Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > DŽihad na ruskoj zemlji
Savremeni svet

DŽihad na ruskoj zemlji

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Milošević   
utorak, 01. februar 2011.

Trideset i pet ubijenih, 180 povređenih, više od stotinu smeštenih u bolnice od kojih se bar polovina nalazi u teškom ili kritičnom stanju – to je bilans terorističke akcije 24. januara na moskovskom aerodromu Domodjedovo.

Vest koja je obišla svet, potresla je Moskvu i celu Rusiju, izazvala je različite komentare i navela zvaničnike da reaguju žestoko.

Odgovor će biti žestok i neizbežan – kažu ruski zvaničnici. Predsednik Dmitrij Medvedev naredio je hitnu i detaljnu istragu i posetio povređene u bolnici. Isto je učinio i premijer Vladimir Putin, čije strogi stavovi i izjave o terorizmu i teroristima beleže mnogi mediji.

Pojedini mediji kažu da se ušlo u trag teroriste-samoubice. To je navodno čovek po imenu Razdobudko, iz stavropoljskog kraja. Član je grupe ,,Nogajski džahamat“, koja je razbijena prošle godine. Nogajci su, inače, malobrojan narod koji živi na Severnom Kavkazu i ispovedaju islam.         

Neko je očigledno želeo da pokaže i dokaže da Domodjedovo nije niti će biti jedini slučaj u ovoj godini. Samo tri dana posle moskovskog aerodroma, u gradu Hasavjurtu u Dagestanu, ruskoj republici na Severnom Kavkazu koja se graniči sa Čečenijom, eksplodirao je automobil-bomba, parkiran pored jednog kafea na periferiji grada. Poginula su četiri, a povređeno šest lica. Kasnije se, ipak, ispostavilo da je u pitanju obračun lokalnih bandi.

Ma kako to gorko zvučalo, i Moskovljani i žitelji drugih ruskih gradova, navikli su na ovakvu stvarnost. Kažem navikli, zato što su doživeli slične zločine u bližoj i daljoj proslosti, ali se sa njima nikako nisu pomirili. Suviše mnogo krvi je proliveno i suviše mnogo porodica zavijeno u crno da bi se zločini zaboravili. Poslednjih petnaestak godina teroristi su rušili stambene zgrade, energetske i druge objekte, napadali škole i bolnice, pozorišta. Za njih ništa nije bilo sveto. U istoriji terorizma biće upamćeni po svojoj bestijalnosti i žestini.

Masovnije pojave terorizma počele su da se uočavaju posle raspada Sovjetskog Saveza. Očigledno, pojedini separatistički pokreti, posebno oni na Severnom Kavkazu, pomislili su da je došlo njihovo vreme. Ako može da se razbuca veliki Sovjetski Savez, zašto ne bi mogla i oslabljena i obezglavljena Rusija.

Vođeni takvom mišlju, glavu su prvi počeli da dižu separatisti u Čečeniji, ruskoj republici na Severnom Kavkazu. To nije slučajno. Čečenski problem traje već dva veka, od vremena kada je ruska imperija počela da se širi i posle takozvanih kavkaskih ratova prisjedinila ova područja. Tadašnji čečenski glavari priznali su centralnu rusku vlast, ali se u plemenskim sredinama ona nije rado prihvatala.

Pred kraj Drugog svetkog rata došlo je do deportacije Čečena u Aziju zbog navodne saradnje sa nemačkim okupatorima. To je još više ojačalo antiruska raspoloženja. Ona su tinjala sve vreme socijalizma, ali se javno o tome nije govorilo. Za sovjetsku vlast, čečenski problem dakle nije ni postojao. Sovjetske vođe zatvarale su oči pred problemom i gušile svaki pokušaj neposlušnosti.

 

Poslednjih petnaestak godina teroristi su rušili stambene zgrade, energetske i druge objekte, napadali škole i bolnice, pozorišta. Za njih ništa nije bilo sveto. U istoriji terorizma biće upamćeni po svojoj bestijalnosti i žestini.

 

Posle raspada Sovjetskog Saveza, u Čečeniji je ojačana lokalna vlast i republika je počela da živi svoj život i da se sve više distancira od Moskve. Počeli su da se sprovode zakoni šerijata. Predsednik republike Aslan Mashadov, bivši sovjetski oficir, otvoreno je govorio da Čečenija želi samostalnost. Republika je u suštini stvorila svoju vojsku, svoju policiju, naoružavala se i otkazala poslušnost Moskvi. Rusi, koji su živeli severno od reke Terek, pobegli su glavom bez obzira.

Kada je dara prevršila meru, Moskva je odlučila da interveniše. Jeljcin je polovinom decembra 1994. godine u Čečeniju poslao vojsku da bi, kako je zvanično obrazloženo, tamo zaveo red i mir. Tog dana počela je prva čečenska kampanja koja je trajala gotovo dve godine i neslavno se završila dogovorom u Hasavjurtu.

Za pojedine analitičare u Moskvi, taj dogovor je u stvari predstavljao poraz federacije, kapitulaciju pred teroristima. Predviđao je da ruska vojska napusti Čečeniju, a da se njen status reši tokom narednih pet godina. Ugovor je predstavljao mrtvo slovo na papiru i brzo je zaboravljen.

Ispostavilo se da je odluka Borisa Jeljcina bila ishitrena. Ruska armija u to vreme bila je gotovo u rasulu. U Čečeniju su slati regruti koji – kako su izjavljivale njihove starešine – nisu znali ni da pucaju. Nailazili su na borce – gorštake koji odrastaju sa puškom i ,,kinžalom“ – omiljenim oružjem na Severnom Kavkazu. To je kratka sablja sa dvostrukim sečivom kojom gorštaci virtuozno barataju. Regruti federalne armije upadali su u zasede i trpeli ogromne gubitke. Zabeleženi su slučajevi da su visoki oficiri odbijali da svoje jedinice vode u Čečeniju. ,,Nećemo decu voditi na klanje’’- govorili su oni.

Tokom ove kampanje Čečeni su izvršili nekoliko žestokih terorističkih akicija. Poznata je, na primer, akcija u Buđonovsku, u Stavropoljskom kraju koji se graniči sa Severnim Kavkazom. Akcijom je rukovodio po zlu poznati vođa Šamilj Basajev.

Da li je to, u odnosu na Severni Kavkaz, bila jedina greška Jeljcina? Dabome da nije. Svojevremeno, želeći da očuva vlast i stekne naklonost republičkih i oblasnih rukovodilaca (u Rusiji ima ukupno 89 ,,subjekata federacije’’) Jeljcin je govorio: uzmite onoliko suvereniteta koliko vam je potrebno. Potpisani su ugovori sa republičkim organima o razgraničenju nadležnosti federacije i republika. I lokalni rukovodioci su to obilno koristili. Tako je ispalo da su pojedini republički zakoni bili u raskoraku sa federalnim ustavom. To je, na primer, omogućilo predsedniku Ingušetije Ruslanu Auševu da u republici ozakoni mnogoženstvo. Tatarstan je zabranio regrutaciju na svojoj teritoriji da mladići iz ove republike ne bi išli u Čečeniju. To je bila svojevrsna verska (islamska) solidarnost. Republika je prestala da šalje doprinos u federalnu kasu na šta je, kao druge republike, obavezivao federalni zakon.

Tokom ove kampanje Čečeni su izvršili nekoliko žestokih terorističkih akicija. Poznata je, na primer, akcija u Buđonovsku, u Stavropoljskom kraju koji se graniči sa Severnim Kavkazom. Akcijom je rukovodio po zlu poznati vođa Šamilj Basajev. On je sa velikom grupom separatista držao u gradskoj bolnici kao taoce oko 1.500 bolesnika, lekarskog osoblja i druge građane. Poginulo je preko stotinu lica. Basajev je govorio kako je ovu akciju preduzeo da bi skrenuo pažnju međunarodne javnosti na rat u Čečeniji.          

Septembra 1999. Rusiju su potresli novi čudovišni zločini. U gradu Bujnaksku, u Dagestanu, zatim u Moskvi i Volgodonsku, eksplozivom je srušeno nekoliko stambenih višespratnica. Poginulo je nekoliko stotina građana, među kojima mnogo žena i dece. Bili su to zločini bez presedana u civilizovanom svetu. Zgrade su rušene duboko u noć ili u cik zore kada su ljudi na spavanju. Namera je očigledno bila da žrtava bude što više.

Zvaničnici u Moskvi tvrdili su da je ova druga čečenska kampanja imala za cilj da jednom za svagda završi sa banditizmom na tom području. Od Čečenije je umesto samostalne države stvorena banditska enklava za terorizam, trgovinu narkoticima i belim robljem.

 

 

Vlasti su saopštile da je to delo čečenskih terorista. To je, prema tumačenju zvaničnika, bila njihova osveta za poraz u Dagestanu. Nekoliko meseci ranije, naime, u Dagestan je prešlo nekoliko hiljada naoružanih Čečena sa namerom da uz pomoć dagestanskih vahabista dignu na noge čitavu republiku, pa i ceo Severni Kavkaz i da celo područje ,,oslobode od ruskih okupatora’’. Puna dva meseca federalna armija, sada već ojačana i bolje pripremljena, čistila je teren i nanosila teroristima značajne gubitke, ali je i sama imala velike žrtve.

Zvaničnici u Moskvi tvrdili su da je ova druga čečenska kampanja imala za cilj da jednom za svagda završi sa banditizmom na tom području. Od Čečenije je umesto samostalne države stvorena banditska enklava za terorizam, trgovinu narkoticima i belim robljem.

Kada se govori o ratu na Severnom Kavkazu i terorizmu, da li su samo Čečenija i Čečeni u pitanju? Dabome da nisu. Jer, Severni Kavkaz nije samo Čečenija, teritorijalno mala i uglavnom planinska zemlja sa oko milion stanovnika (u čitavoj Rusiji Čečena ima, prema nekim procenama, manje od dva miliona). Na tom području je Dagestan, pa Ingušetija, Severna Osetija, Karačajevo- Čerkezija, Kabardino-Balkarija. Izuzev delimično Severne Osetije, sve ostale republike nastanjuju građani islamske veroispovesti, što je bitan, a možda i najbitniji činilac. Ima ljudi na Severnom Kavkazu koji bi od čitavog područja želeli da naprave ,,Kavkaski emirat’’, odnosno islamsku državu van teritorije Ruske Federacije.

Podsetiću s tim u vezi na činjenicu da pojedini ruski analitičari smatraju da, pored značajnih razlika, ima i sličnosti u situaciji na Severnom Kavkazu i na Kosovu. Podsetiću takođe na jednu izjavu premijera Vladimira Putina da se ,,islamski ekstremizam uočava i razbuktava od Filipina do Kosova’’.

Verski elemenat je značajan, ali ne i isključiv. Ruski izvori saopštavaju da se u Čečeniji na strani separatista borilo i još uvek se bore pripadnici oko četrdeset nacionalnosti i država. U ogromnoj većini to su građani arapskih zemalja, ali ima i Evropljana, pa i Rusa. Jedno vreme, tokom prve čečenske kampanje, u Čečeniji se protiv ruske federalne armije borila grupa snajpera sastavljena isključivo od devojaka iz baltičkih republika koje su svom odredu dale ime ,,kolgotki’’ (hulahopke).

I terorističke akcije ne izvode isključivo Čečeni ili islamski verski fanatici, iako su oni u velikoj većini. Moskovski listovi a i zvanični organi pominju nekog Pavela Kosolapova, 30-godišnjeg čoveka iz Volgograda, po nacionalnosti Rusa, koji je svojevremeno bio pitomac u krasnodarskoj vojnoj akademiji, a zatim se priključio teroristima i primio islam. Jedno vreme bio je desna ruka Šamilja Basajeva. Njemu se pripisuje organizovanje eksplozije na ,,Nevskom ekspresu’’ pre par godina i nekih drugih terorističkih akcija. Nije isključeno, čuje se u Moskvi, da je Kosolapov umešan i u događaju na Domodjedovu.

Pojedini milicioneri na aerodromu i u njegovoj blizini više gledaju kako da ,,ošišaju’’ gastarbajtere iz bivših sovjetskih republika kažnjavajući ih za sitne prekršaje nego što obraćaju pažnju na sumnjive osobe. Osim toga, za službu bezbednosti je najvažanije da putnik ne unese u avion oružje ili eksploziv, što je važan ali ne i jedini zadatak. Terorista se može ubaciti u masu ljudi i mimo metalnih kontrolnih okvira, kao što je to bio slučaj i na Domodjedovu.

Analitičari kažu da se samo policijskom akcijom terorizam ne može sprečiti. Potrebno je iskoreniti uzroke, a zatim preduzeti mere za njegovo sprečavanje, za šta su potrebni znanje i veština. Likvidiranje dvojice-trojice terorista ili njihovih vođa ne rešava problem. Uvek se regrutuju novi. Da bi se izvela neka teroristička akcija, potrebno je vreme: treba pronaći izvršioca, ubediti ga, pripremiti psihički, treba obezbediti eksploziv, dopremiti ga na mesto. Sve to zahteva vreme. A upravo to vreme službe bezbednosti treba da iskoriste za ulaženje u trag teroristima i sprečavanje zločina.

Osim toga, glavni organizatori terorističkih akcija još su na slobodi. To je pre svega Doku Umarov, glavni samozvani ,,emir’’, za koga je više puta rečeno da je likvidiran, a onda se ponovo pojavljuje kao feniks.

Ruski eksperti navode još jedan problem. Oni upozoravaju na javašluk nadležnih službi i pojedinaca. Aerodrom Domodjedovo nabavio je pre izvesnog vremena najsavremenije uređaje za kontrolu. Ljudi koji stoje kraj metalnih vrata često su pospani i nepažljivi. Pojedini milicioneri na aerodromu i u njegovoj blizini više gledaju kako da ,,ošišaju’’ gastarbajtere iz bivših sovjetskih republika kažnjavajući ih za sitne prekršaje nego što obraćaju pažnju na sumnjive osobe. Osim toga, za službu bezbednosti je najvažanije da putnik ne unese u avion oružje ili eksploziv, što je važan ali ne i jedini zadatak. Terorista se može ubaciti u masu ljudi i mimo metalnih kontrolnih okvira, kao što je to bio slučaj i na Domodjedovu.

Ovaj najveći moskovski aerodrom za unutrašnji i međunarodni saobraćaj, kroz koji je prošle godine prošlo preko 22 miliona putnika, kao da je uklet. Upravo sa Domodjedova avgusta 2004. godine poletela su dva aviona – za Soči i Volgograd koja su srušena. Poginulo je 96 ljudi. Tada je milicioner propustio u avion bez kontrole mladu ženu koja mu je dala hiljadu rubalja iako je registracija bila završena. Žena je imala kod sebe eksploziv i aktivirala ga je u vazduhu.

Za hiljadu rubalja – težak prekršaj sa velikim brojem žrtava. Nebriga sa korupcijom – to je pogodna kombinacija za terorističke akcije – kažu eksperti. S tim u vezi podsetio bih na već pomenutu akciju Šamilja Basajeva u Buđonovsku. Na pitanje – kako je iz Čečenije sa velikom grupom naoružanih ljudi došao do Buđonovska, stotinak kilometara daleko, odgovorio je da je potplaćivao vojne postaje. Da sam imao više novca, mogao sam stići do Moskve – rekao je Basajev.

Ne mogu prećutati još dve terorističke akcije: uzimanje nekoliko stotina talaca u moskovskom pozorištu na Dubrovki, kojom prilikom je poginuo veliki broj ljudi, i otmicu đaka i njihovih roditelja u školu u Beslanu, omanjem gradu u Severnoj Osetiji. Tamo je takođe poginulo mnogo ljudi, među kojima mnogo deca nižeg školskog uzrasta. Teroristi sa Severnog Kavkaza, za koje se tvrdi da su bili pod dejstvom droge, pucali su u leđa deci od sedam–osam godina. Zverstvo će ući u istoriju terorizma kao krajnje nečovečno, đavolsko delo.              

Moramo se privikavati na život kao u Izraelu – kažu ruski eksperti misleći pre svega na bezbednost na aerodromima. Na glavnom izraelskom aerodromu ,,Ben Gurion’’ ni muva ne može neopaženo da prođe. Tamo se čak i na okolnim krovovima nalaze snajperisti koji budno prate sve što se događa u okolini.

Da se ponovo vratim na versku komponentu terorizma u Rusiji. Nastojaću da to prikažem slikovito, navodeći događaje koje sam lično pratio izbliza.

Petak je, veče. Oko glavne moskovske džamije u blizini sportskog centra ,,Olimpijski’’ neuobičajemo mnogo sveta. Muslimani na sveti dan po Kuranu ostvaruju namaz – večernju molitvu. Susedne ulice prepune su parkiranih automobila. Stalno stižu novi, iz kojih izlaze istočnjačke lepotice sa pratiocima. Pred vratima džamije žene vade marame iz torbi i ne žureći povezuju se. Samo je poneka žena odevena po strogim pravilima Islama – u hidžabu, odnosno ima maramu i siroku odeću koja pokriva ruke i vrat. Turisti iz provincije koji su izašli iz autobusa i tu se slučajno našli, pažljivo prate šta se događa.                       

,,Mama, jesu li to šahidke’’ (naziv uobičajen, iako neadekvatan za teroristkinje-samoubice) – glasno pita osmogodišnja devojčica.

,,Ne pričaj gluposti’’ – ljuti se majka i brzo gura u stranu devojčicu.

Žene koje su došle na molitvu čuju razgovor ali se prave da ništa ne primećuju.

„Vidite kakva je reakcija“ – kaže šapatom jedna muslimanka. ,,A za sve ste krivi vi, novinari. Marama i duga odeća asociraju na ,,šehidke’’. A teroristkinje-samoubice, koje su aktivirale eksploziv po Moskvi, bile su u odeći kakvu nose mlade Ruskinje da ne bi izazvale pažnju policije.

 

Zvaničnici ne poistovećuju religioznu komponentu sa terorizmom. Svakako da ima religioznog ekstremizma, koji je vrlo opasan, ali ne i dominirajući. Terorizam ne poznaje ni nacionalnost ni religiju. Terorista je terorista i to je činjenica oko koje nema sporenja, izjavljuju zvaničnici u Moskvi.

 

Po rečima Alsu Sitdinove, koja radi na Moskovskom islamskom univerzitetu i čije je mišljenje prenela ,,Izvestija’’, za istinski verujuće muslimanke nemoguće je da se pojave na ulici pred stranim ljudima nepokrivene glave. Ali, to može da bude veoma neprijatno. ,,Uđeš u metro, polovina vagona izlazi ili izbacuje tebe. Traže da im pokažeš torbu, pogledom traže pojas sa eksplozivom ili odmah zovu milicionera da te pretrese. A oni, koji su ostali u vagonu, imaju takav izraz lica kao da će svakog trenutka otići na onaj svet. Starice počinju da čitaju ,,oče naš’’. Osećaš se kao otpadnik. A ja sam se rodila u Moskvi, građanka sam Rusije i po ustavu imam pravo na slobodu veroispovesti.

Pojaviti se na ulici sa maramom i širokom odećom u Moskvi isto je što i izaći na ulicu naga – kaže za novine jedna žena, majka četvoro dece. Nećeš privući manju pažnju. A milicija te zaustavlja na svakom koraku. Slušala sam da se žene iz muslimanskih zemalja koje dolaze ovamo presvlače još na aerodromu.

Da su izjave ovih žena tačne, uverio sam se lično.

U metrou, koji svakodnevno koristim, sedi mlada žena ,“kavkaske nacionalnosti“ – kako se za osobe sa Kavkaza kaže u štampi, ali i zvaničnim izjavama. Kraj njenih nogu je omanja torba. Preko puta nje je postarija priprosta žena ,,slovenske spoljašnosti’’. Baca uspaničeni pogled na torbu i počinje da se krsti i moli: ,,Gospode, presveta bogorodice, pomozi i oprosti’’- poluglasno šapuće žena. Očigledno, misli da je u torbi ,,kavkaskinje’’ bomba koja tek što nije ekspoldirala. Sredovečan čovek koji sedi pored nje besni: ,,Ti, matora debelguzo, što zapomažeš. Trebalo bi te po toj debeloj zadnjici dobro izlupati. Što dižeš paniku’’. Ostali putnici u čudu gledaju šta se događa. Vidi se da i njima nije sve jedno.

,,Kavkaskinja“ se pravi da se sve to ne odnosi na nju. Ustaje i na prvoj stanici izlazi iz vagona. Ženi koja se molila i ostalim putnicima je laknulo.

Zaista, treba se naći u gradu u kome terorističke akcije nisu retke, treba boraviti u metrou nekoliko desetina ili čak stotinjak metara ispod zemlje, pa razumeti strahove putnika. To je, uostalom, i cilj terorista: da poseju paniku, da uzburkaju javnost, unesu nesigurnost i poremete svakodnevni rutam života i rada.

 

Moskva je posle događaja na Domodjedovu primila saučešće i verbalnu podršku iz mnogih zemalja. Da li je to dovoljno? Pa razume se da nije. Između verbalne i stvarne podrške i saradnje postoji veliki međuprostor.

 

Pre nekoliko godina, direktor analitičkog centra ,,Vremja’’ Sergej Popov izneo je uznemirujuću sliku situacije u Rusiji. ,,Kavkaz gori – kaže Popov. Neslavno je izgubljena čečenska kampanja. Dagestan je u previranju. Svoje apetite u regionu ne skrivaju Turska ali i neke druge zemlje. Na jugu Rujsije nadvila se senka,,Velikog Turana’’, a takvi glasovi čuju se i u Tatarstanu, Baškiriji. Na Trgu slobode u Kazanu, glavnom gradu Tatarstana, građani su javno spaljivali nove pasoše koje su izdali federalni organi. U Dagestanu, svojevremeno se gotovo slobodno porodavala knjiga nekakvog Magomeda Tagajeva. On daje Rusima 24 časa da napuste Rostov, Astrahanj, Taganrog, Azovsko, Kaspijsko i Crno more. ,,Zimi i leti, tokom jeseni i proleća, noću i danju, jutrom i večeri, palićemo, klaćemo i ubijaćemo, da se krv sledi u vašim (ruskim) žilama od naše osvete’’.

Naravno da se ovakve bolesne, sumanute ideje više ne mogu čuti. Ali, činjenica je takođe da u glavama nekih ljudi na Severnom Kavkazu tinja ideja o ,,Kavkaskom emiratu’’ i šerijatskoj državi. Ankete pokazuju da se većina, čak velika većina običnih građana severnokavkaskih republika izjašnjava za zajednički život u okrivu Ruske Federacije. Kao zasebne države, bez Rusije, nemamo nikakve šanse da opstanemo i prosperiramo – kažu poznavaoci prilika u tim republikama.

Zvaničnici ne poistovećuju religioznu komponentu sa terorizmom. Svakako da ima religioznog ekstremizma, koji je vrlo opasan, ali ne i dominirajući. Terorizam ne poznaje ni nacionalnost ni religiju. Terorista je terorista i to je činjenica oko koje nema sporenja, izjavljuju zvaničnici u Moskvi.

Moskovski listovi preneli su mišljenje nekih zapadnih eksperata o najnovijim terorističkim akcijama u Rusiji. U njima se upozorava da će se ovakve akcije povećavati u periodu do predsedničkih izbora 2012. godine. Tako Glen Hovard, predsednik američkog ,,trusta mozgova’’ DŽejmstaunskog fonda, ocenjuje da su ove terorističke akcije usmerene na to da slome autoritet Vladimira Putina koji se žestoko suprotstavlja terorizmu. ,,Eksplozija bombe na Domodjedovu jača rusku elitu u mišljenju da Putin gubi kontrolu na bezbednost prestonice, što ide na rusku njegovim neprijateljima.

,,Što je babi milo, to joj se i snilo’’– kažu u Moskvi.

Sudeći po izjavama predsednika Medvedeva i premijera Putina, više se neće desiti da se terorističke akcije brzo zaborave i da se sve nastavi po starom. Medvedev je izjavio da je terorizam glavna opasnost za bezbednost Rusije, da je eksplozija na Domodjedovu žestok izazov ruskom društvu. Oštro je kritikovao policiju i službu bezbednosti na aerodromu i smenio neke čelnike. Izjavio je da se bezbednost mora pojačati i zbog značajnih međunarodnih događaja koji predstoje – atlantsko-tihookeanskog ekonomskog foruma u Vladivostoku 2012. godine, letnje univerzijade u glavnom gradu Tatarstana Kazanu 2013. i zimskih olimpijskih igara u Sočiju 2014. godine. Medvedev je ocenio da sada terorizam više ugrožava Rusiju nego Sjedinjene Američke Države.

Da li Rusija može očekivati pomoć i podršku partnera iz ,,antiterorističke koalicije’’ za suzbijanje terorizma u sopstvenoj zemlji? Moskva je posle događaja na Domodjedovu primila saučešće i verbalnu podršku iz mnogih zemalja. Da li je to dovoljno? Pa razume se da nije. Između verbalne i stvarne podrške i saradnje postoji veliki međuprostor.

U vezi sa poslednjom, a i prethodnim terorističkim akcijama u Rusiji, mogu se postaviti mnoga pitanja na koje pravog odgovora zasad nema.

Kome je i zašto stalo da Rusija ne bude stabilna, jaka i prosperitetna zemlja, već okrvavljena i iznurena unurtrašnjim teškoćama? Kome je i zašto stalo da se terorisičkim akcijama spreči ili oteža ulazak stranih investicija? Zašto se Rusiji ne izruči Ahmed Zakajev koji već čitavu deceniju uživa gostoprimstvo Velike Britanije, iako Moskva ima dokaza da je bio povezan sa teroristima na Severnom Kavkazu? Koji to strani izvori finansiraju teroriste, koje zemlje i zašto šalju svoje najamnike? Koje to snage unutar zemlje, i u čijem interesu, nastoje da rovare, da krnje tuđ, a ojačaju svoj autoritet i uticaj, i to na krvi nedužnih građana? I na kraju – dokle će čovek čoveku biti vuk?

Ova poslednja konstatacija je, izgleda, postala uobičajena norma ponašanja u današnjem svetu poremećenih vrednosti i ljudskog dostojanstva; sveta u kome se zarad dolara, nafte, vlasti i uticaja žrtvuju čitavi narodi i države, a nedužni ljudi ubijaju navodno u interesu uzvišenih ciljeva demokratije, ljudskih prava, slobode i pravde.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner