Početna strana > Rubrike > Politički život > Nikolićev izbor i politička (ne)principijelnost u Srbiji
Politički život

Nikolićev izbor i politička (ne)principijelnost u Srbiji

PDF Štampa El. pošta
Adam Pakai   
ponedeljak, 21. maj 2012.

Dan nakon izbora na kojima je Tomislav Nikolić dobio većinu glasova birača, u demokratskoj Srbiji vlada muk, iza kojeg se krije bes. Isti taj muk vladao je u SPS-u 6. oktobra 2000. godine. I isti taj muk vladao je u ponašanju Demokratske stranke u časovima kad je većina srpskog glasačkog tela prešla u ruke Tomislava Nikolića. Muk su u sebi nosili mnogi glasači koji su dobili priliku da svoj stav iskažu. Muk vlada u evropskim institucijama, velikim NVO sistemima i svi očekuju „nešto” što će se promeniti, obavezno nagore. Kakve promene očekuje Demokratska stranka? Na ulici, promene nasilnim metodama, ili unutar stranke, rukovodstva, korupcijskih lanaca koji su ih doveli na ove političke grane? Nadmeni elitizam koji ih je karakterisao kao vlast danas im neće biti od pomoći. Demokratska stranka odbija da prizna osnovni postulat demokratije. Tomislav Nikolić osvojio je najveći broj mandata. I demokratska Evropa, neformalno, odbija da prizna osnovnu demokratsku tekovinu: bivši predsednik Tadić, koga su okarakterisali kao čoveka koji nije dovoljno učinio u borbi protiv korupcije, ostvarivanju ljudskih prava i slično kažnjen je na demokratskim izborima. Glasači u Srbiji, u nezanemarljivom broju, razmišljaju isto kao Evropska unija. Danas su sve oči uprte u pobednika, za koga se veruju da su mu osnovni politički stavovi zamaskirani, da su u stvari „laž”. Ne veruju u njegovu proevropsku orijentaciju, borbu protiv korupcije, zaštitu prava građana... Kako je tu nestao „demokratski princip”?

Bilo kako bilo, dugo po osvajanju izbora, Tomislav Nikolić moraće da dokazuje kako nije obmanjivao birače svojim obećanjima. Njegov javni politički kredibilitet počinje od nule. Demokratska stranka, s druge strane, uvek je na sebe preuzimala imidž pokretača Srbije iako je Srbija pod njenom vlašću dugo stagnirala. Demokratski kredibilitet, ipak, nije jedino što glasači traže od političke formacije.

Uostalom, koliko je danas pošteno od demokratski izabranog predsednika očekivati da ispoljava osobine i postupke po kojima su ga prepoznavali pre dvadesetak godina? Pogotovu stoga što je, na drugoj strani, znatan broj glasača bio spreman da veruje kako će Demokratska stranka promeniti i sebe i  svoje načine finansiranja, kao i kriminogene strukture koje je prate poslednjih osam godina vladavine. A šta sa naširoko obećavanom departizacijom, depolitizacijom u sistemskim javnim preduzećima i svim ostalim lažima koje su u kampanjama Demokratske stranke ponavljanje u poslednja dva mandata? Politička javnost Srbije, očigledno, spremnija je da nekom ko je pričao „nešto” pre dvadeset godina ponovo da priliku i vidi njegova nova dela i posledice njegove vladavine nego da veruje formacijama koje su uvek imale „pravu priču” iza koje nije stajalo nikakvo delo.

Demokratska stranka nije samo izgubila izbore, niti je njen poraz posledica jedino ekonomske krize. Ona je izgubila kredibilitet demokratske partije, dočekujući novog predsednika Srbije kao nekog ko pripada ratno-huškačkom miljeu, nekoga ko nema kadrovsku strukturu i visoko obrazovano članstvo da zaposedne ključne funkcije u državi. Zar upravo to nisu činjenice koje idu u prilog depolitizaciji i departizaciji? I zar odbacivanje demokratski izabranog predsednika nije ratnohuškački politički stav, tako dalek principima demokratije?

Biografija Tomislava Nikolića „prošarana” je različitim negativnim atributima koji su mu u svim kampanjama i građenju političke karijere u modernoj demokratskoj Srbiji predstavljali otežavajuću okolnost. Toliko otežavajuću da je većinu glasova na izborima morao da osvaja dva puta, da bi tek iz trećeg pokušaja uspeo da zauzme formalnu funkciju predsednika. Tu amplitudu njegovog uspeha nije kreirao on, koji nije menjao svoju prošlost, jer to nije ni mogao. Amplituda njegovog uspeha slika je neuspeha Demokratske stranke. Danas, demokratsko lice Srbije, šira javnost, odbacuje legitimnog predsednika Srbije, i to zarobljena sopstvenim predrasudama. Istim onima uz koje je crkva odbacivala „Prajd”. U demokratskom bloku vlada tišina, neverica, nezadovoljstvo i puko formalno prihvatanje demokratske volje građana Srbije... Ali to nije dovoljno: Demokratska stranka ni iz ovog poraza nije izvukla pouku.

Predrasude, kojima je dočekana većinska volja glasača Srbije, danas ponovo ograničavaju Tomislava Nikolića. Iste (pred)rasude koje su mu već godinama prišivane, bile istinite ili ne. Novi predsednik Srbije pred sobom ima najgori mogući posao u najgorem mogućem trenutku, bez bilo kakve spoljne podrške „demokratskih snaga”. Okruženje i veličina posla koja je pred njim hipotetički je uporediva sa izbornom pobedom Rasima Ljajića 1993. u Srbiji, dok je trajao rat u Bosni. Javnost, na isti način na koji bi tada odbijala da konstruktivnije utiče na građenje neke bolje Srbije, danas reaguje na pobedu Tomislava Nikolića. Iste predrasude koje su njemu imputirali, danas su njihovi politički argumenti, kojima se pravda sopstvena politička nesposobnost da od Srbije načine bolje mesto. Kada bi Tomislav Nikolić napravio onoliko „kompromisa” koliko ih je napravio Boris Tadić, ostao bi politički gubitnik. Tomislav Nikolić je, međutim, politički dobitnik! Predrasude neće promeniti izbornu volju građana Srbije, mogu samo da budu otežavajući faktor Nikolićeve vladavine. Iza njega ne stoje sportski prvaci, manekenke, medijski magnati. Po svim demokratskim načelima, Nikolić zaslužuje podršku rasterećenu predrasuda. Politička javnost Srbije nije odustala od olimpijskih prvaka, uspešnih TV voditelja, manekenki, balerina... Ali oni su, izgleda, odustali od lažne slike stvarane kako bi se zaštitili kriminal, partijska oligarhija i funkcija predsednika, čija je jedina pozitivna osobina „fotogeničnost”. Novija politička istorija dokazala nam je, u više navrata, da političari mogu znatno da odstupe od mnogo skorije prošlosti (saradnja demokrata sa SPS-om). Zašto onda Tomislavu Nikoliću današnja javnost ne pristupa rasterećena od reči koje je izgovorio pre dvadeset godina, koje je ondašnja većina takođe za njim ponavljala? Zoran Đinđić je, zajedno sa suprugom Ružicom, bio na proslavi šeststogodišnjice bitke na Gazimestanu. Objavljene su dokumentovane fotografije, pa je ipak uspeo da preuzme na sebe oreol „prvog srpskog demokrate”.

Tomislav Nikolić nikad nije bio „prvi srpski demokrata”. Dolazi na vlast s potvrđenim  i možda najdužim političkim stažom. Napravio je, naravno, pregršt grešaka, svojih i tuđih, da na njima uči. Ako je tako, zašto danas ćute novinari, analitičari, politički savetnici, crkveni velikodostojnici? Gde je čestitka Milorada Dodika novom predsedniku? Gde je prihvatanje demokratske činjenice – Tomislav Nikolić je novi predsednik Srbije? Ostaje pitanje da li će Nikolić pred sobom imati podjednako težak put da pobedi političke predrasude, kao što je težak bio put da postane predsednik Srbije. Ili je možda „demokratska” javnost u međuvremenu postala dovoljno demokratska da mimo svog političkog opredeljenja prihvati činjenice o tome šta su zaista tekovine demokratije?

Autor je bio saradnik Međunarodne krizne grupe i Instituta za Balkan