Početna strana > Rubrike > Politički život > Haška oluja i srpsko „pomirenje“
Politički život

Haška oluja i srpsko „pomirenje“

PDF Štampa El. pošta
Zoran Grbić   
nedelja, 18. novembar 2012.

Naviknuti na razne čudne presude iz Haškog tribunala, verovatno nema onoga ko je očekivao potvrđivanje prvostepene presude Ante Gotovini i Mladenu Markaču. Ali, bez obzira na sve što je Hag dosad servirao, ne verujem da je iko i pomislio da bi moglo da dođe do oslobađajuće presude. Prema navodima iz štampe, u to nisu verovali ni sami optuženici. I dvojica sudija koja su se protivila ovakvoj presudi, oštri su u njenoj osudi. Predsednik Haškog tribunala i član Apelacionog veća, italijanski sudija Fausto Pokar, izjavio je u završnoj reči da je ovakva presuda suprotna sa načelom pravde. Čak je i Karla Del Ponte rekla da je iznenađena, i da će pročitati sudsku presudu, da bi videla „šta je krenulo krivo između prvostepene presude i žalbe“.

Ovakve i slične reakcije su sasvim razumljive. Kad bi neko prepričao događaj bilo kome iz najudaljenije države, potpuno nezainteresovanoj osobi, ta osoba bi na prvi pogled mogla da utvrdi da nešto tu nije u redu. Nemoguće je da neko prvo bude osuđen na 24 godine zatvora, a u sledećoj presudi potpuno oslobođen. Svima bi dakle, jasno bilo da tu nešto nije u redu.

Svima, osim većini građana države koja je ovom prilikom izbegla osudu. Kako smo lepo mogli da vidimo, u hrvatskim gradovima bilo je slavlje na ulicama i trgovima, narod se veselio sa sve crnim kapicama na glavi, a u crkvama su održavane mise. Kad bi neko kod nas, u nekoj crkvi održao misu za haške optuženike, i kad bi se neki pop osmelio da, u direktnom prenosu na RTS-u održi politički govor o toj temi, bar tri NVO bi podnele tužbu još u toku trajanja TV prenosa, nakon toga bi na svakom mediju bila priča o klerikalizaciji Srbije, opozicija bi tražila ostavku vlade i direktora RTS-a, a strane stanice dramatično izveštavale o bujanju srpskog nacionalizma. U Hrvatskoj, to se zove patriotizam, koji nije nužno neodvojen od crkve.

Takva, i sve slične, presuda mogla je da prođe i zbog stava zainteresovanih država. Svaka presuda barem malo uzima u obzir stav i mišljenje javnog mnenja, u ovom slučaju stav država. Hrvatska daje svu potrebnu logistiku svojim optuženicima, i uvek im je na raspolaganju. Ukoliko se ne varam, država im plaća i troškove advokata, a platila je i lobiste. Čak i stav javnosti je potpuno drugačiji. Hrvati ponosno nose tranparente i majce sa slikama svojih optuženih, a ovde retko ko i čuje vesti o isporučivanju nekog generala u Hag. Kako da ih i čuje, kad su mediji i dalje puni veselog turbo folka i humorističkih emisija? Čak i ukoliko nekome, iz bilo kojih razloga, nisu bliski generali koji su ratovali u Bosni i Hrvatskoj, kako to da nemaju baš nikakvu reaciju, ili barem interesovanje za generale koji su nas sve zajedno branili 1999?

Međutim, i takva nezainteresovanost, da je samo to, ne bi imala neki značaj. Eskapizam je ovde mejnstrim od 1991. godine. Ništa to nije novo, pevalo se ovde i dok su izbeglice u kolonama išle auto putem ka Beogradu. Ali auto šovinizam je fatalan po sudbinu države. Ta čudna odbojnost prema sopstvenom narodu i svojoj državi. Da ne pominjem druge primere, ali u vreme dok su kolone išle ka Beogradu, u ovom istom gradu, pre njih stigle su priče o tome kako je to proterivanje Srba udesio Milošević, jer mu je to zbog nečega odgovaralo. Priča nekog zle namere, ili zaverološka priča nepoznatog genijalca, tako se nekako ustalila, pa smo među sobom sami verovali da je naša vlast kriva za najveće etničko čišćenje u Evropi, progon četvrtine miliona ljudi, koji su vekovima živeli tamo. I nije to jedina priča nas protiv nas. A da se ne zavaravamo, svaki ozbiljan sudija osluškuje sve to, i deo svake presude čine zaključci o onome što se tako čuje. Neće sudija da istim očima gleda nekoga koga se svoj narod odrekao, i onoga čija vlast sprema i avion vlade da svoje ljude vrati u domovinu.

Zbog toga, ne krivimo Hrvate i Hrvatsku. Oni se bore za ono što smatraju da je njihovo, i da je pravda. Niko nama nije kriv što to ne umemo ili nećemo da radimo.

Reakcije ljudi ovde se uglavnom svode na ponavljanje proverenih i ovde poznatih fraza – „Sve će to doći na svoje“, „Bog sve vidi“, „Istina će pobediti“ i slično. Njima samo mogu da poručim – ništa neće doći na svoje, nikakva istina neće pobediti, i Bog ništa uraditi neće dok mi sami ne uradimo. Evo, istina već skoro dvadeset godina pobeđuje u Hagu, i nikako da pobedi. A Bog je gledao mnoge stvari, uključujući i bombardovanje 250.000 izbeglica iz Hrvatske, zločine nad njima, čak i avionsko bombardovanje kolone. I kaznio je Hrvatsku tako što je oslobodio generale koji bi po komandnoj odgovornosti morali da trpe osuđujuću presudu. Dok sami nešto ne uradimo, ni Bog neće uraditi.

A ovo što zvanična Srbija radi, deluje nemušto i neefikasno. Ne samo što dosad nijednom haškom uptuženiku nismo pružili, na državnom nivou, podršku kakvu je Hrvatska pružala svojima, nego i ovo što se sad radi deluje neozbiljno. Glavna reakcija vlade svodi se na „oštro“ svođenje saradnje sa Hagom na niži, „tehnički nivo“. Pa šta to znači? Daćemo vam svu dokumentaciju, kao što smo davali i dosad, nema promene, samo se nećemo smeškati dok to radimo, i nećemo se slikati za televiziju sa vama? Baš smo im pokazali.

Nakon ovakve presude, a imajući u vidu sve što se prethodno dešavalo vezano za taj sud, minimum minimuma kojeg vlada može da uradi je, ne da smanji, nego potpuno zamrzne saradnju sa Hagom. Istovremeno bi trebalo krenuti u diplomatsku inicijativu, da se naloži našim predstavništvima u svetu da svetske lidere zvanično obaveste o istoriji rada Haškog tribunala. Neka se ovde održavaju konferencije za novinare, pokažu statistike presuda tog suda. Neka se podseti koliko ljudi godinama tamo čami bez presude, neka se podseti koliko je preminulih bilo u ćelijama suda. Postoji puno manevarskog prostora, i puno razloga za snažnu reakciju, i puno razloga da se sa tim ne stane dok se stvar ne reši. U našoj vladi i Ministarstvu inostranih poslova postoji puno stručnih i pametnih ljudi, i siguran sam da bi mogli i umeli da izguraju tu stvar do kraja. Pravda (ona prava) jeste na našoj strani, i dužnost i obaveza tih ljudi je da joj pomognu da se pojavi. Kažu da je za svaki sukob potrebno dvoje. A na prostorima bivše SFRJ bilo je više sukoba. Pa neće valjda biti da je u baš svakom sukobu krivac samo jedan, i to baš uvek samo Srbija. Pokazati to svetu, trebalo bi da bude imperativ u spoljnoj politici, prioritet veći i od rešavanja kosovskog pitanja. Jer ni pitanje Kosova neće biti povoljno rešeno ako nemamo moralni kredibilitet iz bliske istorije.

Osim što je rešavanje haške problematike važno za sadašnje i vremenski bliske izazove, važno je i za budućnost. Sad se pravi ono kako će buduće generacije ovde živeti, sad se uspostavljaju pravila po kojima će živeti. Svi oni koji su na bilo koji način uključeni u javni život, a pogotovo ljudi koji su danas na vlasti, određuju da li će naši potomci ići podignute glave i čistog obraza kroz svet, ili će stalno morati da se saginju u nekakvoj nametnutoj krivici. Ovo što sad mora da se uradi povodom toga, neće moći da se uradi sutra. Ne može da se stavi pod tepih, ostavi sledećoj vladi ili sledećoj generaciji.

I nije do kraja jasno, a i ne deluje kao racionalna politika, zbog čega mi imamo ovako bliske i prijateljske odnose sa onim susedima koji nam o glavi rade? Nakon svakog zvaničnog susreta sa državnicima Hrvatske i Slovenije, objavljuju se saopštenja kojim se potvrđuju bliski i prijateljski odnosi među državama. Kakvo je to prijateljstvo sa državama koje su priznale nezavisno Kosovo, i koje aktivno lobiraju protivno interesima Srbije? Možemo mi sasvim lepo da imamo i „tehničke“, susedske odnose sa Hrvatskom, ali ne i prijateljske. Dok je našoj robi teško da nađe put do Hrvatske, dok se naši turisti napadaju na jadranskoj obali, njihova roba se ovde prodaje u ogromnim količinama, njihovi veliki tržni centri se slobodno otvaraju širom Srbije, a muzičari odavde odnose milione evra, neopterećeni plaćanjem poreza koji je obavezan za naše. Novac kojeg hrvatski privrednici steknu ovde, kroz plaćanje poreza odlazi hrvatskoj vladi, kojim ona onda plaća troškove advokata Gotovine i troškove lobiranja države Kosova. Kakvo je to prijateljstvo? I ko ima pravo da insistira na takvim odnosima, podržava takvo stanje, i ne uvodi reciprocitet u odnosima sa takvim državama? Premijer Dačić je pre nekoliko dana bio u Sloveniji, i tamo najavio da bi firma „Gorenje“ mogla da dobije status domaće firme, i tako izbegne plaćanje carina. Koji je razlog zbog kog ih on tako časti, čime su to zaslužili? Da ih nije možda pridobio da promene svoju međunarodnu poliku prema nama? Ko daje mandat našim političarima da to rade? Takvim i sličnim ponašanjem, naši političari samo daju kredibilitet stranim vladama da nastave da se prema nama ponašaju onako kako su već navikli.

Prijateljstvo jeste lepo, i lepo je kad države imaju iste interese i postupanja. Ali onda kad to ne postoji, ne postoji ni prijateljstvo. Turska i Grčka nisu prijatelji, iako su obe članice NATO-a. Imaju odnose trpeljivosti i odnose saradnje, ali ne i prijateljstva. Grčka nije prijatelj sa Makedonijom, samo zbog imena. To je za ozbiljnu državu dovoljan razlog. Mi nemamo razloga, a ni obavezu da budemo prijatelji sa državama koje nam ne čine dobro. Možemo sasvim lepo da održavamo dobre komšijske odnose, na „tehničkom“ nivou, i da na taj način pokažemo da ne podržavamo njihovu politiku. Ovako im se samo daje kredibilitet da nastave da se prema nama ponašaju onako kako se ponašaju.

Iz vlade stižu izjave kako će ovo loše uticati na proces pomirenja na ovim prostorima. Pomirenje je relativan pojam. U srećnim vremenima, narodi i države se mire, žive u sreći i pomirenju. Ali ako nekad dođu tmurna vremena, ko će hrvatsku državu sprečiti da ponovi ono što je već tri puta nekažnjeno uradila? Nakon Prvog svetskog rata i njenog učešća na strani Austro-Ugarske, „kažnjena“ je ulaskom u Kraljevinu. Nakon Drugog svetskog rata, i koncentracionih logora, trpela je tako što je prebačena u tabor pobednika, čime je NDH maltene zaboravljena. Nakon poslednjeg rata, generalima je oprošteno. A mi, mi smo se već pomirili. Sa svime i sa svima. I opet ćemo ako treba. A ako se ovako nastavi, biće i prilika za to.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner