Politički život | |||
Ivica ili "Marica" |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 19. maj 2008. | |
Pri svemu ovome mi ne zanemarujemo ni uticaj ideoloških i političkih bliskosti nekih aktera sa SPS-om, o čemu se sada dosta spekuliše na jedan komičan nušićevski način, gde su se svi odjednom setili da su „rođaci“ sa naslednicima. Naravno da je u priči oko „Ivičinog izbora“ značajno i to koliko je koja opcija i koaliciona kombinacija politički (ne)prihvatljiva. Pri tome, to ne mora da znači neku političku simpatiju ili antipatiju, već konkretno kako bi stranački organi, članovi stranke i simpatizeri reagovali na koalicioni sporazum sa „ovima“, a kako sa „onima“. Po pitanju političke bliskosti SPS-u je mnogo prirodnija koalicija sa DSS-om i SRS-om. Naime, glasačko telo SPS-a bi se, da ne postoji SPS, u ogromnom broju podelilo i otišlo u pravcu „patriotskih“ stranaka (to potvrđuju i istraživanja „drugog izbora“). Sa radikalima SPS deli istorijsko iskustvo koalicije tokom devedesetih, a za DSS ih veže tolerantniji odnos Koštunice nakon 5. oktobra kada je sprečen politički progon „ozloglašenih socijalista“, a od 2004. je tu i svojevrsna legalizacija socijalista kroz podršku manjinskoj vladi. Pored toga, ove tri stranke imaju gotovo isti odnos prema Kosovu, o čemu svedoči i njihova „patriotska“ predizborna retorika. Kada je reč o odnosu prema NATO, Hagu, Kosovu i „devedesetim“, biračko telo SPS-a je radikalnije od samih radikala. Međutim, važniji od te političke bliskosti sa SRS-om i DSS-om je agresivan i netrpeljiv ton koji je od 5. oktobra dolazio od aktera „proevropskog bloka“. Treba se samo prisetiti šta su o socijalistima govorili Dinkić, Drašković i ljudi iz vrha DS-a, pa shvatiti koliko bi Ivici bilo teško da ignoriše DSS i SRS i da ode u zagrljaj Tadićeve ekipe, koja ih je godinama politički satanizovala. Sada kao da je u medijima nastupila politička amnezija, pa je preko noći SPS od „zločinačkog udruženja“ postao gotovo potpuno reformisana evrolevica, od „sila mraka i prošlosti“ most prema svetloj evropskoj budućnosti. Utisak o takvom ideološkom preokretu u odnosu prema SPS-u (ali ne i prema radikalima koji su prejaki za takvo tetošenje) najbliži je nekakvoj stilskoj kombinaciji orvelovskog novogovora, u kojem se preko noći menjaju neprijatelji u saveznike, i nušićevske balkanske političke prevrtljivosti. U to „pranje“ SPS-a uključili su se i mediji i neki medijski eksponirani intelektualci koji su iz naftalina izvukli nušićevsku tezu o „rođačkim vezama“ DS-a i SPS-a preko tetke iz Socijalističke internacionale. Nikom pri tome ne smeta činjenica da DS ni nema elemente levice (naročito nakon Đinđićeve pogibije), već je zajedno sa G 17 u Srbiji glavni eksponent neoliberalne tranzicione paradigme koja nema nikakve veze sa levicom. „Radnička klasa“, ili ono što je ostalo od nje, kao najveće zagovornike divljeg kapitalizma i tranzicione pljačke vidi upravo predstavnike proevropske koalicije. Isto tako, nikom ne smeta ni to što SPS „samo zbog“ odnosa prema Miloševiću i recimo Hagu nije deo tog „levičarskog bratstva“ koje nema ni približno takvu težinu kakva mu se pripisuje u beogradskoj čaršiji. U priču o značaju faktora „člana biblioteke“ u soc-internacionali ne veruju ni oni koji je izgovaraju. Možda bi i deo vrha SPS-a želeo (ili kako neko reče „žudeo“) da bude u koaliciji sa proevropskim snagama, ali ima ozbiljne kočnice u samoj stranci. Tako bi nastojanje da SPS postane „fensi levičarska partija“ (ili pak da se neki u vrhu „ugrade“) moglo da ih košta pobune i raskola u samoj stranci. Naime, glavni odbor i lokalni odbori su listom za patriotsku koaliciju, sa ogorčenjem gledaju na mogućnost da uđu u koaliciju sa onima koje smatraju odgovornim za isporučivanje Miloševića i za političku satanizaciju socijalista posle 5. oktobra. Funkcioner, član ili simpatizer SPS-a bi koaliciju sa DS-om i sa ljudima poput Dinkića, Draškovića i Čanka smatrao izdajom svojih političkih uverenja, što bi i pored „medijskog peglanja“ razorno delovalo na samu stranku. Zato, sa strane gledano, čini se da SPS i nema nekog izbora, te da je prirodno mnogo bliža koaliciji sa SRS-om i DSS-om, nego sa DS-om, da ne govorimo o LDP-u. Kako da prosečan član SPS-a podnese koaliciju sa Čankom, koji je i pred ove izbore govorio kako se nekada zalagao za zabranu SPS-a, ili pak Draškovićem, koji je do sada izricao više nego teške reči o socijalistima. Da, mogli bismo se lako kladiti na tu „patriotsku koaliciju“ da se kod nas stranke samostalno dogovaraju bez mešetarenja i pritisaka od tajkuna i stranih sila. Naime, „tokovi novca“ i strateški interesi velikih sila mogu dovesti i do drugačijih koalicionih kombinacija, o čemu svedoče i neočekivani preokreti u postizbornim pregovorima pre godina dana. Stoga, iako se čini da je patriotski blok prešao značajan deo puta u pravcu postizanja koalicionog dogovora, izjave članova Dačićeve i Tadićeve koalicije govore da oni ozbiljno rade „na dva koloseka“. Moguće je i da se pregovorima želi dobiti na vremenu, ne samo da bi se tvrdio pazar, već da se zamorom javnosti i pripremom svoje „stranačke strukture“ pripremi teren i za neku drugu koalicionu kombinaciju. Naredni dani će pokazati koliko su pojedini akteri „patriotskog bloka“ ozbiljni u nameri da formiraju vladu. Period nakon toga će nam pokazati koliko je Tadić spreman da poštuje pravila demokratske igre i da dopusti mogućnost da vladu formira neka druga poslanička većina. Mislimo da nije potrebno reći kako bi ignorisanje skupštinske većine koja nije predsedniku po volji destabilizovalo zemlju i uvelo Srbiju u opasnu političku završnicu, koja bi mogla da liči na „ukrajinski scenario“. Ono što dodatno zabrinjava je da do nas dolaze glasovi da i na zapadu postoji spremnost da Tadićeva koalicija vodi politiku „osporavanja izbornih rezultata“. Zbog te i takve ideološko-političke polarizacije u Srbiji, nemamo političke snage koje je sposobna da premosti očit jaz – naša zemlja se nalazi na ivici litice sa koje lako sama (ili gurnuta sa strane) može da padne u ambis međusobnih sukoba sa posledicama koje se ne mogu sagledati. Stoga, naslovi poput onoga „Srbija na Ivici“ imaju mnogo dublji i dramatičniji smisao nego što su toga svesni oni koji su ih dali. Ivica Dačić ima, dakle, ne samo poziciju „najpoželjnije udavače“, već i nenadano istorijski odgovornu poziciju da Srbiju – ako može – svojom odlukom ne gurne preko opasne ivice. Zato se onaj izbor sa početka „Ivica ili ‘marica'“ ne odnosi samo na korumpirane tranzicione političare i njihove tajkune, već, nažalost, i na celu Srbiju. |