Politički život | |||
Svetosavska beseda |
![]() |
![]() |
![]() |
subota, 28. januar 2017. | |
Od srca vam hvala na pozivu i gostoprimstvu. Velika mi je čast što sam večeras ovde sa vama u srcu Vojvodine, u gradu koji je u svetlu svog jedinstvenog kulturnog i duhovnog značaja za naš narod, poneo ime srpske Atine. Eto već je više od osam vekova kako se u ovo vreme svake godine podsećamo dela i amaneta Svetog Save. To da sa jednakom ljubavlju i poštovanjem o njemu govore sveštenici, istoričari, filozofi, pesnici i prosti ljudi, govori o tome da on u jednakoj meri pripada svima. Ako narodi imaju roditelje i vreme nastajanja, onda je otac naše nacije upravo Sveti Sava. Veliki znalac vizantijskog sveta Dimitrije Obolenski u svojoj knjizi Šest vizantijskih portreta o njemu kaže sledeće: „Istoričar koji nastoji da obuhvati neobičnu raznovrsnost njegovog života i rada – kao vladarskog sina, kaluđera, episkopa, hodočasnika, diplomate, administratora, mecene, pisca i učitelja svoga naroda – gotovo neminovno dolazi do zaključka da je u grčkom i slovenskom svetu srednjeg veka malo kome bilo dano da za života postigne toliko mnogo.“ Poput prvih biblijskih patrijarha, koji su neposredno opštili sa Bogom, i najmlađi sin Stefana Nemanje Svevišnjom je rukom odabran da stvara jedan narod, i da ga iz neomeđenog prostora i vremena uvede u istoriju. Od odluke da u mladim godinama napusti Stari Ras pa sve do svog povratka Tvorcu, Sveti Sava je bio ličnost izuzetne duhovne snage i nepokolebivog opredeljenja, vođen uzvišenim ciljem od kojeg nikada nije odstupio. Kolika su sve iskušenja, opasnosti i prepreke stajale na njegovom putu, možemo tek da nagađamo. Narod zaostao, država plemenska, dinastički sukobi braće, očeva i sinova, obećanja i pretnje i sa Istoka i sa Zapada, odsustvo vizije budućnosti i paganstvo koje ne odstupa pred hrišćanskim duhom. Znao je Sava da pripada narodu koji se spletom civilizacijskih okolnosti našao u međuprostoru, sudbinom sapet između trajanja i nestanka, te da zato mora da ga uvede među samosvesne. Sve što je radio, ulivalo se u skladno jedinstvo tog najvišeg cilja. Podizanje manastira, pisanje tipika, dobijanje crkvene samostalnosti, diplomatske misije, hodočašća, donošenje zakona, mirenje braće, jačanje kulturne i nacionalne svesti – sve su to bile staze istog puta ka našem uspostavljanju, prosvećenju i nezavisnosti. Dobro je to imenovao Vasko Popa u pesmi „Putovanje Svetoga Save“: Putuje po mračnoj zemlji Taj put nije postojao pre njega, a on ga je pronalazio, iscrtavao, krčio, i učvršćivao. Koliko je on ispravan govori nam to da su se svi drugi do danas uglavnom pokazali kao stranputice. Sa rastom ugleda i slave, rasla je i njegova služba onima koji su ga slavili. Slobodnu volju pretočio je u nužnost, a dar u zadatak. Njegov primer nas uči da je čovek dužan da ono najbolje što mu je dato uveća, i tako uvećano prenese drugima. U vremenu i prostoru možemo opstati i najveće stvari postizati samo staloženi i jedinstveni, prevazilazeći pojedinačne strahove, sebičluk i samoljublje. Svestan je bio Sava da duhovni napor ne vredi mnogo ako ne prožima sve životne oblasti, uključujući i one najpraktičnije. Zato danas želim da posebno istaknem njegovu ulogu kao najvećeg srpskog prosvetitelja – borca protiv mraka, neznanja, banalnosti i praznoverja. Ali, ne bi njemu danas prijale naše besede i pohvale, ukoliko ne bi bile praćene delanjem po njegovom uzoru. On je oduvek bio, baš kao i sada, više potreban nama, nego mi njemu.
Svesni svojih ograničenja i malenkosti, dozvolimo ipak pokušati da pogodimo kako bi Savina poruka svom narodu danas mogla da izgleda. Onaj koji je mirio rođenu braću, zavađenu u borbi za vlast, verovatno bi nam poručio da nema veće vrednosti od narodnog jedinstva. Da je stvaranje podela u društvu, traženje žrtvenih jarčeva i narodnih neprijatelja – velika greška i nedržavničko delanje. Onaj ko je širio kulturu i svetlost iz zidina Žiče, tražio bi od nas da okrenemo lice od sveprisutne prostote i banalnosti. Onaj koji je za osnivanje samostalne države i crkve dobijao saglašenja i priznanja na svim stranama, i bio uvažavan od svih verskih i zemaljskih autoriteta – bio bi zabrinut našim današnjim nerazumevanjem sveta i sužavanjem vidika. Onaj koji nam je doneo Zakonopravilo, verujem da bi se grozio nad gaženjem vladavine prava i urušavanjem pravne države. Onaj koji je bio i otac nacije i Evropejac, i utemeljivač srpskog nacionalnog identiteta i kosmopolita, ne bi danas mogao da razume podele na prvu i drugu, nacionalnu i građansku Srbiju . Podsetio bi nas da je Srbija jedna – mala, ali dovoljno široka za sve različite poglede i afinitete. Naš najveći prosvetitelj, sigurno bi nas opomenuo da je unižavanje prosvete i akademskih zvanja brzi put u beznađe, kao i izmicanje tla ispod nogu i uskraćivanje budućnosti sopstvenom narodu. Zadatak prosvete je da stvori snažnu zajednicu slobodnih i samostalnih ličnosti, a ne slabašnu grupu zastrašenih, pritisnutih i od moćnika zavisnih pojedinaca. Zatiranje obrazovnog sistema, čime se ljudi polako ali sigurno pretvaraju u robove, veliki je greh prema svome otačestvu. Možda i najvažnije, sa prekorom bi Sveti Sava pogledao sve koji su učinili da mladost Srbije masovno napušta svoju otadžbinu. Ona to danas čini jer je vidi kao brod bez kompasa, u koji sa svih strana ulazi voda. Naša dužnost je da to zaustavimo i mladima ponudimo izvesniju i moralniju budućnost. Izazov naše generacije, kao i svih onih pre nas, jeste da proniknemo u svevremenost Savinih pouka, kako bi ostali na njegovom putu – putu koji će narod i državu učiniti postojanim i spremnim za izazove modernog vremena. Mi imamo svoje uzemljenje, svoju kulturu i tradiciju, koje nema potrebe da izmišljamo. Bilo bi dobro da nam one služe kao svetionik u ovim nemirnim vremenima. Sveti Sava nas podseća da ne moramo da menjamo svest i da se stidimo onoga što jesmo, ali i da moramo nastojati da svoja uverenja i stavove učinimo razumljivim celom svetu. Da budemo čvrsto oslonjeni na svoje nasleđe, ali sa pogledom koji seže daleko u budućnost. Ne smemo nikada smetnuti sa uma još jednu važnu lekciju našeg praoca: svet ne donosi samo izazove i opasnosti, već i nudi mnoge mogućnosti i prilike. Samo kroz njegovo razumevanje i u mudroj razmeni sa njim možemo ostvariti svoje interese. Želim nam svima da budemo i u naše vreme dostojni Svetog Save, jer ako u tome uspemo– ne treba da brinemo za napredak i postojanje. On je bio u svom vremenu iznad i ispred njega – tako danas i mi treba da težimo modernosti, progresu, najboljem što svet nudi –ne zaboravljajući korene i zavet najvećeg koji je ikada hodao među nama. Srećan nam zato dan besmrtnog princa Rastka Nemanjića, našeg Svetog Save. Živela Srbija! |