Početna strana > Rubrike > Politički život > Prevencija kritike i poplava nesposobnosti
Politički život

Prevencija kritike i poplava nesposobnosti

PDF Štampa El. pošta
Igor Marković   
nedelja, 25. maj 2014.

Humanitarna katastrofa koja je zadesila Srbiju nalaže svima da, u granicama svojih mogućnosti, pružimo pomoć i solidarišemo se sa ugroženima, koji su ostali bez  domova i imanja, a neki i bez svojih najbližih. Svaka pomoć je važna i korisna, bilo neposredna, bilo ona kroz SMS poruke na broj 1003. Međutim, to još uvek ne znači da treba da se solidarišemo sa bahatom i nesposobnom vlašću, koja je na planu sprečavanja poplave i evakuacije ljudi pokazala neviđenu nesposobnost, dok agresivnom propagandom pokušava da spreči svaku javnu debatu o sopstvenim propustima i greškama, pre, i tokom ove nepogde.

Svoju katastrofalnu reakciju tokom poplave opravdavaju „višom silom“, „biblijskim potopom“ i „božjom voljom“, poredeći poplavu sa uraganima i zemljotresima koji su se dešavali u drugim zemljama. Međutim, treba odmah reći: ova poplava, iako bez sumnje vrlo ozbiljna, ipak nije ni zemljotres, ni cunami, koji se ne mogu sprečiti, i koji traju od nekoliko sekundi do nekoliko minuta, pa ljudima posle jedino preostaje da broje žrtve i saniraju posledice katastrofe.

Nasuprot tome, kroz meteorološke prognoze i hidrološke statistike, odnosno praćenje nivoa i kretanja vodostaja reka, relativno je lako proceniti da li postoji i kolika je opasnost od poplava, a niz preventivnih mera može se preduzeti kako bi se sprečilo izlivanje, makar u gradovima i naseljenim mestima. Gotovo ništa od tih mera u Srbiji nije preduzeto u slučaju poslednje prirodne katastrofe, iako su više od dva meseca svi pokazatelji ukazivali da je opasnost od poplava ogromna.

Svako ko je u prethodnih mesec dana prelazio most kod Šapca mogao je da primeti da je Sava široka gotovo koliko i Dunav, odnosno znatno iznad svog proseka. Slična situacija bila je sa vodostajima Drine i Kolubare, ali to očigledno nije bio dovoljan signal za nadležne organe da preduzmu nešto po pitanju zaštite od izlivanja reka.

Upozorenja hidrometereologa su uglavnom ignorisana, sve dok stvar nije postala dramatična. U utorak su počeli veliki pljuskovi, u sredu je situacija već bila alarmanta (iako se tada premijer Vučić još uvek šetao po sarajevskoj Baš-čaršiji), u četvrtak su bujice već harale zapadnom Srbijom, a u petak ujutro je poplavljen Obrenovac. Dakle, u tih nekoliko dana, na videlo je izašla sva nesposobnost, neorganizovanost i neodgovornost vlasti, koja je na kraju rezultirala katastrofom u Obrenovcu. Primer Šapca pokazao je da se, ukoliko postoji jaka volja i svest o ozbiljnosti situacije, za manje od jednog dana mogu postaviti nasipi, koji za dva metra podižu nivo odbrane od poplave. Zašto ista mera nije pravovremeno preduzeta u Obrenovcu i zašto grad nije na vreme uzbunjen i evakusian, ako se već nije mogao spasti od poplave – i šta se, na kraju krajeva, u Obrenovcu zaista dogodilo – pitanja su na koje će nadležni, pre ili kasnije, morati da daju odgovor.

Poplava je otkrila i druge mračne činjenice o stanju u zemlji, od kojih su mnoge, pošteno rečeno, mnogo starije od aktuelne vlasti. Prvo, da u Srbiji praktično ne postoji sistem civilne zaštite, koja bi trebalo da ima glavnu ulogu u ovakvim vremenskim nepogodama. A onda se ispostavilo da ni Vojska Srbije, ovakva kakva je, iako i dalje verovatno najorganizovaniji segment društva, nije sposobna da izađe na kraj sa poplavama, da nema dovoljno ljudstva niti potrebnu opremu.

Posebno je paradoksalno i degutantno da u trenucima takve dezorganizovanosti i anarhije, vlast dobar deo dragocenog vremena troši na samoreklamiranje, patetisanje, prenemaganje i ono što im je najvažnije, oslobađanje sebe od bilo kakve odgovornosti za ono što se dešava. „Napadaju nas zato što umesto 24 ne radimo 25 sati dnevno“, izjavio je Vučić u petak pre podne, iako mu do tog trenutka ni jedna politička stranka, i ni jedan medij nisu javno uputili kritiku na poteze vlasti u vreme poplava. Međutim, on očigledno već tada kao svog glavnog neprijatelja ne vidi ni poplavu, ni nesposobnost sopstvene vlade, već one koji će, eventualno, u budućnosti da postave pitanje odgovornosti vlasti za ono što se dogodilo. I u ostalim nastupima on ni jednom nije propustio priliku da se obrati neimenovanim „kritizerima“. Pošto već nije ništa učinio na prevenciji poplava, režim je sproveo prevenciju protiv svake javne kritike na račun njegove nesposobnosti.

 Sve avanture ministara u pogođenim područjima, uz obaveznu pratnju kamera, nisu imale nikakvu praktičnu korist, jer je njihov posao bio da planiraju, organizuju i koordinišu akcije gradnje nasipa, pomoći i evakuacije ugroženih, dakle sve ono što je najviše zakazalo u ovoj nesreći. Međutim, sa propagandne tačke gledište, ove posete su imale veliku korist, jer je u medijima stvorena slika „premijera i ministara koji su zajedno sa svojim narodom“. S druge strane, Tomislav Nikolić, koji nije učestvovao u ovom paradiranju, našao se zbog toga na udaru javnosti („dok se Srbija bori za život, Toma peče rakiju u Bajčetini“), iako, realno govoreći , barem u ovoj situaciji nije bio ništa kriv.

Istu funkciju „preventivne“ odbrane od kritike imala je skandalozna sednica vlade, sa direktnim prenosom na TV-u, u prošli petak, na kojoj je Vučić javno delio packe i ponižavao sopstvene ministre, tretirajući ih kao đake u osnovnoj školi, uključujući tu i načelnika generalštaba, kome po komandnoj odgovornosti uopšte nije direktno nadređen. Iako ova sednica pokazuje ruglo demokratije, odsustvo bilo kakvih institucija i potpuno autoritarnu vlast jednog čoveka, u primitivnom srpskom biračkom telu učvršćeno je viđenje „pravog vođe“, koji opravdano kudi i „riba“ neodgovorne ministre (bez obzira na to što je te iste ministre on postavio na to mesto pre dve nedelje, ali to je već previše komplikovana konstrukcija za prosečnog srpskog birača).

To što su botovski internet timovi SNS-a u vreme nesreće radili punom parom, ali ne u humanitarnim volonterskim akcijama, već na internetu veličajući reakciju vlasti i deleći moralne lekcije onima koji su se usudili da misle drugačije, dovoljno govori o kakvoj se stranci i kakvim ljudima radi. 

 Prilikom svake ljudske nesreće uvek ima onih koji žele da izvuku neku korist, međutim, stalno i prenaglašeno potenciranje prodavaca koji su povisili cene namirnica ili lopova, koji su navodno pljačkali potopljene kuće, imalo je očigledno za cilj da skrene pažnju javnosti i preusmeri gnev sa nesposobne i neodgovorne vlasti na „neodgovorne pojedince“. 

Na kraju, treba reći da je cela nesreća kolateralno imala i jednu pozitivnu posledicu, a to je spontani izliv saosećajnosti, solidarnosti, jedinstva i humanosti kod velikog broja građana Srbije. Humanost i solidarnost se nisu ogledali samo u lepim rečima, već u brojnim humanitarnim akcijama, postavljanju i jačanju nasipa, ustupanju smeštaja i pomoći u hrani i odeći ugroženim građanima. To, međutim, ne može da bude opravdanje za sve propuste i neozbiljnost nadležnih državnih organa, od lokalnih samouprava do Vlade Srbije i njenog „velikog vođe“.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner