Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Istina o dvostrukim standardima Zapada više se ne može sakriti
Savremeni svet

Istina o dvostrukim standardima Zapada više se ne može sakriti

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Milošević   
petak, 09. maj 2014.

Da svako zlo otkriva makar i mrvicu nečeg, uslovno rečeno, dobrog, svedoče i dramatična zbivanja u Ukrajini. Tamo se, nažalost, proliva krv i odvijaju drugi, po obične građane tragični događaji. Istovremeno, razgolićuju se do krajnosti istine koje su u međunarodnoj javnosti manje-više poznate, ali koju akteri na međunarodnoj sceni pokušavaju raznim ekvilibrističkim izjavama, objašnjenjima i varijantama da prikriju ili prikažu u drugačijem svetlu.

To je pre svega istina o dvojnim standardima, danas toliko prisutnim u međunarodnim odnosima. To je, takođe, istina o direktnom uplitanju u događaje u Ukrajini Vašingtona i zapadnih partnera, za šta se želi optužiti druga, ruska strana, uz istovremeni pokušaj uvlačenja Moskve u krvavi konflikt. Istina je i to da je u osnovi svega što se danas dešava u Ukrajini zapravo - Rusija. Prema njoj su uprte sve otrovne strele sa zlobnom namerom da je oslabe, dezorijentišu, pokolebaju i razbiju; da uđu u njen ,,trbuh’’, zaokruže je i sa jugozapada i opasno približe centralnim delovima zemlje.

Ukrajina je značajna, ali ipak sporedna figura u celoj priči koja je sa svom ozbiljnošću prerasla u najtežu krizu posle završetka hladnog rata, koji u suštini nikada ni nije prestajao. Sve su to ocene koje se mogu čuti ne samo od ruskih zvaničnika, analitičara i politikologa, nego i pojedinih uglednih ličnosti nekih zapadnih zemalja.

Govoriti danas o resetovanju odnosa između Rusije i Zapada, pre svega SAD, o čemu se gotovo sa euforijom pričalo posle dolaska Obame u Belu kuću, jeste apsolutno besmisleno. Iz NATO pakta čak javno poručuju da se sada na Rusiju gleda ne kao na partnera, nego na protivnika.

Dvojni standardi su na primeru Ukrajine toliko očevidni da gotovo niko ni ne pokušava da ih prikrije. A još manje da se njih postidi ili od njih odustane. Uzgred da napomenem da su oni bili više nego očigledni i devedesetih godina tokom događaja na prostorima bivše Jugoslavije, a zatim i na primerima Iraka, Libije, Avganistana, Sirije i nekih drugih zemalja.

Počeću od nekih opštih pokazatelja i pojava koje se uočavaju već decenijama na najširem međunarodnom planu.

Prema praksi i nepisanim kriterijumima koji vladaju u međunarodnim odnosima, a čiji su protagonisti dobro poznati, u svetu postoji nekoliko tipova zemalja; civilizovane, zatim one koje su poslušne prema njima i koje im se potčinjavaju, i one koje su neposlušne. Ove poslednje su ili već kažnjene ili će to biti. Postoji i jedan broj ,,zagonetnih’’ istočnih zemalja kojima je iz ovih ili onih razloga dozvoljeno da budu (kontrolisano) neposlušne. U posebnu kategoriju spadaju siromašne afričke zemlje na koje se gleda sa visine; one postoje, kako to konstatuje moja ruska koleginica Olga Tuhanjina, zato da bi lekarske ekipe - heroji medicinskih serijala - išle tamo i lečile bolesnu decu, ili pak umesto lečenja prepisivale nekom afričkom diktatoru smrtonosnu dozu neadekvatnog leka.

Vladimir Lukin

Sve što se radi u civilizovanim zemljama radi se civilizovano, u skladu sa zakonom. Svi zakoni civilizovanih zemalja su dobri.

A gde je tu mesto Rusiji? Ruska novinarka kaže da je ta zemlja svrstana u neku posebnu kategoriju.

Sve što radi Rusija to je varvarski, bezobrazno, nezakonito. I sami ruski zakoni su varvarski i neobavezni da se primenjuju. Ako Rusija kopira neka dostignuća civilizovanog sveta, to može da izazove podrugljivi osmeh u zapadnim krugovima. Ako Rusija postupa po svome, onda je odmah svrstavaju u spisak neposlušnih zemalja i treba da bude kažnjena. Posebna ruska podlost je u tome što je svojevremeno od civilizovane Amerike ukrala tajnu izgradnje atomske bombe pomoću supružnika Rozenbergovih.

Voren Kristofer

Geslo ,,demokratskog’’ sveta je: radi kako ti kažemo i kako očekujemo, pa će biti sve u redu.

Prisećam se jednog govora u parlamentu ruskog političara, svojevremeno ambasadora Rusije u Vašingtonu Vladimira Lukina. Rekao je da su ga povremeno pozivali u Stejt department i govorili mu kako Rusija treba da se ponaša oko ovog ili onog međunarodnog problema. Pa gde su tu partnerski odnosi, zapitao je Lukin? To je bilo za vreme Jeljcina. Sada, naravno, to nikome u Vašingtonu ne bi moglo da padne na pamet.

A svojevremeno, američki državni skretar Voren Kristofer, na traženje Slobodana Miloševića da mu se dostavi spisak američkih zahteva da bi prestali da kinje Srbiju, rekao je: Nema nikakvog spiska i nikakvih posebnih zahteva. Jednostavno, morate se oko svega ponašati onako kako mi očekujemo.

Sasvim konkretnih primera dvojnih standarda i diktata ima bezbroj.

Ako Rusija ne dozvoli ulazak u zemlju jedne novinarke iz Moldavije, to je povod za međunarodni skandal. Ako Gruzija ne dozvoli ulazak u tu zemlju ruskog novinara, onda je to pravo suverene zemlje da štiti svoje nacionalne interese. Ako tokom boravka u Kijevu gospođe Ketrin Ešton na brifing ne puste ruske novinare, onda se to obrazlaže rečima ,,postupamo po našem nahođenju’’. Ruske novinare nedavno nisu pustili na jedan brifing sa visokim američkim zvaničnicima u Vašingtonu. To je takođe bilo ,,po njihovom nahođenju’’.

Kada ruska majka dođe kod svoje ćerke u Finsku, onda ta ruska majka želi da se nahrani novcem iz finskog budžeta, pošto Rusija o njoj uopšte ne brine.

Kada Rusija deportuje Gruzine koji borave na njenoj teritoriji ilegalno, to je povod za oštre kritike na Zapadu i masovne akcije protesta u Gruziji. Kada SAD deportuju Meksikance koji u Americi žive ilegalno, to je zavođenje reda u sopstvenoj zemlji.

Britanski naučnici su ,,dokazali’’ da sve Ruskinje, koje se udaju za strance, rade to iz sebičnih razloga želeći da se uključe u blaga civilizacije. Sve su one loše majke, što potvrđuju ,,nepristrasne’’ sudije uz različitih civilizovanih zemalja. A svi civilizovani muškarci žene se ruskim devojkama isključivo iz velike ljubavi. Dovešće u kuću simpatičnu divljakušu koja ništa ne zna o feminizmu i koja će ispunjavati sve obaveze oko mikrotalasne peći i – u krevetu.

I sada nešto takođe vrlo konkretno i sasvim aktuelno, vezano za događaje u Ukrajini.

Kada je u jednom trenutku bilo nagoveštaja da bi Janukovič mogao poslati vojsku da zavede red na kijevskom Majdanu, zapadni političari su uglas povikali da bi to bio zločin. Sada, kada nova garnitura u Kijevu šalje tenkove, avione i helikoptere na proruske aktiviste na istoku Ukrajine, to se kvalifikuje kao antiteroristička operacija. Teroristi su, dakle, građani Ukrajine ruske nacionalnosti. Vojska na Majdanu je zločin, vojska na istoku Ukrajine mirovna misija.

I kada su građani Krima na referendumu glasali za pripajanje Rusiji, to je, po zapadnim merilima, bio nezakonit postupak. Kosovo je moglo da se otcepi iz sastava Srbije. To Zapad ne samo što je podržavao, nego je i agresijom na Srbiju to potpomogao, direktno i brutalno u tome učestvovao. Pozdravio je i jednostrano proglašenje nezavisnosti ove srpske pokrajine, a američki predsednik Obama je čak izmislio da je u toj pokrajini održan referendum po međunarodnim standardima i uz učešće međunarodne zajednice. Kosovo, dakle, može, Krim ne može.

Sada mnogi i na Zapadu, po naknadnoj pameti, priznaju da je bombardovanje Srbije i nasilno otcepljenje Kosova bio nezakoniti akt, suprotan međunarodnom pravu, međunarodnim zakonima i normama. Kažu: da, nismo imali odobrenje Saveta bezbednosti, bombardovali smo nezakonito, ali pravedno, jer smo time sprečili (izmišljeni) genocid albanskog stanovništva.

Gerhard Šreder

Ima na Zapadu političara koji se ne libe da kažu pravu (i jedinu) istinu. Tako, na primer, poslanik ,,Zelenih’’ u nemačkom parlamentu Kristijan Štrobele kaže da Zapad nema moralno pravo da kritikuje ruskog predsednika Putina zbog Krima.,,Mi nismo poštovali teritorijalni integritet Srbije, prekršili smo međunarodno pravo. Ako to danas priznaje Gerhard Šreder, bivši kancelar Nemačke devedesetih godina, treba li nam bolji svedok od tadašnjeg saveznog kancelara? Štrobele priznaje da prema Albancima na Kosovu nije izvršen genocid, da je bilo progona, ali tek pošto je započelo bombardovanje Srbije. ,,Mi smo bombardovali TV stanicu, NATO je bombardovao vozove na mostovima pune nedužnih civila. To je Srbe podsetilo na Drugi svetski rat’’.

Zbog svega toga, SAD i Nemačka su poslednje koje bi Putinu trebalo da drže lekcije o međunarodnom pravu i čuvanju teritorijalnog integriteta. ,,Kada gospodin Obama ili kancelarka Merkel Putinu kažu ,,Ne smete ući u tuđu zemlju i mešati se u njene odnose, morate poštovati teritorijalni integritet’’, Putin se na to može samo nasmešiti i reći: ,,Je l’ vi to ozbiljno? Vi znate nešto o teritorijalnom integritetu? Šta ste uradili na Kosovu? Šta ste uradili u Iraku, u Libiji, u Avganistanu?

Kakva je korist od ove naknadne pameti i priznanja? Praktično nikakva. Građani Srbije su sami morali obnavljati porušene zgrade, mostove i druge objekte, zalečiti rane nanete agresijom. Ako je i bilo neke pomoći sa strane, ona se davala na kašičicu i uz razna uslovljavanja. Američki ambasador u Beogradu poručio nam je jasno i glasno da od nadoknade štete od bombardovanja nema ništa i dodao da ne treba da se osvrćemo na prošlost, već da gledamo u budućnost. Ali, niko ne može vratiti u život nevino izginule. Niko ne može nadoknaditi patnje i stradanja tokom agresije i sankcija, osiromašenje građana. Nemoguće je sanirati posledice bombardovanja osiromašenim uranijumom, što će narednih decenija uzimati nove žrtve. Satanizacija Srba još uvek traje. Sve je to posledica politike koju je Zapad sprovodio prema Srbiji da bi opravdao svoje postupke, a posle i prema drugim zemljama. Različitim povodom, metodama i načinima, ali sa istim ili sličnim ciljem.

Zločin u Odesi, kada je u zgradi Doma sindikata izgorelo ili se u dimu ugušilo stotinak ljudi, proruskih aktivista, na Zapadu je propraćen kao kolateralna šteta. Da su takav zločin prouzrokovali proruski aktivisti, bili bi proglašeni za varvare i sve nevolje koje danas preživljavaju građani Ukrajine bile bi svaljene na njihova leđa. Sadašnja garnitura u Kijevu objasnila je da je ta tragedija bila ,,deo plana Moskve da uništi Ukrajinu’’. Na Zapadu se, prema rečima Sergeja Lavrova, zatvaraju oči pred pravim uzrocima tragedije u Odesi. U svakom slučaju, ova tragedija i neki drugi događaji u poslednje vreme uneli su dodatnu mržnju među građane Ukrajine; mržnju koja u kombinaciji sa podsticajem sa strane i stranim interesima, može da prouzrokuje pravu tragediju sa nesagledivim posledicama.

Čak i štampa na Zapadu piše o upletenosti Vašingtona i Brisela u događaje u Ukrajini. Tako nemački ,,Bild am zontag’’javlja da ukrajinsku vladu u Kijevu savetuje na desetine agenata američke Centralne obaveštajne službe (CIA). Oni, navodno, po nalogu američke vlade, treba da pomognu Kijevu da okonča pobunu na istoku zemlje. Bela kuća je potvrdila da je prošlog meseca direktor CIA DŽon Brenan boravio u Ukrajini navodeći da se radilo o ,,rutinskoj poseti’’. Kakva je to ,,rutinska poseta’’ usred haosa na ulicama mnogih ukrajinskih gradova?

Austrijski ministar Sebastijan Kurc kaže da njegova zemlja neće priznati rezultate najavljenog referenduma u Donjecku i Lugansku. A zašto ste, gospodine ministre, priznali referendum u Bosni o nezavisnosti i to bez učešća Srba, više od jedne trećine stanovništva? I zašto ste priznali nezavisnost Kosova koje je jednostrano i nezakonito proglasilo secesiju?

Očuvanje teritorijalnog integriteta je univerzalan princip i on bi trebalo da važi za sve članice međunarodne zajednice. Nedopustivo je da se taj princip primenjuje prema proizvoljnim kriterijumima velikih i moćnih; u jednom slučaju to je zakon, u drugom neobavezna igrarija.

Generalni sekretar NATO Anders fog Rasmusen izjavljuje da će Rusija pogrešiti ako nastavi destabilizaciju Ukrajine. Kao prvo, gospodine Rasmusen, Rusija to ne radi, to nije u njenom interesu. A kao drugo, može li vam se postaviti kontrapitanje: da li je i ko pogrešio što je destabilizovao a zatim rasturio Jugoslaviju; da li je i ko pogrešio zbog destabilizacije Iraka, Egipta, Libije, Avganistana, Sirije? Ko je krivac što je situacija destabilizovana u čitavom svetu?

Poslužiću se ponovo ogorčenim citatom moje koleginice Olge Tuhanjine: "Ukazivanje na dvojne standarde u razgovoru je netaktično, graniči se ili sa glupošću ili sa prostaklukom. Kako mogu biti jednaki standardi za civilizovane i za varvare? Prosto smešno. To je `nešto sasvim drugo`."

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner