervativni. ,,Naši građani u većini slučajeva nerado menjaju radno mesto – kaže jedan dugovodišnji ruski emigrant. Kod Amerikanaca je drugačija praksa: i radno mesto i profesiju menjaju svake druge–treće godine.

Po oceni Federalne migracione službe Rusije, za poslednje tri godine iz zemlje se trajno iselilo 145.000 građana. To su samo oni koji su se prijavili navedenoj službi. A koliko je onih koji nisu došli da se oproste?

Neki drugi stručnjaci ocenjuju da problem emigracije nije veliki i da se broj emigranata smanjuje. Osim toga, ima dosta slučajeva da ljudi odlaze u inostranstvo na duže vreme na stažiranje, zadržavaju rusko državljanstvo i ne mogu se ubrojati u trajne iseljenike. Nije malo ni onih koji su u inostranstvu stekli nekretnine, pa veliki deo vremena provode van Rusije.

U Centru za izučavanje društveno-političkih procesa na postsovjetskom prostranstvu ocenjuju da ne postoji nikakav novi talas emigriranja već da je u pitanju formiranje novih pravila igre na globalnom tržištu rada i premeštanje ljudskog kapitala iz jedne zemlje u drugu. U taj proceš postepeno ulazi i Rusija. To postaje obična pojava bez političkog ili etničkog podteksta. Ljudi traže gde postoje primaljiviji uslovi za život i rad. Neko odabire Evropu, neko SAD. Kretanje u pravcu Azije nije veliko. Mnogi ipak odlaze u Tursku gde postoji mogućnost da se zaposle u turističkim kompanijama koje rade sa ruskim turistima. Drugim rečima, ljudi ne raskidaju veze sa domovinom već žive, kako se kaže ,,u dve kuće’’.

Najprivlačnija strana zemlja za građane Rusije je Nemačka. Godine 2009. ona je građanima Rusije izdala 11.381 vizu kategorije ,,D’’ koja daje pravo za boravak u šengenskom prostranstvu više od 3 meseca. Rusi takođe rado odlaze u Francusku, Češku, Italiju. Godine 2010. u zemlje Evropske unije odselilo se 58 odsto od ukupnog broja ruskih emigranata a u SAD i Kanadu 16 odsto. Jedan broj građana Rusije sreću je potražio u Australiji, dok je u Izrael iseljavanje gotovo sasvim prestalo.

Sadašnja emigracija se razlikuje od one devedesetih godina, kažu sociolozi. Ako su devedesetih godina ljudi odlazili ,,trbuhom za kruhom’’ – za zaradom na primamljivi zapad, danas odlaze vođeni maštom da će postići nešto što im po njihovom shvatanju nije dostupno u otadžbini.

List ,,Komsomolska pravda’’ anketirao je nekoliko emigranata koji već godinama žive u drugim zemljama sa pitanjem – zašto su otišli. Evo nekoliko karakterističnih odgovora.

Larisa K., 19 godina. Otišla je u Boston (SAD) na školovanje. Nema nameru da se vraća. Nije bila sigurna da će u Rusiji moći da planira život u skladu sa zakonima, a ne obratno.

Ako su devedesetih godina ljudi odlazili ,,trbuhom za kruhom’’ – za zaradom na primamljivi zapad, danas odlaze vođeni maštom da će postići nešto što im po njihovom shvatanju nije dostupno u otadžbini.

Denis Frolov, 26 godina. Otišao je u SAD po programu work&travel 2010 godine. Živi u Majamiju. Svoj odgovor je formulisao na sledeći način: ,,naše (ruske) komunalne službe, milicija, bolnice – sve je prožeto prostaklukom i pokravenošću, mitom, kumstvom, lenošću i ravnodušnošću. Denis u Rusiji nije bio zadovoljan zbog ,,ograničenosti prosperiteta i socijalnog uspona’’. Međutim, iako ima diplomu ekonomiste, u Americi radi kao konobar.

Olga, 28 godina. Od 2009 godine živi u Kelnu i radi kao nastavnica engleskog jezika. Kaže da ,,voli Nemačku zato što je u toj zemlji profesija koju voli, uvažena i dobro plaćena. Kaže da je imala sreće jer zna neke ljude iz Rusije nastavnike ruskog jezika i pravnike koji su počinjali od nule. Slušala je o ruskim lekarima koji su tek posle desetak godina boravka u Nemačkoj mogli da obavljaju privatnu praksu pošto su prethodno morali da polažu ,,gomilu ispita’’.

Pavel, 35 godina. Živi u Bugarskoj od 2009. godine i bavi se montažom sistema za grejanje. ,,Očekivali smo da vidimo u Bugarskoj idealnu Rusiju: bez idiotstva, beznađa i pijanstva, bez beskonačne ozlojeđenosti i laganja, bez krađe i svega drugog’’, kaže Pavel i sa ironijom dodaje: posle kaljenja ruskim činovništvom i pravobraniocima, svugde je lakše preživeti, bilo u banana-republici, bilo u Americi.

Prema podacima Sveruskog centra za ispitivanje javnog mnjenja razlozi za trajno iseljenje iz zemlje su sledeći: želja za povećanje životnog standarda (42 odsto), tamo je više reda (18 odsto), tamo postoji bolja perspektiva (15 odsto), sviđa mi se ta zemlja (12 odsto), odlazak kod rođaka i poznanika (7 odsto), tamo je bezbednije i mirnije (5 odsto).

Ruski analitičar Andrej Rjabcev kaže da neće agitovati ni za emigraciji niti protiv. Naše su granice otvorene, mi hvala bogu nismo ni Severna Koreja pa ni Kuba, svako može da napravi svoj izbor. Mi smo demokratska zemlja, zar ne? Sociolozi, možda i preteruju, ali želja za emigriranjem nije tako velika. Prema statističkim podacima, za poslednjih deset godina broj emigranata smanjen je pet puta i čak posle krize 2008. ne uočava se veće povećanje emigracije. Ali, 145.000 za tri godine – to je sasvim realna cifra. I  ako se takav tempo nastavi, tiho i neprimetno mi ćemo za deset godina izgubiti 700.000 ljudi, a to je već poveći grad ili čak oblast.

Istovremeno, uočava se ogroman paradoks. Međunarodni izvori kažu da se Rusija nalazi na drugom mestu u svetu po privlačnosti migranata – odmah iza SAD.

Demografi ocenjuju da će Rusiju spasti upravo imigranti. Ali, ko u Rusiju dolazi, a ko odlazi iz nje? Za koga je to Rusija privlačna? Naravno, kaže Rjabcev, za gastarbajtere iz Srednje Azije. Ali, oni u većini slučajeva ne znaju ruski, a o višem obrazovanju da i ne govorimo. Rjabcev ne bez gorčine konstatuje da iz Rusije odlaze ekonomisti, matematičari, lekari, inženjeri, programeri, predavači i drugi visokoobrazovani kadrovi, a dolaze čistači, betonjeri, asfalteri. Zar vam se ne čini da je to neadekvatna zamena?

To je kontingent koji u potpunosti zadovoljava feudalne odnose sa poslodavcima, kaže Rjabcev. A obrazovani ljudi koji su sposobni da donose ozbiljne odluke, odlaze u nepovrat. Ako se tako nastavi i dalje, već za 20 ili 30 godina Rusija će se pretvoriti u sasvim drugu zemlju. S drugim stanovništvom, tradicijama, verom pa čak možda i jezikom. Prema nekim ranije objavljenim procenama, u inostranstvu radi oko 200.000 ruskih stručnjaka najrazličitijih profila koji su, uzgred rečeno, veoma cenjeni i značajno doprinose napretku zemalja u kojima se nalaze.

Da li je moguće promeniti takav proces? Naravno, tvrdi Rjabcev.Ali samo ako napravimo od Rusije zemlju koja će biti privlačna za naučnike, programere, biznismene – za sve one koji doprinose progresu, što je mnogo teže nego ,,kačati’’ naftu iz utrobe zemlje i graditi dvorce rukama gastarbajtera.

Moskovski list anketirao je i ljude sa pitanjem – šta vas može naterati da napustite zemlju.

Evo nekih karakterističnih odgovora.

Robert Karlos, kapiten fudbalskog kluba ,,Anži’’: Zašto odlaziti iz Rusije? Mnogi brazilski fudbaleri maštaju da dođu ovde.

Sergej Smirnov, direktor Instituta socijalne politike Visoke ekonomske škole: Može me oterati duševni debalans. Kada ne budem video perspektivu. Kada sve to, što ne prihvatam u ovoj zemlji, počne da utiče na mene. Kada ne budem mogao da se distanciram od nečega što mi je neprijatno. Kada ne mogu da se družim sa poznanicima. Zasad ja sve to još imam.

Ruslan Grinberg, direktor Instituta ekonomije Ruske akademije nauka: Ukoliko odjđednom iskrsne opasnost da ,,sedneš’’ ni za šta i ni zbog čega. U takvim slučajevima se ne bira gde ćeš da se skloniš, a ja bih verovatno otišao u Beč. Tamo se voda može piti iz česme…Jedno ubistvo za godinu dana- divota.

Aleksej Nestorov, profešor, bivši rukovodilac katedre biološke evolucije: A šta me može ovde zadržati? Bio sam naučnik, plata mi je bila 10.000 rubalja (oko 350 dolara). Sada sam otišao u biznismene – trgujem kineskom tehnikom i zarađujem 90.000 rubalja više. Prikupljam dokumenta za trajni odlazak u Kanadu. Njima su potrebni jaki umovi, treba da razvijaju nauku. A na aerodromu sve jednako susreću sa ,,Welcome home’’.

Mario Lenjin Moran Malina, hirurg bolnice u Saratovu: Došao sam iz Ekvadora, učio sam u Rusiji. U mojoj otadžbini je mnogo Lenjina – svaki treći se tako zove. A ovde ja sam jedan, i mene sa tim imenom svi vole. Ostaću ovde, kod vas sam unikat – kaže ekvadorski Lenjin.

Rusija treba da stvori takve uslove da njeni naučnici ne traže posao u inostranstvu – kažu zvaničnici.

U ovim izjavma svakako ima dosta ličnog, dosta emocija pa samim tim i dosta nedovoljno objektivnih ocena. Brojke i mnoge druge činjenice i konstacije su, međutim, nesumnjivo tačne jer su ih iznele ozbiljne institucije. One su, ocenjuju stručnjaci, pre zabrinjavajuće nego ohrabrujuće . Ipak, ostaje činjenica da posle otvaranja granica Rusiju nije napustila ,,polovina stanovništva’’ kako su to svojevremeno maliciozno prognozirali na zapadu. Uostalom, Rusija ni ovako nije rekorder u iseljavanju građana. Šta reći za Poljake, Rumune i neke druge nacije sa istoka koje su posle otvaranja granica preplavile Evropu – kažu ruski analitičari. I šta reći na podatak da iz tih i mnogih drugih zemalja Evrope i Azije u Rusiju dolaze milioni u potrazi za poslom i preživljavanjem, za koje je Rusija postala pravi Eldorado?

Zvaničnicima su sve ove činjenice dobro poznate i o njima se govorilo ne jednom. U planovima i programima za naredni period predviđena je značajna pažnja razvoju nauke, tehnologije, modernizaciji proizvodnih i drugih sistema. Nedaleko od Moskve u izgradnji je naučno-tehnološki centar Skolkovo koji treba da konkuriše američkom centru u Silicijumskoj dolini. U Kremlju su svesni da bez modernizacije i tehnološkog napretka nema ni napretka društva u celini. Rusija treba da stvori takve uslove da njeni naučnici ne traže posao u inostranstvu – kažu zvaničnici. Migracionoj politici takođe će se posvetiti najveća pažnja.

Ne možemo sve odjednom, ali korak po korak, ostvarićemo ciljeve koje smo zacrtali u programu razvoja do 2020. godine – kažu zvaničnici. Očekuju da će takav program dobiti podršku na parlamentarnim izborima ovog decembra i predsedničkim marta iduće godine.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner