Početna strana > Rubrike > Politički život > "Patriotska pljačka" (2), ili anketni „Insajder“ generala Stojanovića
Politički život

"Patriotska pljačka" (2), ili anketni „Insajder“ generala Stojanovića

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar B. Đikić   
utorak, 22. april 2014.

U vreme komunizma u Jugoslaviji, bila je popularna krilatica: „Kad hoćeš nešto da zabašuriš, formiraj radnu grupu“. Od obnove višestranačja u Srbiji radne grupe zamenili su  anketni odbori, čija uloga bi trebalo da bude da ispitaju  pojedine događaje i pojave, i da izveste o tome Skupštinu. Po pravilu, ti izveštaji su uvek bili „okruglo pa na ćoše“, dakle beskorisni.

Prvi anketni odbor formiran je povodom demonstracija i juriša na „TV Bastilju“, 9. marta 1991. godine, a možda je najpoznatiji onaj formiran da ispita malverzacije oko trgovanja električnom energijom, koji je predvodio Aleksandar Vučić. Taj je poznat najviše po načinu isleđivanja osumnjičenih koji se sastojao u pitanjima poput: „Jeste li kupovali struju jeftino, a prodavali skupo“? „Da“! „A-ha, a zašto ste to radili“? „Jer se to isplati“! „A-ha“...

Isto tako u vreme komunizma u Jugoslaviji bila je u srpski narod, pretežno onaj šumadijski, ubačena mantra kako Srbi sa Kosova i iz Metohije („kosovari“ ili „šiptari“, kako su ih tada zvali), prodadoše sve živo za basnoslovne novce, pa ugrožavaju njih u Kraljevu, Kragujevcu, Kruševcu... Kao da neko zabave radi napušta ognjište, i kao da neko sa basnoslovnim novcima baš izgore za Kraljevom i Prokupljem. No, to sejanje unutarsrpskog animoziteta se tada pokazalo uspešnim.

Ovih dana, decenijama kasnije, svedoci smo pokušaja da se taj animozitet povrati i štaviše poprimi institucionalne okvire. Na tako nešto neodoljivo podseća poslednja sednica Odbora za KiM Narodne skupštine, na kojoj se razmatrao izveštaj Anketnog odbora radi utvrđivanja činjenica o načinu trošenja sredstava budžeta Republike Srbije na teritoriji Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija u periodu od 2000. do 2012. godine, i naravno medijska orkestracija povodom tog izveštaja i te sednice.

Da podsetimo: Taj odbor osnovan je  21. maja 2013. godine, a za predsednika Odbora izabran je narodni poslanik, general Momir Stojanović, poslanik SNS. Nekako u vreme formiranja Odbora još uvek je javnost bila pod utiskom televizijske emisije „Insajder“ (autorke čije ime nije pametno pominjati  kako se vama ne bi bavili organi gonjenja), emitovane nekoliko meseci ranije, a koja se svom silom bila obrušila na Srbe koji u sopstvenoj državi izbegavaju da plaćaju carine nekoj drugoj, samoproklamovanoj državi na teritoriji Srbije. Na ovaj sled medijsko-političkih okolnosti, još tada su mnogi sumnjičavo vrteli glavama, iako u tom trenutku bez ikakvih opipljivih argumenata.

Da se razumemo, nema kutka na ovoj planeti u kome se ne zna da su Kosovo i Metohija, od 1999. pod posebnim: političkim, bezbednosnim, vojnim, ekonomskim, humanitarnim i inim okolnostima. Ovde bi se to naročito moralo znati. Da li su u takvim nenormalnim i nelegitimnim okolnostima moguće različite malverzacije i zloupotrbe? Svakako da jesu. Jesmo li mi imuni da od toga da zloupotrebimo takve okolnosti? Nažalost, nismo. Da li su takve okolnosti pojedinci zloupotrebljavali? Verovatno da jesu.

Naročitu težinu eventualnim zloupotrebama, i osudu onih koji su to činili, daje značaj Kosova i Metohije za naše nacionalno biće, činjenica da su za taj deo državne teritorije živote dale hiljade Srba samo na prelazu iz 20. u 21. vek, kao i spremnost našeg naroda i države da i u teškim ekonomskim okolnostima, ekonomski pomognu opstanak svojih sunarodnika i svoje države. 

Stoga je formiranje jednog ovakvog odbora  od strane Skupštine Srbije trebalo da bude dočekano opštim odobravanjem. Nažalost, kod pažljivijih posmatrača domaće političke scene, to nije bilo tako.

Kao prvo, Anketni odbor je za izradu izveštaja utrošio 7.500 evra, i posao je uradio za četiri meseca. Postavlja se pitanje, zašto je Izveštaj prezentiran tek nakon 11 meseci? Na sednici skupštinskog Odbora za KiM, objašnjeno je da je to bilo zbog toga što su se pripremali kosovski lokalni izbori, a ubrzo zatim i republički izbori u Srbiji (?).

Ostaje (ne)jasno, kakve veze ima anketni odbor Skupštine Srbije sa izborima koje raspisuje Atifete Jahjaga, a takođe nije jasno ni zašto Odbor svoj izveštaj nije podneo pre nego što su republički izbori raspisani, a imao je na raspolaganju čitava četiri meseca dok se (ni)je znalo da će republički izbori biti raspisani. Šta god da su bili razlozi, očigledno je da su bili političke prirode, a takvi razlozi po pravilu obezvređuju objektivnost bilo kakve ekspertize, a što bi trebalo da bude jedan ovakav izveštaj.

Gromoglasno senzacionalističko izveštavanje objektivnosti lišenih medija u Srbiji o prezentiranom izveštaju AO, dodatno je unelo sumnju u njegov kvalitet. Svi mediji su gromoglasno graknuli kako je na Kosovo „otišlo“ između dve i tri milijarde evra (koja milijarda gore-dole), kao da milijarde rastu na grani. Odmah u oči pada nedostatak ikakve analitike, već se i o tom vrlo važnom dokumentu želi izvestiti po sistemu partijskog saopštenja, što regulisanje trošenja budžetskih sredstava na KiM, kao i sankcionisanje eventualnih prekršilaca stavlja u drugi plan.

Cilj je potpuno jasan; da se uoči najavljenih promena Ustava, ostatku građana Srbije smuči i Kosovo i tamošnji narod kao i izbeglice i raseljeni, te da se na taj način na e  ventualnom referendumu o ustavnoj preambuli, Kosovo i Metohija uklone iz Ustava Srbije, kao i obaveza državnih organa „da zastupaju i štite državne interese Srbije na Kosovu i Metohiji u svim unutrašnjim i spoljnim odnosima“.

I zaista, kad vam neko kaže da je negde, pa makar i na Kosovu „bačeno“ dve i po milijarde evra, a uz to vam ne kaže da se to odnosi na period od trinaest godina, što će reći 200 miliona godišnje, a što je manje od recimo godišnjeg gubitka uzrokovanog primenom SSP-a, naravno da ćete biti revoltirani.

Međutim, kada krenete da samo letimično čitate izveštaj AO, naići ćete na čitav niz čudnih, pa čak i komičnih konstatacija. Evo u izveštaju se kaže:

„Na primer, od Hasani Agima iz Kosovske Mitrovice, 2012. godine otkupljen je plac površine 8 ari i 64m2 za iznos od 100.000 evra ili 11574 evra/m2; od Zorana Žarkovića iz Beograda otkupljen je plac površine, 6 ari i 75m2 (2011. godine) za iznos od 64.000 evra ili 9471 evra/m2; od Greku Mevljude iz Kosovske Mitrovice kupljen je 2005. godine plac površine 13 ari i 84m2 sa kućicom površine 17m2 za iznos 90.000 evra ili 6502 evra/m2. I zaista kad ovo pročitate dođe vam da puknete od muke da je neko tako bezočno trošio državna sredstva, koja su imala jasnu namenu. Sve to zaista liči na klasično pranje novca. A onda pozovete u pomoć znanje koje vam je svojevremeno predala učiteljica, i izračunate da se radi o stostruko manjim iznosima. Na primer plac od nesretne Mevljude nije plaćen 6502 evra/kvm, već sasvim logičnih 65,02 evra/kvm.

General Stojanović i ja smo iz istog malog grada, i verovatno smo išli u istu školu, i verovatno su nas u toj školi isto učili. Samo je razlika kako je ko shvatio. Pa čak i ako je AO pogrešno izračunao, zar im nisu bili čudni i astronomski visoki ti iznosi koji su po njima plaćani? Nisu, jer u toj „drž`te lopova“ euforiji um se muti, a i bili su im potrebni što bombastičniji dokazi, identično kao pre toga u gore pomenutoj TV emisiji, kada se ostatku Srbije sugerisalo da svaki Srbin na Kosovu ima barem pet benzinskih pumpi. Samo je ovaj segment dovoljan da pobudi sumnju u kompetentnost ljudi koji su radili ovaj izveštaj, a koji je usvojen na skupštinskom odboru. Učiteljica kaže jedno, a skupštinski odbor kaže drugo. Kome će novi saziv Skupštine verovati, kad bude usvajao ovaj izveštaj?

Sam izveštaj je daleko od ekspertskog. On je napravljen u formi eseja, narativno nabacanih hiljada podataka, od kojih dobar deo ne bi izdržao ozbiljnije provere, koje nikada niko neće raditi. Analize nema uopšte, ili ako je ima ona je pogrešna, kao u slučaju gorepomenute Mevljude.

Na početku izveštaja grafički je prikazan način trošenja novca namenjenog KiM, i sa tih grafikona je potpuno jasno da su ministarstva i koordinacioni centar raspolagali tim sredstvima. Iz tog razloga nepotrebno je bilo isleđivati Petra Petrovića iz Donje Gušterice i Jovana Jovanovića iz Zvečana, ako je svaki podatak mogao da se dobije u Beogradu, i da se ne troši tih 7.500 evra za izradu izveštaja. Ali ne, treba ocrniti upravo Petra i Jovana i predstaviti ih glavnim uzrokom našeg teškog ekonomskog stanja.

Sa tih grafikona predstavljenih u izveštaju može se na primer videti da je 40 milijardi dinara ili 18% potrošeno na plaćanje dugova Kosova. Verovatno nastalih pre 2000. godine. Kakve veze sa tim ima srpski narod sa KiM? Zašto je uopšte Srbija plaćala te dugove, dok joj je teritorija bila okupirana i dok sa te teritorije nije ubirala poreze? Možda je moralo. Ne znam. Ali svakako taj iznos ulazi u onih „između dve i tri milijarde“.

Dalje iz tih grafikona jasno se vidi da je ubedljivo najveći deo novca isplaćen na ime penzija, plata zaposlenima u zdravstvu, školstvu, za socijalna davanja i sl. Šta je to država trebalo da radi? Da ne isplaćuje penzije? Da ukine zdravstvo? Školstvo?

Izveštaj obiluje konstatacijama kojima se insinuira na pronevere novca, ali bez ikakve analitike, niti referenci, kao na primer: „Indikativna je i činjenica da je za kupovinu 107 nepokretnosti u periodu od 2005. do 2012. godine iz budžeta Republike Srbije utrošeno 9.930.772 evra a da je za kupovinu 30 nepokretnosti u periodu od 2002. do 2004. utrošeno oko 5.000.000 evra“. Po čemu je to indikativno? Na osnovu čega? Sa čim se upoređuje? Indikativno je jednako kao kad bi bila kupljena jedna kuća na Senjaku za milion evra, a za 100.000 kupljeno deset kuća u Banatskom Karlovcu. Šta uopšte za AO znači reč „indikativno“?

Dalje, „preglomazna je i realnim potrebama neprilagođena mreža ustanova primarne zdravstvene zaštite“. Zar Srbija nema ministarstvo zdravlja koje je kompetentno da odredi da li je šta glomazno i preglomazno? Slažem se da je broj stanovnika mali u odnosu na broj zdravstvenih ustanova, ali i teren je specifičan. Onome jadniku u Goraždevcu ili Vitini, ne vredi mnogo što ima hirurga u Kosovskoj Mitrovici, kad on nema slobodu kretanja takvu, da se na to može osloniti. Njemu lekar treba baš tu gde živi. A i broj stanovnika je mali, kao posledica pogroma 1999. godine, što bi general Stojanović morao najbolje znati.

Kliničko bolnički centar Priština, se sedištem u Gračanici, ima u radnom odnosu 1091 radnika, od čega 440 radno angažovanih. Trinaest zaposlenih žive na prostoru centralne Srbije, 211 su radno angažovani u centralnoj Srbiji a 307 zaposlenih žive u centralnoj Srbiji a ne radeRadno angažovani radnici KBC su plaćeni od strane KBC, tako da ih ne plaćaju zdravstvene ustanove u kojima su radno angažovani u centralnoj Srbiji. Osim toga, oni radnu obavezu u KBC-u dosledno izvršavaju, i to u poprilično lošim uslovima. Da li se ta suma koju bi plaćale ustanove iz centralne Srbije odbija od onih 2-3 milijarde? Sigurno da ne.

Dalje, čitavi eseji u Izveštaju su napisani o kadrovskoj politici, nepotizmu i sličnim nematerijalnim temama. „Kontrolom trošenja budžetskih sredstava u Domu zdravlja Gračanica, Anketni odbor je utvrdio da je Rešenjem Vlade Republike Srbije br.119-86/2003 od 10. marta 2002. godine dr Rada Trajković izabrana za vršioca dužnosti direktora navedene ustanove. Od tada pa sve do danas, nije bilo raspisivanja konkursa za izbor direktora“. Šta god ko mislio o dr Radi Trajković, ona je žena obavljala dužnost na koju je postavilo nadležno ministarstvo. To što ministri iz njima znanih razloga nisu vodili drugačiju kadrovsku politiku, to je pitanje za ministre Milosavljevića, Đukić-Dejanovićku i druge, a ne za dr Radu Trajković. I kakve to veze ima sa trošenjem budžetskih sredstava?

Kontrolom je utvrđeno da je zaposlenom Milošu Dimitrijeviću izvršeno usklađivanje koeficijenta sa stručnom spremom samo na osnovu molbe istog da mu se „uvaži diploma više škole“, što je i učinjeno potpisom direktora Doma zdravlja na molbi.Šta je „pisac hteo da kaže“? To što dotični Miloš ima diplomu, ili što je dokument potpisao direktor Doma zdravlja? A ko je trebalo da potpiše? Komandir vatrogasne jedinice?

Od njegovog imenovanja, uz navodnu saglasnost svih sindikata ustanove, odlučeno je da se svakom ugovorenom radniku u toku meseca odbije po jedna dnevnica i od tog novca isplate neugovoreni radnici, što je po mišljenju Anketnog odbora nezakonito“.Je l nam ovo AO sugeriše da je i tzv. solidarni porez nezakonit? Mora se priznati da su hrabri.

U ovom slučaju izvođač radova je bila kompanija „Mba Miljković“ koja je sestrinska firma kompanije „Mab Miljković“ iz Žitkovca. I u ovom slučaju cena izgradnje kvadratnog metra objekta isplaćena 385 evra/m2  uvećana je u odnosu na realne tržišne cene“... Opet paušalno. Na osnovu čega se ovo tvrdi? Koja je tržišna cena referentna? Možda je to tačno a možda i nije, kad se ne navede na osnovu čega?

Anketni odbor je ustanovio da svi zaposleni u prosvetnim institucijama Republike Srbije na teritoriji AP KiM, sem zaposlenih u visokoškolskim ustanovama, primaju duple lične dohotke iz budžeta Republike Srbije i iz budžeta privremenih kosovskih institucijaNetačno! Ako je AO to utvrdio na osnovu izdvajanja iz budžeta, onda treba da ustanovi i gde taj novac odlazi, jer zaposleni u školstvu ne primaju duple plate, a pogotovu ne svi zaposleni u prosvetnim institucijama. Gde im odlazi ta druga plata?

Utvrđeno je nenamensko trošenje budžetskih sredstava na izgradnji i opremanju poljoprivredne škole u Lešku. Ova investicija, započeta 2003. a završena 2008. godine, preko Nacionalnog investicionog plana, plaćena je 50.882.113,52 dinara. Nakon isplate ugovorene sume od 44.000.000,00 dinara izvođaču radova „Metal Invest“ d.o.o. iz Smedereva, ukazala se potreba za dodatnim novčanim sredstvima radi završetka objekta. Nejasno je zašto je opština Leposavić, preko koje su išla sredstva iz NIP-a, prihvatila ponudu firme „Metal Robne kuće“ d.o.o. iz Zvečana u iznosu od 12.882.113,52 dinara za završetak radova, a nije prihvatila mnogo nižu ponudu firme „Metal Invest“ iz Smedereva od 10.970.000,00 dinara, što smatramo nenamenskim trošenjem budžetskih sredstava. U ovoj konstataciji su karakteristična dva momenta: Prvi je da je neki novac isplaćen firmi iz Smedereva, dakle novac je ostao u centralnoj Srbiji. I drugi,  da ako je „nejasno“ zašto je opština uradila to i to, kako AO to i to smatra nenamenskim trošenjem budžetskih sredstava? AO po definiciji mora biti dovoljno ozbiljan da ako mu je nešto „nejasno“ razjasni, pa tek kada mu je jasno da smatra ovo ili ono. Ovakva arbitraža na osnovu nejasnog je dosta klimava. Šta ako ta firma iz Smedereva nije završila ugovoreni posao, pa ta škola ni do danas nije završena?

Neophodno je utvrditi istinitost tvrdnji da je od iznosa novca za remont HE „Gazivode“, 2008. godine, isplaćenom vlasniku firme iz Beograda izvesnom Gojku Vrtikapi posredstvom bivšeg direktora „Elektrokosmeta“ Radoja Krečkovića, jednom ministru za Kosovo i Metohiju kupljen stan u Beogradu.Kom ministru za KiM? Nije ih bilo hiljadu. Taj ministar kaže da to nije tačno.

I da više ne zamaram analizom ovog izveštaja jer bi to potrajalo „letnji dan do podne“, pošto ima dosta materijala. Ponavljam, da Kosovo i Metohija, tamošnji i raseljeni srpski narod preživljavaju u neregularnim uslovima to je nesporno. Da neregularni uslovi predstavljaju plodno tlo za mahinacije svih vrsta, to je bezbroj puta dokazana činjenica. Ali ako država i njen organ, a u ovom slučaju Anketni odbor,imaju dobru nameru, onda se jedan ovako odgovoran zadatak mora mnogo ozbiljnije uraditi. U protivnom dovodi se u pitanje dobra namera.

Šta se ovim izveštajem može postići? Da li će ko snositi konsekvence na osnovu izveštaja AO? Bojim se da neće, kao ni u slučajevima prethodnih anketnih odbora. Političke konsekvence neće snositi niko, osim eventualno DSS, koja više ne participira u vlasti. Zakonske konsekvence su takođe vrlo neizvesne, ako ni zbog čega drugog, ono zbog zastarevanja dela za koja bi se neko eventualno teretio. Ko će izvući deblji kraj iz ovoga? Pa kao i u slučaju TV „Insajdera“, nakon čijeg je emitovanja Priština i uspostavila carinu na Brnjaku i Jarinju. Deblji kraj će izvući narod sa KiM, koga će se Beograd nakon ovoga još predanije odricati.

U ne tako davnoj prošlosti slična stvar ovoj, desila se u SPC na KiM, odnosno u Eparhiji raško-prizrenskoj. Do dana današnjeg ništa od toga nije dobilo sudski epilog, a pitanje je i da li će ikada. Ali je time razdor u SPC stvoren i ne vidi mu se kraja.

Bojim se da će ista ova tehnologija dovesti do razdora unutar srpskog nacionalnog bića, i da krivci za eventualne zloupotrebe nikada neće biti kažnjeni, da se šteta nikada neće ispraviti, a da će Kosovo i Metohija postati udaljeniji od Beograda nego što su sada, a i ovo je mnogo.

Konačno, na gospodina generala Momira Stojanovića, kao predsednika AO mogu se staviti dve primedbe. Prva je da je na čelo jednog ovakvog skupštinskog odbora, koje ispituje pronevere sredstava daleko uputnije bilo delegirati nekog ekonomistu, nego oficira RV i PVO. Ekonomista bi pretpostavljam znao šta traži i kako traži pronevere novca.

I druga, ali ne manje važna primedba je ozbiljnija. Naime, general Stojanović je bio načelnik vojne bezbednosti Prištinskog korpusa 1998-99. godine. U vreme kada se ni oni koji su tih godina nosili šumarsku uniformu ne usuđuju da odlaze na Kosovo, osoba sa takvom vojničkom biografijom iz tog perioda se tokom ta četiri meseca u svojstvu predsednika AO slobodno kretala širom Kosova, a po logici stvari ne bi smela da se drzne da krene južno od Čačka. Ne znam da li se radilo o neviđenoj hrabrosti generala, ili o određenom garantovanom imunitetu. Voleo bih da je po sredi bilo ovo prvo.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner