Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Predsednički izbori u Turskoj - čudni dani pred nama
Savremeni svet

Predsednički izbori u Turskoj - čudni dani pred nama

PDF Štampa El. pošta
Kan Erimtan   
četvrtak, 07. avgust 2014.

Otkad su u Turskoj uvedeni višestranački izbori 1946/50, ova zemlja je smatrana kao primer nacije koja poseduje muslimansku većinu, a opet uspeva da funkcioniše kao zdrava demokratija.

Iako je sloboda turske demokratije bila prekidana nekoliko puta vojnim pučevima (poslednji je bio 12. septembra 1980), ipak su na kraju uvek „slobodni i pošteni“ izbori uspevali da se održe i proizvedu vlast koja vlada zemljom u skladu sa građanskim principima. Turska je zbog toga postala oaza liberalne demokratije u muslimanskom Bliskom istoku, čuvenom po represivnim sistemima i diktatorskim režimima. Politički filozof Lari Sijedentop je svojevremeno istakao da je pre sredine 20. veka „demokratija bila velika nepoznanica za najveći deo nezapadnog sveta“. Turska je u skladu sa time zaista izuzetak.

U skladu sa Ustavom Republike Turske, "predsednik Republike je šef države. U tom svojstvu, on predstavlja Republiku Tursku i jedinstvo turske nacije; on je dužan da obezbedi sprovođenje Ustava i redovno i usklađeno funkcionisanje organa države“. Drugim rečima, figura predsednika je opisana uglavnom kao ceremonijalna funkcija i, tradicionalno, ova figura se bira od strane parlamenta Turske. Već godinama kruže glasine da bi sadašnji premijer Redžep Erdogan voleo da izvrši promenu Ustava da bi zamenio parlamentarni sistem u Turskoj sa predsedničkim sistemom.

Tokom godina Erdogan se pokazao kao čvrst lider, kome je tendencija da upravlja čak i najmanjim državnim poslovima dala titulu „autoritarnog“ vođe u zemlji i svetu. Sada kada smo pred prvim krugom predsedničkih izbora 2014, tri individue su kandidati: 41-godišnji Selahatin Demirtas, bivši potpredsednik prokurdske Stranke mira i demokratije (BDP); 71-godišnji Ekmeledin Ishanoglu, bivši predsednik Organizacije za islamsku saradnju (OIC) i zajednički kandidat dve opozicione stranke – Republikanske narodne partije (CHP) i Partije Nacionalističkog Pokreta (MHP) i konačno, Redžep Erdogan, sadašnji premijer i lider stranke koja je na vlasti, Stranke pravde i razvoja (AKP)

Kontroverzni izbor

Kurdski kandidat Demirtas normalno ne bi ni imao šansu, s obzirom na činjenicu da Kurdi u Republici Turskoj su manjina populacije i biračkog tela. Po proceni CIA, Kurdi sačinjavaju 18 posto populacije Turske, što je otprilike 14 miliona ljudi. Dok kurdski nacionalisti tvrde da je njihov pravi bliži 20 ili čak 25 miliona.

Kurdski pisac i novinar Ajhan Bilgen, koji je bio kandidat stranke kurdske manjine u Adana na prošlim lokalnim izborima, rekao je da „naša kampanja je za sve slojeve koji su diskriminisani, obespravljeni i koje brine polarizacija turske populacije. Zato je Demirtas ime kojem će se razočarani birači Republikanske narodne stranke okrenuti".

Ova izjava sadrži dosta istine zato što zajednički kandidat MHP-CHP Ihsanoglu je figura čija pripadnost kemalističkim princima je vrlo sumnjiva, i ko je kao akademik radio kao predsednik Organizacije za islamsku saradnju, i koji ne poseduje nikakvo političko iskustvo u političkoj sceni Turske. Kao generalni sekretar Organizacije za islamsku saradnju, druge najveće nevladine organizacije pri UN, Ekmeledin Ihsanoglu je godinama sticao iskustvo u međunarodnoj saradnji i sarađivao sa uticajnim ljudima širom sveta. Njegova pripadnost sunitskom islamu brine alevitsku zajednicu u Turskoj. U okviru svoje predizborne kampanje, Ihsanoglu je stao u anadolijskom gradu Nesehir da oda poštu na grobnici Hadži Bektaš Veliju (svetac koga poštuje Turska alevitska zajednica). Ihsandoglu je tom prilikom čak podsetio alevitske glasače o svojoj rešenosti da se tragedija 1993. nikada ne ponovi.

Drugog jula 1993. godine 35 ljudi, uglavnom alevitskih intelektualaca i umetnika, nastradalo je u napadu islamskih ekstremista na hotel u gradu Sivas u istočnoj Anadoliji. Ovaj događaj je postao jedan od ključnih u modernoj istoriji Turske, produbljujući ekstremnu polarizaciju između sunita i alavita. Koristeći povod 21-godišnjice tog događaja, Ihsanoglu je izjavio da od ostatka tog hotela treba napraviti muzej, da služi kao primer budućim generacijama, do čega netolerancija i mržnja mogu da dovedu. Ovim je Ihsanoglu jasno sebe ogradio od Erdogana, koga optužuju za politiku stvaranje tenzija i sunifikacije zemlje.

Umesto da počiva na solidarnosti i razumevanju, vlada Erdoganovog režima stalno pronalazi nove načine da protiv sebe okrene određene slojeve društva. Što se tiče alevita, najveća provokacija je bilo prošlo godišnje otvaranje trećeg mosta preko Bosfora. Predsednik Abdulah Gul je 29. maja 2013. najavio da će novi most biti nazvan most „Sultana Selima“, po tom otomanskom sultanu. Selimova vladavina je vrlo značajna za Otomansko carstvo. Sultan Selim je osvojio ceo arapski Bliski istok za vreme svoje kratke vladavine, obezbedivši otomansku kontrolu Meke i Medine. Selimova patronaža poslednjeg potomka abisidskih kalifa je dovela do otomanskog proglašenja za kalifat. Kao rezultat toga, Selimova vladavina je pretvorila Otomane u ultimativne gospodare sunitskog sveta. Turska alevitska zajednica je šokirana time. Oni tvrde da je sultan Selim odgovoran za genocid nad dosta alevitskih plemena koja su živela u današnjem jugoistoku Turske. U razliku od Erdoganove neprijateljske politike prema turskoj alavitskoj zajednici, Ihsanoglu, kao zajednički kandidat CHP-MHP, jeste jasno istakao svoju težnju ka toleranciji.

Polarisano biračko telo

Neko bi rekao da sledeći izbori stavljaju turskom biračkom telu jasan izbor. Sa jedne strane, predsednički mandat Erdogana predstavlja budućnost u kojoj Turska postaje sve više i više sunitska nacija gde vernici posvećeno prate svoju veru koja im nudi moralni kompas i daje individui identitet striktno definisan u okvirima koje nudi primer proroka Muhameda.

Moguća indikacija stvari koje dolaze je skorašnji događaj na Ondokuz Majis univerzitetu u Samsunu. Naime, dekan Medicinskog univerziteta, profesor Hajdar Sahinoglu je dodao izraz „Kunem se Alahu“ na Hipokratovu zakletvu tokom ceremonije diplomiranja studenata. To možda deluje samo kao obična inicijativa jedne osobe, profesora Sahinoglua. Ali činjenica da je takvo mešanje religije u medicinsku praksu bilo moguće otkriva koliko je ekstremno sunitski stav sadašnje vlade ohrabrio određene individue da preuzmu akcije koje su bile nezamislive pre samo dvadeset godina.

Ako elektorat izabere Ihsanoglua, sa jedne strane, budućnost nosi obećanje dosta otvorenijeg turskog društva, zajednice gde tolerancija i razumevanje su norma i gde su manjine znatno manje diskriminisane. Sve je veća polarizacija turske javnosti na frakciju koja voli Erdogana i onu drugu, koja je žestoko protiv tog čoveka i njegove politike.

Jedna stvar je sigurna - ako kandidat Stranke prava i razvoja pobedi, turski ustav će biti promenjen. Kao što je najavio ranije, Erdogan ima nameru da promeni politički sistem Turske u predsednički. Dok u prošlim decenijama turski predsednik je bio ništa drugo do nominalnog šefa države, simbolizujući „Republiku Tursku i jedinstvo turske nacije“, pod „predsednikom Erdoganom“ upravljanje države bi bilo vršeno isključivo iz Cakaja predsedničke palate, a parlament bi bio pretvoren u običnu govornicu.

Gledajući iz istorijske perspektive, može se tvrditi da Erdogan u stvari pokušava da izgradi svoju sliku u skladu sa predstavom sultana Abdulhamida Drugog. On je bio otomanski vladar koji je doneo Ustav i uveo parlament, da bi dve godine kasnije ih ukinuo i pretvorio se u autokratskog vladara, sultana kome je bič zakon i čija politika je islamska.

http://rt.com/op-edge/173856-turkey-presidential-elections-polarizing-electorate/

Prevod: Teša Tešanović