Politički život | |||
Zbogom oružje |
![]() |
![]() |
![]() |
četvrtak, 23. decembar 2010. | |
Opšta vojna obaveza sastavni je deo formiranja nacionalnih država. Ona nije postojala od pamtiveka niti je obavezno da traje do „sudnjeg dana“. Ona ima dva svoja aspekta, unutrašnji i spoljni. U unutrašnjom ona je pokazatelj ravnopravnosti svih građana. Svi imaju obavezu prema svojoj državi a ona sa druge strane garantuje harmoničan razvoj zajednice i prava svakog pojedinca. Mnogo jasnije nego pred sudovima na bojnom polju se pokazivala jednakost svih građana. Ovakav pristup omogućavao je da se celokupno stanovništvo, čak i ono koje nije bilo neposredno obuhvaćeno vojnom obavezom uključi u rat, dajući mu karakter opšteg sukoba u kome države angažuju sve svoje potencijale. Spoljašnji aspekt je mobilizacija što moćnije vojne sile, kadre da obezbedi odbranu države i njenih interesa. Opšta vojna obaveza stvarala je mogućnost da male i po ljudskom potencijalu malobrojne države, angažujući veći procenat stanovništva, na svom tlu ostvare povoljan odnos snaga koji će im obezbediti konačnu pobedu. Mali i slabi, boreći se na vlastitom tlu pokušavali su da „nadtraju i iznure okupatore i nateraju ih da dignu ruke od ćorava posla“ i prepuste okupiranu zemlju njenoim građanima.
Procena narodnih poslanika je, očito, da Srbiji više ne prete nikakve opasnosti! Ali ne samo to, procena je i da opasnosti neće biti ubuduće. Razvoj sistema odbrane, čija je okosnica vojska, mora se vršiti godinama unapred. Istoričari pamte zablude iz 1928. godine kada se poverovalo da ratova neće biti, a nekada poznati a danas zaboravljeni Brijak-Kelogov pakt, proklamovao je odricanje od rata kao sredstva za rešavanje sporova. Još se mastilo na potpisima nije ni osušio a svet se našao u vrtlogu najveće kasapnice u dotadašnjoj istoriji. Kakve su to analize dovele do tako optimističkog raspoloženja naših poslanika? Kao da nismo videli prestravljene vojnike NATO kako u martu 2004. godine umesto da brane srpske svetinje na Kosovu i Metohiji beže u svoje baze. Da neće možda oni da se zaklinju Srbiji da će se za nju boriti „ne žaleći da u toj borbi daju i svoj život“. Kao da je jednom do sada nagli obrt međunarodne situacije raspršio snove o stabilnosti i bezbednosti i kao da su svi drugi raspustili svoje armije. Vojnici, posebno oni u malim i bezbednosno ugroženim zemljama, znaju šta je rat i kakve porazne posledice on može imati. Znaju i kako se brzo međunarodna situacija može preokrenuti od stabilne u konfliktnu i kakvu cenu će platiti oni čije pripreme za zaštitu vlastitih interesa nisu sveobuhvatne, temeljite i duge. Kako odvratiti ne samo vojne pretnje već i bilo kakve pritiske armijom u kojoj će biti angažovano 0,013% stanovništva.
Sadašnja skupština je pod tepih gurnula mnoge konstruktivne predloge za promenu sistema vojne obaveze. Jasno je da je dosadašnji način regulisanja vojne obaveze prevaziđen i obesmišljen tzv. „civilnim služenjem vojnog roka.predloge“. Upravljanje najsloženijim borbenim sistemima treba da vrše profesionalci, a naša deca imaju pametnija posla od čišćenja lišća po polupraznim kasarnama. Ona treba da se kratkom, efikasnom i obaveznom obukom osposobe za poslove u
Demontaža sistema odbrane je tako krupno pitanje koje ne sme da zavisi od dobre volje jednog ministra i tesne skupštinske većine. Odbrambeni sistem, posebno ovako narušen kao naš, može se demontirati za par godina. U tom periodu se otpušta „višak kadrova“, obično oni borbeniji i sposobniji – logično jer „rata neće biti“. Zatim se reformama smanjuje broj jedinica i izmeša njihov raspored. Potom slede priče o višku naoružanja koje se mora uništiti (to navodno plaćaju stranci i nas navodno ništa ne košta) a što će jednog dana zameniti neko (možda?) novo naoružanje. I tako malo pomalo probudićemo se u zemlji u kojoj će svako raditi svoj posao. To znači da će pitanje odrane biti pitanje nekoloko hiljada činovnika u ministarstvu i desetak hiljada profesionalnih vojnika. Ukoliko ne budu u štrajku ili na privremenom radu u Avganistanu, oni će po potrebi ratovati. Ako njih neko pobedi, to će biti njihova stvar, pa oni su za to i plaćeni. Iskreno rečeno, mislim da smo pljunuli u bunar iz koga smo pili pre nego što smo iskopali novi. |