Početna strana > Rubrike > Politički život > Kosovo „odrađeno“, neka se pripremi Crkva
Politički život

Kosovo „odrađeno“, neka se pripremi Crkva

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar B. Đikić   
subota, 01. jun 2013.

Nije jugoslovenska vaseljena odahnula ovako iskreno i snažno još od onomad kad je drug Tito rekao da su „studenti u pravu“,  kao što se to desilo upravo pre neki dan, uoči Dana mladosti (kada je hiljade poklonika hrlilo „Kući cveća“, da oda poštu Znamo Kome) a povodom jedne odluke Sabora SPC, koji je tih dana zasedao.

Kako su mediji preneli izjave vladike Irineja (Bulovića), pitanje kanonizacije vladike Petra II Petrovića Njegoša Sabor je predao komisiji za kanonizaciju, da bi sutradan sa istog mesta bilo saopšteno da se Sabor tim pitanjem neće baviti. Priznaćemo dve oprečne odluke, u dva dana zasedanja Sabora, nama laicima deluju malo čudno i nejasno, naročito ako shvatamo da se radi o jednom ozbiljnom i visokom crkvenom telu, kakvo je Sveti arhijerejski sabor. A možda loše shvatamo.

Ono što stvar može učiniti manje čudnom, ali ne i manje tužnom su reakcije političara sa eks-ju prostora, i naravno druge Srbije. Najviše prolivanja suza radosnica ovo prekonoćno menjanje odluke Sabora izazvalo je naravno u Crnoj Gori. Predsednik Skupštine Crne Gore je povodom same najave kanonizacije vladike Rada čak optužio SPC, da bi ovom kanonizacijom  „Njegoša svrstala među zločince ukoliko bi ga proglasila za sveca, zajedno sa zločincima koje je ta crkva ranije proglasila za svece“. Radio Slobodna Evropa je u očaju zavapila: „Može li država sprečiti Amfilohija u kanonizaciji Njegoša!?“ A samozvani sociolog religije, Mirko Đorđević je slavodobitno prokometarisao: “Ja sam se tim povodom među brojnima oglašavao ranije i govorio da to nema nekog ozbiljnog smisla i da su Amfilohijevi motivi druge vrste. Zato mi je ova odluka Sabora važna jer doista nije vreme i za to nema kanonskih pretpostavki. Zato smatram da je ovo dobra vest sa Sabora "!

Voleo bih da verujem da je odluka Sabora bila ispravna, naročito zato što se u kanonizacije ne razumem, ali me, a verujem i mnoge, ispunjava nemirom sastav onih koji su srećni zbog toga što se SPC preko noći preumila te vladiku Rada stavila ad akta. Mnogi su očekivali oštriju reakciju prema Krivokapićevoj izjavi da SPC kanonizuje zločince, ali je i ta reakcija izostala. Rankova je ostala „pošljednja“, a što se s obzirom na značaj Njegoša u našoj istoriji, kulturi i crkvenom životu nije smelo dozvoliti. Sve ovo ostavlja prostor za sumnju da se na crkvu vrše pritisci spolja, a kojima ona ne može da se odupre.

Ovaj slučaj, kao i još poneki ovih dana, a koji su vezani za odnos Crkve sa državom i medijima zaslužuju pažnju. Vrlo često su, naročito od ogoljavanja izdaje Kosova, državni funkcioneri pribegavali oštroj retorici prema SPC a naročito prema nekim njenim velikodostojnicima. 

Ovde je prednjačio premijer, koji se nije libio da deli lekcije čak i samom patrijarhu. Ali nažalost nije on bio jedini iz političkog establišmenta, a o drugosrbijanskim medijima i analitičarima da i ne govorimo. Njihovi napadi na crkvu su gotovo svakodnevni. Tešku uvredu na račun patrijarha, na koju je ovaj pak samo okrenuo drugi obraz, premijer je prvo uputio povodom pisma koje je crkva (doduše nakon hoću-neću natezanja) uputila vladi nakon što je postalo izvesno da je predaja Kosova u stvari vladin program. Premijer je ustvrdio da je to pismo SPC došlo „iz Beograda a ne iz Peći koju je srpski patrijarh napustio još 1690. Godine“.

Bezočno, bezobrazno, nekulturno, ali bez odgovora iz crkvenih krugova, kao uostalom ni povodom Krivokapićevog ispada. Štaviše, kao najbolji student političkih nauka od kako je prase rep iskrivilo, premijer bi trebalo da zna da je Pećka patrijaršija ukinuta nasilno, sultanovim beratom 1766. godine, a ne tako što su je Srbi sami ukinuli i napustili. Tako da se paralela između tadašnjeg i današnjeg ukidanja srpstva nikako ne može povući.

Dve su osnovne teze koje su zastupljene u napadima na crkvu, a koje se izgovaraju pre svega od strane premijera: Prva je da je Crkva odvojena od države, i da se ne sme mešati u državne poslove; a druga da se vlast ne sme napadati, pa još da Crkva mora da se moli za one koji su na vlasti, kako glasi jedna crkvena zapovest. Obe ove teze su izvitoperene, u odnosu na njihovo izvorno značenje.

Izlišno je analizirati potpuni analfabetizam premijera kada su verska pitanja po sredi, iz čega proizilaze njegova i samo njemu znana tumačenja „zemaljskog“ i „nebeskog“, i ove ili one Srbije. To analizirati je jalov posao, jer on to nikad ne bi shvatio. Ali treba ukazati na njegovu nadmenost u deljenju lekcija na te teme, kroz njegove beskrajne skupštinske traktate i  monologe, sve do onog zaglušujućeg, i zemaljskog i nebeskog zvižduka na Oplencu, gde su se i on i njegova teologija istopili kao Sneško Belić, na toplom majskom suncu.

Naime, crkva jeste i treba da bude odvojena od države. Ali crkva nije i ne sme biti odvojena od naroda. Stoga se i država uporno trudi da utiče na crkvu, a time i na narod, ali se grčevito brani od obrnutog smera delovanja, dakle uticaja crkve, da joj se, državi dakle, ne bi dogodio narod. 

Ako se zapitamo da li je država odvojena od crkve, doći ćemo do odgovora da vrlo često nije, i to se ne odnosi samo na vreme vladavine komunističkog ateizma, već i pre toga, a danas naročito. Vrlo često državi Crkva treba kao saveznik i kao alibi kada vuče loše poteze, a svedoci smo upravo jednog takvog perioda, kada država vuče katastrofalne poteze, a crkva je ta koja ne sme da na njih barem ukazuje.

U tom svetlu, premijer, kao i drugi članovi trijumvirata se pozivaju čak i na crkvenu zapovest (mislim petu), da se treba moliti za one koji su na vlasti. Naročito je to „teološko nadahnuće“ trijumvirata došlo do izražaja kada su dva uvažena crkvena velikodostojnika, mitropolit Amfilohije i vladika Atansije, iskreno osudila predaju kolevke srpske duhovnosti, tamo nekome, radi tamo nečega.

Pretpostavljam da crkvena zapovest, da se treba moliti za one koji su na vlasti, proizilazi iz činjenice da je vlast formirana po nekakvom blagoslovu. U našem slučaju po blagoslovu naroda koji je vlast izabrao slobodnom voljom na izborima. I to je razumljivo. Međutim, ako vlast pobedi na izborima obećavajući jedno, a nakon uspostavljanja vlasti sprovodi drugo, tu nam ne treba mnogo teološke potkovanosti pa da zaključimo da se radi o prevari ili iznudi a nikako o blagoslovu. A iznuđeni blagoslov znači prokletstvo.

U tom smislu, pominjanje vlasti od strane mitropolita Amfilohija na mitingu od 10. maja, može samo značiti da se on molio za one koji su na vlasti, tj. one kojima je narod slobodnom voljom omogućio da dođu na vlast, ali ne i za one koji su tu narodnu volju okrenuli naglavačke, odnosno slagali taj isti narod. I tu mu se nema šta zameriti. Ni govora ovde nema o pretnji državnim udarom, kako je premijer, između ostalog okarakterisao istupe crkvenih velikodostojnika.

Mitropolit Amfilohije je trn u oku i drugim članovima trijumvirata. Setimo se samo izjave prvog i najvećeg potpredsednika vlade i njegove izjave: „Neće meni Amfilohije da vodi politiku. Nemam ništa protiv da gospodin Amfilohije izađe na izbore i pobedi, ali pre toga neće voditi politiku ove zemlje!“

I ne samo on, tokom Sabora je medijski napadnut i vladika Filaret, a od koga drugog nego od doajena „jugoslovenskog“ verskog novinarstva, Željke Jevtić i njenog Blica, inače pretendenta na titulu nezvaničnog glasila SPC. Ona ga je čak između ostalog napala jer je, zamislite, na Saboru ustvrdio da je „ćirilica ugrožena“ i „da država ima loš odnos prema kulturi“!? 

Ja imam utisak da je gospođa Jevtić prisutna na svakom iole važnijem događaju u Patrijaršiji. Što je događaj zatvorenijeg tipa, to je ona prisutnija, kao da je zvanični patrijaršijski zapisničar, koji honorarno radi za Blic. Kako joj to uspeva, nemam pojma. Da l` se maskira u muško, pusti bradu, šta li, ali da je vrlo često obaveštenija i od patrijarha samog, a o većini vladika da i ne govorimo, to je sigurno. Možda se radi o novinarskom talentu, što bi bilo zaista lepo, mada mi sve miriše na insajdere u Patrijaršiji i njihovu vezu sa drugosrbijanskim medijima, što nimalo nije lepo.

Ako se za trenutak udaljimo, i posmatramo ovaj fenomen uticaja države i raznih drugih interesnih grupa na crkvu, možemo uočiti jednu nimalo prijatnu pravilnost. Naime, napadaju se u prvom redu crkveni velikodostojnici u čijim je eparhijama srpstvo najviše ugroženo, kao na primer: Makedonija, Kosovo, Crna Gora, Metohija, Raška oblast... Začudo, ove iz Vojvodine još ne diraju. Njih čuvaju za dezert. To bi trebalo da bude dovoljan signal crkvenim vlastima i generalno, čitavom kliru, o kakvom se protivniku radi, i kakve napade mogu ubuduće očekivati.

No, da li Crkva baš revnosno razobličava te napade, te da li na njih adekvatno odgovara? Bez namere da delim lekcije umnijima i školovanijima od sebe, izneću lični stav: Mislim da ne.

Kada bi to radila, ne bi dozvolila da se neka neprijatna dešavanja u Crkvi, kao što je to slučaj „Kačavenda“ na primer, dogode a zatim i da dospeju u medije, pre nego što se reše unutar crkvene organizacije.

Kada bi to radila, ne bi smela imati rezerve prema borbi protiv razduhovljavanja srpskog naroda. I to ne samo protiv zatiranja ćirilice i odnosa prema kulturi (na šta je vladika Filaret s pravom ukazao, a u šta se može uveriti svako ko je u poslednjih deset godina prošao pored Narodnog muzeja u Beogradu, na primer), već pre svega protiv duhovnog stanja naših mladih naraštaja.

Mladi su danas izloženi mentalnoj torturi medija i anti-heroja, nesvesni eksperimenta čiji su predmet. Oni koji bi trebalo da budu ili jesu svesni, kao što je to: škola, univerzitet, roditelji, a Boga mi i Crkva, to manje-više nemo posmatraju, ne osećajući bilo kakvu odgovornost. Stoga danas imamo mladi naraštaj koji jednoga dana treba da nasledi ovu zemlju, a koji je polarizovan na krajnju agresiju i krajnju apatiju. Nema više kreativnog nestašluka mladih. Kod ovog problema Crkva se ne sme obazirati ni na šta, već se odlučno mora boriti protiv ove medijske torture nad mladima, pa makar se i zamerila nekom medijskom magnatu i njegovom političkom pokrovitelju.

Konačno, Crkva ima svog „predsednika vlade“, koji je Večan, Nepromenljiv i Nedostižan. Ona nema potrebe da se boji ovih privremenih, promenljivih i lako dostižnih, kada je u pitanju izražavanje jasnog stava o Kosovu kao kolevci duhovnosti. Šta Crkva treba da brani, ako ne duhovnost, pa ma kakvim pritiscima bila izložena. Ne razumem stav vrha SPC da rešenje kosovskog pitanja neće biti „onako kako bi trebalo, nego kako mora“?! Pa morali smo mi da se turčimo pet vekova pa evo nas živih, zdravih i pravoslavnih. 

Jednostavno, neka društvena i istorijska pitanja ne trpe benevolentan stav Crkve. Postoje stvari prema kojima Crkva mora imati čvrst, nepokolebljiv i nepromenljiv stav.

Za kraj ću izneti jednu crticu iz ne tako davne istorije. Naime, srpsko stanovništvo Gore, iznad Prizrena odolevalo je islamizaciji duže od bilo kog slovenskog stanovništva na Balkanu. Islamizovano je u drugoj polovini 19. veka, a neke porodice i pre samog oslobođenja 1912. Nikakvom silom Turci nisu to uspevali da urade vekovima, ali su konačno uspeli. Kako?

Visoka porta je naime vršila pritisak na Fanar, da u te krajeve šalje najproblematičnije sveštenike. Sveštenike koji su živeli raspusnim životom, i koji su pastvi davali vrlo ružne primere. Postoje podaci da su čak znali da blagoslove i brakove u srodstvu. To je bila kap koja je prevršila čašu, i naši Goranci su tada primili islam. Eto do čega je doveo pritisak tadašnje države na Crkvu.

Dakle, ima stvari kojima se ne sme igrati, ili preciznije rečeno sa kojima se ne sme koketirati, kada je u pitanju odnos crkve i države. Mi možda u današnje vreme nismo izloženi „turčenju“, kao što smo bili u srednjem veku, pa Crkva ne trpi pritiske te vrste, ali „turčenje“ ne mora neminovno biti povezano sa Turcima. Bitno je samo da se poklekne, a „turaka“ će se obilato naći. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner