Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Bombe u Bostonu, medijske manipulacije i novi rasizam
Savremeni svet

Bombe u Bostonu, medijske manipulacije i novi rasizam

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
ponedeljak, 06. maj 2013.

Kao jedan od malobrojnih naroda Evrope koji je u skorijoj istoriji bio žrtva, i „klasičnog“, i „državnog“ terorizma, Srbi su naročito osetljivi na stradanja nevinih i krupne (geo)političke igre u kojima se za „više ciljeve“ (bili oni „nacionalna sloboda“ i „borba protiv okupatora“, ili „sloboda tržišta“ i „borba za demokratiju i ljudska prava“) žrtvuju civili, mirni građani i, iznad svega, deca. Kao pripadnici kulture koja je za simbol svog nepravednog stradanja pod NATO bombama uzela trogodišnju Milicu Rakić, građani Srbije sa naročitom tugom i saosećanjem propratili su smrt osmogodišnjeg Martina Ričarda, treće i najmlađe žrtve nedavnog terorističkog napada tokom maratona u Bostonu. Budući da je mali Amerikanac poginuo svega dva dana pre 14. godišnjice smrti male Srpkinje, ove dve tragedije poslužile su kao povod da se svi kao društvo prisetimo jednog od najhumanijih pasaža iz Braće Karamazovih Fjodora Dostojevskog, gde Ivan Karamazov svečano odbacuje svako „više dobro“, ako samo ono dovede do „suzice jednog jedinog deteta“.

Naravno, jedan beznačajan broj naših frustriranih sunarodnika iskoristio je oba datuma kao povod za seirenje, primitivno proklinjanje i prizivanje propasti „gordom Vavilonu“, prešavši u tome svaku meru ukusa, građanske pristojnosti i nacionalnog dostojanstva. To je, kao što to obično biva, izazvalo ništa manje neukusne, primitivne i šovinističke ispade na račun srpskog naroda jedne druge beznačajne grupe naših frustriranih sunarodnika, kojima je reakcija ovih prvih poslužila kao povod da po ko zna koji put dokažu da su „Srbi“ po prirodi zli, pokvareni i izopačeni (a znamo kako se takvima treba!). Ono što je objedinilo obe grupe (čiji je zajednički broj i dalje beznačajan, ako i jesu neuporedivo glasnije od svojih umerenih sugrađana) jeste njihova spremnost da instrumentalizuju nevine žrtve jednog užasnog zločina kao šlagvort za sopstvene sitničave i niske „poene“ u borbi jedni protiv drugih. Dakako, najbolje što javnost može učiniti, i sa jednima, i sa drugima, jeste da ih ignoriše.

Međutim, to nije kraj kontroverzi vezanih za recepciju bostonskog zločina u Srbiji. Nekoliko nimalo zlonamernih komentatora na društvenim mrežama skrenulo je pažnju da je dva dana nakon događaja na istočnoj obali SAD, Iran i Pakistan pogodio jedan od najrazornijih zemljotresa u novijoj istoriji te regije, koja je odnela više desetina života, a povredila znatno veći broj ljudi nego što je stradao u Bostonu. Svakako, smrt od prirodne nepogode je strašna, ali ni blizu nema onaj efekat moralne mobilizacije koji prati terorističke udare, pogotovo kada su žrtve deca. Ali, ako je tako, zašto su srpski mediji i javnost hladno i nezainteresovano prećutali jedanaestoro ubijene dece u Avganistanu, koji su pali kao žrtve američkog bombardovanja. Za razliku od lika malog Martina, koji je krasio stranice svih zapadnih i srpskih medija, skoro niko nije našao za shodno da prikaže jezive slike jedanaest bezimenih avganistanskih mališana, naslaganih na zemlju kao drva i okruženih uplakanom rodbinom. U svojoj preranoj smrti, Martin, baš kao nekada Milica, ostao je bez svoga detinjstva, svoje budućnosti, svoje buduće profesije i porodice, dok su avganistanska deca negde zabeležena kao obična statistika o ratu koga nikoga više naročito ne zanima, i u kome se američke bombe tretiraju kao da su „obična vremenska nepogoda“.

Kako opravdati ovu slovensku hipersenzitiviranost za patnju jednog američkog deteta, a potpuno odsustvo ikakve solidarnosti, empatije i elementarne moralne revoltiranosti nad smrću jedanaestoro dece u Avganistanu? Sa jedne strane, razumljivo je (iako u osnovi nije moralno) da američkom društvu i medijima troje mrtvih Bostonaca bude preče od desetina mrtvih koji svakodnevno padaju kao žrtve brojnih sukoba na Bliskom istoku (sukoba, u kojima SAD nisu samo nemi posmatrač), ali koji rezon čini bostonske žrtve bliže nama, koji bi s obzirom na vlastito iskustvo više nego iko u Evropi trebalo da imamo saosećanja za decu koja su izgubila živote zbog geopolitičkih igara velikih i moćnih?

Moguće je da smo pod udarom neke varijante stokholmskog sindroma, progutali jednu izopačenu, duboko rasističku ideju da su građani nekih zemalja „jednakiji od drugih“, i da suzica američkog deteta vredi neuporedivo više od suzica dece u Iraku, Avganistanu ili Libiji. Ko ne misli da je u pitanju rasizam, neka se samo seti ledenih i jezivo nezainteresovanih komentara NATO zvaničnika na vest da su njihove bombe ubile troje unučadi Muamera Gadafija (najstarija, Kartag Gadafi, imala je tri godine, a ćerka Aiše Gadafi, Mastura, imala je svega 4 meseca), koji su samo slegli ramenima i izjavili da „nisu njih gađali“. Ali, ako je to način na koji njihovi zvaničnici gledaju na svet, zašto to činimo mi? Zašto mi, nekada najslobodarskiji narod(i) Evrope, pristajemo na ovaj diskurs „viših“ i „nižih“ naroda, mi, kojima je nekada bilo svejedno da li se ubijeni zove Patris Lumumba, Salvador Aljende ili DŽon Kenedi, kada treba da izjavljujemo saučešće ili osudimo zločin?

Reč je, ipak, o nečemu drugom. Ako srpski narod nečim može da se pohvali danas, posle dvodecenijske golgote, jeste to da ogromna većina njegovih sunarodnika, uprkos svim nepravdama koje je otrpela, nije izgubila svoj osećaj za pravdu i sposobnost da sve stavi na svoje mesto – svaku žrtvu oplače i svakog zlikovca osudi. To se, međutim, ne može reći za naše medije, koji su delatnost svojih redakcija za vesti iz sveta skoro u potpunosti sveli na preuzimanje i prevođenje navoda iz zapadnih novina i internet stranica. Ovo je delimično posledica poltronstva i ulizištva bogatim i moćnim, ali daleko više nesposobnosti, neobrazovanja i neprofesionalnosti. U situaciji kada u jednoj zemlji ne postoji samostalno novinarstvo, niti uređivačka politika, u kojoj mediji služe kao oglasni prostor za centre političke i ekonomske moći sa sporadičnim drugim sadržajima, a novinari, umesto da pišu, prevode sa engleskog jezika (jer to je po pravilu jedini strani jezik koji znaju), u toj zemlji mediji postaju samo iskrivljeno ogledalo i inače iskvarenog, dekadentnog i moralno posrnulog zapadnog društva. A društvo u kojoj su ti i takvi mediji jedini koje ima bespovratno srlja u moralno-društveni sunovrat.

I tako, dok su čak i poslovično autistični pripadnici američkog pokreta „Okupirajmo Volstrit“ imali dovoljno čovečnosti i pažnje da svoje molitve i saučešća upute, kako žrtvama terora u Bostonu, tako i žrtvama „nepotrebnog krvoprolića“ na Bliskom istoku i „gde god da se ono događa“, naši mediji bili su prezauzeti oplakivanjem američkih žrtava da bi videli bilo koju drugu. Oni su, zajedno sa moralno obogaljenim „srpskim osvetnicima“ i selektivno slepim „drugosrbijancima“, umesto da u saosećanju i razumevanju svedoče o nečovečnosti i neprihvatljivosti politike koja decu i civile deli na „naše“ i „njihove“, „više“ i „niže“, svako na svoj način, poslužili kao alibi za tu i takvu politiku.

Jer suzice neke dece su jednakije od drugih. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner