Početna strana > Rubrike > Politički život > Evropski "principi" i Gavrilo Princip
Politički život

Evropski "principi" i Gavrilo Princip

PDF Štampa El. pošta
Milanko Šekler   
nedelja, 02. februar 2014.

Mnogima u svetu i Srbiji su danas puna usta teze da su Srbi, odnosno njihovi postupci, ne samo povod, već i pravi uzrok početka Prvog svetskog rata i stravičnih ljudskih gubitaka. Uče nas da je naša odgovornost i samo srpska greška bio taj "kučkin sin" Gavrilo Princip, "taj terorista i ubica, taj zločinac, taj prokleti Srbin"! Ubio je Franca Ferdinanda i njegovu apsolutno nevinu ženu u Sarajevu, bez ikakvog povoda! Da njega nije bilo, Evropa bi izbegla Prvi svetski rat, a mnogi kažu i Drugi svetski rat, a Evropska unija bi u tom slučaju uskoro slavila 100 godina postojanja.

Iz takvih „argumenata“, proizilazi da je Gavrilo Princip, sam đavo koji je uništio savršeno Austrougarsko carstvo, u kome su vladali harmonični i savršeni odnosi između carske krune i njegovih mnogobrojnih, po etničkom i nacionalnom poreklu, vrlo različitih podanika! A da li je baš tako!? Da li su to samo članovi Mlade Bosne (Srbi, Hrvati i Muslimani-sastav organizacije nije ni Titova istoriografija osporavala) bili nezadovoljni u toj idiličnoj i savršenoj carevini, koju mnogi danas smatraju pretečom Evropske unije, i prvom pravom multietničkom tvorevinom u Evropi? Naravno da ne!

Hajde da se malo vratimo u ta, po mnogo čemu čudna, ali i slavna vremena. Bilo je to vreme mnogih atentata, manje ili više uspešnih, i iz različitih pobuda i povoda i razloga. Ovde ćemo se baviti upravo tim atentatima, koji su nekako ostali skriveni u toj „savršenoj“ istoriji Evrope, koju je narušio samo taj Srbin! Ali da vidimo koliko to krvi i kostura današnja Evropa pokušava da sakrije iza zavese pozornice na kojoj se odigravala i Evropska i svetska istorija.

Najvažniji atentati na vladare i nosioce vlasti dinastije Habzburgovaca:

1. Godine 1853. mađarski nacionalista Janoš Libenji (Janoš Libenyi), pokušava da izvede atentat na nama dobro poznatog austrougarskog cara Franca Jozefa, za vreme njegove posete Budimpešti. Atentator je pokušao da zakolje cara velikim nožem, napadajući ga sa leđa i praveći rez nožem preko carskog vrata. Srećom, život cara spasava vojna uniforma u kojoj je bio, i modi koja je vladala u tim vremenima, u šivenju tadašnjih vojnih uniformi visokih oficira, koje su imale vrlo jake i debele okovratnike (kolire), tako da se snaga atentatorovog reza izgubila u toku presecanja tog dela uniforme, te nož nije stigao do većih krvnih sudova carskog vrata. Car je bio teško povređen, ali je preživeo.

2. Godine 1863. rođeni brat cara Franca Jozefa, Maksimilijan Jozef, prihvata se carske krune Meksika, ali već 1867. godine biva zarobljen od strane pobunjenika i po kratakom postupku streljan. Ljubav podanika prema jednom od Habzburga je i u ovom slučaju bila fatalna, zna se za koga.

3. Godine 1879. italijanski nacionalista Donato Ragoza (inače apotekar iz Istre!) izveo je atentat na onog istog austrougarskog cara Franca Jozefa, za vreme njegove posete gradu Udine, i to bacanjem dve bombe na njega. Car je ostao nepovređen, atentator uhapšen, i od strane suda u Udinama oslobođen, sa obrazloženjem da je delovao iz patriotskih pobuda!

4. Godine 1882. izveden je atentat na Franca Jozefa i njegovu ženu Elizabetu, dok su bili na ceremoniji proslave 500 godina priključenja grada Trsta Austriji. To je kod italijanskih nacionalista shvaćeno kao velika provokacija! Đulelmo Oberdan (Guglielmo Oberdan), Italijan slovenačkog porekla (majka slovenka iz Gorice), pripadnik tajne nacionalističke organizacije koja se borila za povratak i priključenje Trsta svojoj matičnoj zemlji Italiji. Interesantno je da je okidač za naknadno ispoljenu političku aktivnost Oberdana bila austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878.godine, kada on iz protesta napustio armiju austrugarske, smatrajući da je ispod njegove časti da učestvuje u vojnim aktivnostima okupacije Bosne i Hercegovine, kada je njegov lični ideal bila sloboda za svaku naciju, pa i slovene u Bosni i Hercegovini.On je bacio bombu na cara Franca Jozefa, ali atentat nije uspeo, a on je uhvaćen, i osuđen i obešen iste godine. Interesantno je da je u organizaciji i ovog atentata ponovo učestvovao i Donato Ragoza, onaj isti akter prethodnog atentata kada je oslobođen od strane italijanskog suda u Udinama! Prilikom izvršenja kazne, Oberdan je sa vešala uzviknuo „Viva l“Italia“, „Živela Italija“, i tako postao slavna žrtva ideje ujedinjenja čitave Italije, kojoj se neposredno posle toga podižu spomenici širom gradova Italije, koji i danas stoje. I danas u Italiji glavne ulice i trgovi nose njegovo ime (u Rimu, Trstu, Kremoni, Bariju itd.), a on važi za jednog od najavećih nacionalnih junaka Italije. Na proslavi 100 godina od njegove smrti, to jest vešanja, 1982. godine, predsednik Italije je uporedio njega sa Isusom Hristom. Slovenački pisac Boris Pahor, u znak sećanja na ovog čoveka piše roman pod nazivom Trg Oberdan (Piazza Oberdan), u koji su inkorporirani događaji iz njegovog burnog života. Snimljeni su i filmovi.

Đulelmo Oberdan

U Trstu danas postoji škola koja nosi njegovo ime. To je gimnazija sa jakim akcentom na društvene nauke i izgrađivanje kritičke nacionalne svesti kod svojih učenika, koja priprema buduće studente za vrhunske rezultate iz domena ljudskih prava i demokratije! U Trevilju se nalazi Tehnički institut koji nosi njegovo ime! Osnovna škola u Rimu nosi njegovo ime!

5. Godine 1889. prestolonaslednik cara Franca Jozefa, njegov jedini sin Rudolf Jozef je nađen mrtav, zajedno s ljubavnicom Marijom Večerom. Zvanična istraga je tvrdila da je Rudolf ubio Mariju, a potom sebe. No, preko 100. godina kasnije, 1992. godine, zvanični organi države Austrije su izvršili ekshumaciju i ponovnu obdukciju ostataka tela Marije Večere, čiji su nalazi potvrdili postojeće vekovne sumnje da je ona bila ubijena udarcima u glavu a ne iz pištolja, kako je glasila dotadašnja zvanična verzija, dok je Rudolf ubijen sa 6 hitaca iz puške, a dotadašnja verzija je bila da radilo o samoubistvu!! Prestolonaslednik je ubijen verovatno kao veliki liberal po shvatanju, i protivnik zajednice Austrije i Ugarske, ali i protivnik okupacije Bosne i Hercegovine! Nije isključeno i da je u zaveri i njegovom ubistvu učestvovao i sam Franc Ferdinand, odnosno vojnička struja čiji je predvodnik bio sam Ferdinand, kao sledeći prestolonaslednik, nakon Rudolfove eliminacije, tim pre što je on bio i javno vrlo omiljen u visokim oficirskim i vojnim krugovima Austrougarske carevine.

Rudolf Josef i Marija Večera

6. Godine 1898. u Švajcarskoj, na obali Ženevskoj jezera, italijanski nacionalista i anarhista Luiđi Lukeni, ubija austrougarsku caricu Elizabetu Jozef, ženu cara Franca Jozefa. Ubija je, možemo reći, na jedan, u to vreme, od vrlo čestih evropskih očajničkih načina izvršenja atentata, zadavanjem udarca velikim nožem u srce. Franc Jozef ostaje udovac, ali više ne tako mlad da bi se ponovo oženio, i dobio svog krvnog potomka za prestolonaslednika.

Da na kraju rezimiramo, car Franc Jozef je pre nego što je Gavrilo Princip ubio njegovog prestolonaslednika Franca Ferdinanda, izgubio u prethodnim atentatima rođenog brata, ženu i jedinog sina! I začudo, u svim tim, kako pokušajima, tako i uspešnim atentatima nije učestvovao nijedan Srbin, već nekoliko Italijana, Mađari, ali i Austrijanci. Posebno se ističu Italijani. Naravno, to baš i ne govori o velikoj milosti i ljubavi njenih podanika prema carskoj porodici, najčuvenijoj i najdugovečnijoj u ondašnjoj Evropi!

Sve gore navedeno se dešava pod jakim idejama anarhista, nacionalista, socijalista, revolucionara svih fela, koji u to vreme zastupaju uglavnom revolucionarne oblike borbe za svoje ideale i ideje. Razlog za takav metod i pristup borbe možda baš treba tražiti u tada uglavnom monarhistički, i strogo hijerarhijski organizovan državnim i po prirodi vrlo represivnim aparatima, za koji su se ovi uglavnom vrlo mladi ljudi nadali, da mogu biti najlakše srušeni i promenjeni atentantima izvršenim, kako nad samim monarsima, tako i nad visoko pozicioniranim nosicima i simbolima monarhističke vlasti. Tako u to vreme imamo u Evropi čitav talas atentata i ubistava, koji je vršen na nosioce najviše vlasti, i to uglavnom u državama sa monarhističkim uređenjem, koje su pokušavale da nasilno drže pod svojom vlašću veliki broj mladih nacija u nastajanju.

To je bio opšti evropski proces, kako 19., tako i samom početku 20.veka. Ne zaboravimo da u jednom takvom sličnom haosu počinje ujedinjenje i nastajanje moderne Italije 1861.godine, proglašenjem kraljevine u Toskani, nakon uspešnih pobeda nad Austrijom, ali i nad mnogobrojnim gradovima na jugu Italije, posebno Napuljem koje vodi lično Garibaldi. Takvom začetku Italije 1866. godine priključila se i Venecija, a nakon velikog poraza Austrije od Pruske. Godine 1870. Italiji se priključuje i sam grad Rim, nakon poraza Francuske, kao glavnog saveznika pape i Rima, nanetog od od strane tada moćne Pruske. Tiranoubistvo kao ideal, nastaje i zbog tekućeg procesa uklanjanja vekovnih naslednih prestola u mnogobrojnim malim gradovima državama u Italiji. To je koren nastajanja i opravdanja tiranoubistva u procesima stvaranja nacija i nacionalnih država. Okolnosti nisu bile bolje ni u Nemačkom savezu, koji je stvoren 1815.godine bečkim kongresom i sastojao se iz 38 država i 4 slobodna grada. Godine 1861. na presto Pruske dolazi Vilhelm drugi, a na mesto kancelara Bizmark, koji se vrlo odlučno bore sa Austrijom za primat nad Nemačkim savezom, što kulminira 1866.godine pobedom Pruske, koja stvara Severno-nemački savez, u koji ne ulaze južne katoličke nemačke države, od kojih je najveća Bavarska. Francuska pokušava da spreči ujedinjenje i jačanje Nemačke 1870. godine, u ratu koji sama započinje i katastrofalno gubi, što dovodi do pada njenog cara sa prestola i ponovnog uspostavljanja Republike Francuske. Interesantno je da 1871. godine Nemačka ulaskom u Pariz i mirom u Versaju proglašava ujedinjenje Nemačke u Nemačko carstvo, pod krunom cara Vilhema Drugog, i kancelara Bizmarka. To vreme, obeležene mnogobrojnim krvavim sukobima, kako u okviru mladih nacija u procesu ujedinjenja (svi elementi građanskih ratova), ali i borba između novoformiranih nacionalnih država za prestiž i teritorije, koje ostaju kao dobro i duboko posejano smeme budućih velikih ratnih sukoba. Imalo se baš šta naučiti od Evrope toga doba! A zna se da su naši narodi vrlo vispreni, inteligentni i da uvek brzo prihvataju sve te velike i humane ideje Evrope! Evropa je uvek težila da bude dobra učiteljica novim mladim narodima u nastajanju, kako istočne Evrope, tako i na Balkanu, vodeći uvek računa pre svega o svojim nacionalnim interesima!

Nakon svih onih gore najvažnijih nabrojanih atentata (ukupno 6, i nijedan Srbin nije učestvovao u njima!), ali i opisanih velikih promena u tadašnjoj Evropi, isti inspirišu i odlučujuće usmeravaju borbu nacionalne i intelektualne elite svih Južnih Slovena, pa i Srba, za svoje ujedinjenje i stvaranje svojih nacionalnih država.

U Mađarskom parlamentu je 1912.godine, narodni poslanik Julije Kovač, pokušao atentat na grofa Tisu, a već početkom sledeće godine, tačnije 11. februara 1913. godine, rumunski nacionalisti su pokušali atenatat na grofa Tisu u Debrecinu, i to bombom. Tako je i ugarski deo monarhije pokazao svoju nestabilnost.

Najznačajniji atentati južnih slovena na vladare i predstavnike vlasti Habsburške monarhije:

1. Godine 1910. Bogdan Žerajić, prati onog istog cara Franca Jozefa, od Sarajeva do Mostara, i od Mostara do Ilidže, ali ne uspeva da nađe pravi momenat i izvrši atentat na njega.

2. Iste godine, juna 1910., Bogdan Žerajić pokušava atentat na upravnika Bosne i Hercegovine generala hrvata Marijana Varešanina, i to neuspešno. Poslednji metak ispanjuje sebi u glavu, i time postaje inspiracija mnogim mladim ljudima u Bosni i Hercegovini, da se priključe organizaciji „Mlada Bosna“. Bogdanu Žerajiću seku glavu, i koriste kao uzorak koji pokazuje kako izgleda jedna „anarhistička“ glava, a telo sahranjuju na tajno mesto. Međutim, mladi otkrivaju to mesto, koje postaje mesto hodočašća i zakletve generacijama koje dolaze, da se neće smiriti dok se Bosna i Hercegovina ne oslobode Austro-ugarske okupacije.

3. Hrvat iz Bosne i Hercegovine, Luka Jukić, 8. juna 1912. godine, pokušava atentat na hrvatskog bana Slavka Cuvaja, kojom prilikom ubija 2 čoveka, ali ban ostaje živ. Razlog za atentat je ukidanje ustavnog stanja Hrvatsko-ugarske nagodbe, i uvođenje komesarijata 12.04.1912. upravo od strane Slavka Cuvaja. Luka Jukić je bio član Napredne omladine, koja je zagovarala srpsko-hrvatsku slogu, i tezu da se radi o istom narodu. Jukić je danima pre toga pričao među đacima i studentima šta namerava učiniti, a priliku za to je našao na proslavi jubileja Antuna Cuvaja, rođenog brata Slavka Cuvaja, gde se skupila cela porodica. On je sedeo i pio u gostionici kod Antuna Kovačića, a kada je naišao automobil sa banom Cuvajom, on je izleteo i greškom pucao i ubio banovog savetnika, i dao se u bekstvo. U toku pucnjave ubio je i jednog stražaara, i konačno uhvaćen kod Kazališne kafane. Posledice atentata su brojna hapšenja i policijska ispitivanja učenika, starosti između 14-16.godina! Luka je osuđen na doživotnu robiju, dok je drugi saučesnik u atentatu hrvat August Cesarec, kasnije čuveni književnik, osuđen na 5 godina robije. Javnost je podržavala Jukića, i u to ime su skupljali prilog za njegovu majku, a gnjiževnik Gustav Matoš je napisao tekst pod nazivom KURŠUM JE PROGOVORIO, u kome je otvoreno podržao Jukuća. Luka Jukić, završetkom Prvog svetskog rata biva oslobođen.

4. Hrvat Ivan Planinščak, 31.10.1912.godine pokušava ponovo atentat na hrvatskog bana Slavka Cuvaja. Atentat ne uspeva, a ban se potpuno povlači iz politike nakon toga.

5. Osamnaestog avgusta 1913.godine, nakon održane svečane mise u ime rođendana cara Franja Josifa, baš zbog same simbolike mesta i povoda, hrvat Stjepan Dojčić, pokušava atentat na novog hrvtaskog bana Ivana Škrleca, prilikom izlaska iz crkve, i tom prilikom ga ranjava u ruku. Osuđen je na 16 godina robije. Ali možda je važnije navesti reči Dojčićeve napisane i objavljene u Americi, povodom predhodnog neuspelog atentatat hrvata Luke Jukića na bana Slavka Cuvaja, izvršenog predhodne godine. One glase: „ Mi smo morali teškom tugom ostaviti svoj mili dom i rod i ići u bijeli svet tražiti hljeba, dok bi ga mogli doma naći kad bi hrvatska bila slobodna. Čuli smo kako je vatreni hrvat Luka Jukić odapeo tane na bandita, koji je odavno to već zaslužio, ali na nesreću ga nije pogodio! Taj vatreni Jukić nam je pokazao kako moramo raditi ubuduće...pa neka nam dobro bude u pameti...da se sloboda ne daje na tanjuru kao lovorov venac od grešne Austrije. Danas u Americi ne upriličuju protestne skupove samo velike kolonije, koje broje na hiljade Hrvata i Srba, već i najmanje su digle svoj glas protiv hulja, tirana 20. vijeka... Dole barbarstvo, smrt i ništa drugo tiraninu 20.vijeka, smrt Cuvaju, dole s apsolutizmom...“. Iz ovih reči, vidi se da jedan hrvat navodi da je habzburška politika varvarstvo, a svaki vid oružane borbe protiv nje, borba za slobodu i prava ugnjetenih naroda južnoslovenskih! Glavno glasilo Hrvata u Americi „Hrvatski svet“, povodom oba atentata, i Luke Jukića i Stjepana Dojčića, piše: „ Neka nas proganjaju, tlače, neka otvaraju tamnice, ali ih nemaju toliko, da u njih zatvore sve one, koji onako misle, kao Luka i Stjepan, jer mi im poručujemo, da su svi pošteni Hrvati u Americi onakvi urotnici i zločinci, kakvi su Jukić i Dojčić“.

6. Dvadesetog maja 1914. godine, neposredno pre atenatat u Sarajevu, još 2 mlada hrvata: Jakov Šafer i Rudolf Hercigonja, pokušavaju atentat bombama u Zagrebačkoj operi, na hrvatskog bana Ivana Škrleca i nadvojvodu Leopolda Salvatorea. Ne uspevaju ni oni.

Ivan Škrlec

Iz ovog kratkog spiska atentata, u kome učestvuje nekoliko Hrvata, jasno je da oni to čine, u borbi za nacionalno oslobođenje od Austro-ugarske uprave. Da li su oni zbog toga teroristi i zločinci? Naravno da ne! I oni su inspirisani velikim evropskim principima toga doba! Jedino što nijedan od tih atentata nije uspeo da likvidira ciljane visoke ličnosti, iako je bilo nevinih žrtava.

Svi ovi atentati uspevaju da dignu borbeni duh i samopouzdanje narodnim, pre svega južnoslovenskim masama, ali i da uteraju strah i nesigurnost vlastodršcima.Možda najbolja ilustracija njihovog odjeka u narodu mogu predstaviti citati, nekoliko tada mladih, a kasnije veoma uglednih književnika.

Gavrilo Princip

August Cesarec, povodom atenatata Luke Jukića, piše Vladimiru Gaćinoviću:

„Stvorimo hiljade Jukića i Žerajića, kultivirajmo ih, odgojimo ih, pa će naše reči, biti čin, naša stvar svršena...“;

„Digli smo se na noge mi mladi borci za slobodu, digosmo se na naše tlačitelje, da ih uvjerimo kako nisu uspjeli niti će uspjeti svojim okupatorskim eksperimentima...“

Ivo Andrić, kada je čuo za atentat Jukićev, piše u svom dnevniku:

„Danas je Jukić počinio atentat na Cuvaja. Kako je lepo da se zatežu konci dela i buna. Kako radosno slutim dane velikih dela. I diže se i gori hajdučka krv... Neka žive oni koji umiru po trotoartima onesvešćeni od srdžbe i baruta., bolni od sramote zajedničke. Neka žive oni koji povučeni, ćutljivi u mračnim sobama, spremaju buru...“

Antun Gustav Matoš, povodom Jukićevog atentata, piše u časopisu „Zora“:

„Dok se naše pleme od Crnog do Jadranskog mora, od Sitnice do Dunava, od Balkana i Šar-olanine diže na oružje, dok opjesnik „Balkanske carice“ (kralj Nikola crnogorski) razdiremrežu evrospke diplomacije i provaluje do Skadra u nadi da „vidi Prizren“ i da se u svetim Dečanima nađe s unukom Karađorđa, najviši hrvatski sud osuđuje na vješalaposlednju odbranu hrvatskog prava. Stol sedmorice meće sramotni konopac oko vrata Jukiću... Sudiše, osudiše, izmučiše i premaltiše ga i oni to, tu sramotu, tu ćušku zakonu, pravu i ljudskom dostojanstvu...nazvaše parnicom!...Kukavice koje proglasiše 700 tisuća pravoslavnih srpskih čestitih poreznika i junačkih branilaca ove užasne zemlje, moralne propalice i etičke nakaze...te hulje...te otrovne pečurke sa njive Kuenove penju na vešala tanka čovjeka koji je svoju žrtvu promašio“.

Tin Ujević piše, u članku „Omladina vjeruje“ („Riječki novi list“ od 10.04.1913.), i polemiše sa sarajevskim frankovačkim crnožutim „Hrvatskim dnevnikom“, pa kaže:

„Krivo im je što smo Srbohrvati. Stvar čudna kod ljudi koji priznaju jedinstvo Hrvata i Slovenaca da neće da priznaju jedinstvo Hrvata i Srba.... Svaki Srbin, srpskohrvatski nacionalista, nama je sto po sto puta bolji Hrvat od hrvatskih pravaša. Jer to jednom treba upamtiti: da se ne sastoji hrvatstvo u isticanju samoga hrvatskog imena i u buncanju o velikoj (u stvari vrlo, vrlo malenoj) Hrvatskoj. Pravaši, Hrvati po imenu, nisu Hrvati u stvari... Srbi, Hrvatio i Slovenci, koje god vjere bili i u kojoj god provinciji živjeli, jesu više nego braća: jedan jedinstveni narod, jedan i nerazdjeljiv, koji ima da ostvari jednu jedinstvenu narodnu kulturu i zajedničku nezavisnu budućnost...“

Treba i na kraju napomenuti da se u od 1900.godine do 1913.godine u Evropi ukupno desilo 36 političkih ubitstava, od čega se 8 desilo na Balkanu, a čak 28 u Evropi! Tu je bilo svakakvih razloga: od anarhističkih, neobjašnjivih, pa preko stranačkih (zbog vlasti), do nacionalističkih (potlačeni manjinski narodi protiv vladajuće nacije).

Atentati u svetu

Kao ilustraciju opšteg stanja u svetu, nastalog pod uticajem iznetih okolnosti u ovom tekstu, nabrojaćemo samo neke od najznačajnijih atentata koji su se desili u Evropi i svetu krajem 19. i početkom 20.veka:

- 1865. godina, DŽon But ubija američkog predsednika Abrahama Linkolna.

- 1868.godine braća Radovanovići ubijaju Mihajla Obrenovića.

- 1881.godine, Ignacije Hrineviecki, ubija ruskog cara Aleksandra II.

- 1881.godine Čarls Gito ubija američkog predsednika DŽejmsa Abrama (drugi američki predsednik u 16 godina ubije n u atentatu).

- 1891. godine, Tsuda Sanzo vrši neupešni atentat na ruskog cara Nikolaja II.

- 1894.godine, od strane anarhiste Sante Žeronimoa, ubijen francuski predsednik Mari Fransoa Sadi Karnet.

- 1895.godine od nepoznatog napadača ubijen bugarski premijer Petar Stambolov.

- 1896.godine ubijen je Persijski šah Naser Kajar.

- 1897. godine ubijen je Urugvajski predsednik Huan Batista Borda.

- 1898. ubijen je Gvatemalski predsednik Hose Maria Baros.

- 1897.godine, Mihel Angiolio, ubija španskog premijera Antonia del Kastilja.

- 1900.godine Getano Breši, ubija italijanskog kralja Umberta I.

-1901.godine, Leon Č. ubija američkog predsednika Vilijama Mekinlija (treći predsednik američki ubijen za 36 godina).

- 1903.godine ubijeni su Srpski kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga.

- 1905.godine, ubijen grčki premijer Teodoros Deligianis.

- 1907.godine ubijen od nepoznatog napadača bugarski premijer Dimitri Petkov.

- 1908.godine ubijen je kralj Portugala Karlos I.

- 1909.godine, do nepoznatog ubice ubijen japanski premijer Ito Hirbumi

- 1910.godine ubijen je premijer Egipta Butros Gali (deda predsednika UN istog imena)

- 1911.godine, Dmitrij Bogov, ubija premijera Ruske carevine Stolipina.

- 1912.godine ubijen od nepoznatog izvršioca premijer Španije Hoze Kanalejas.

- 1913.godine, od nepoznatog atentatora ubijen je turski premijer Mahmud paša.

- 1913.godine, grk Aleksandros Sinas, ubija grčkog kralja Đorđa I.

- 1913. godine ubijen je predsednik Meksika Francisco Madero.

I na kraju da napomenemo još jednu malo poznatu stvar, i bar nedovoljno obrađenu od strane istoričara. Po hrvatskim izvorima, na Franca Ferdinanda, kao prestolonaslednika Austro-ugarske carevine, u periodu od 1900 do 1914.godine, bilo je pripremljeno preko deset atentata, za koje je austrougarska policija saznala i sprečila ih. Čak 3 od njih su izvedena: i to 1902. godine, zatim 1906.godine, i najozbiljniji 1910.godine na vojnim manevrima u blizini Moravska Ostrova, kada je prilikom punjave na Franca Ferdinanda ranjen jedan general u nogu. Zaverenici su bili članovi „Mlade Bosne“, pripadnici vojne divizije sa teritorije Bosne i Hercegovine.

I na kraju, nadam se da je svima jasno, da se Gavrilo Princip, u svom činu, samo rukovodio već postojećim i odavno vodećim Evropskim principima toga vremena.

Da li Evropski principi Gavrila Principa važe i danas?

Literatura:

1.Mlada Bosna, Časopis za književnost, umetnost i kulturu, Broj 175-176-177. Godina 37. 2010. Izdavač. Dom kulture Čačak.

2.Rebeka Vest, Crno jagnje i sivi soko, Mono i manjana, Beograd, 2008. godina

3. Dejvid Fromkin, Poslednje leto Evrope (ko je započeo veliki rat 1914?), Žagor, Beograd, 2006.

4. http://www.historiografija.hr/hz/1966/HZ_19-20_14_CIZMIC.pdf

5. http://hr.wikipedia.org/wiki/Dodatak:Popis_poznatih_atentata_i_poku%C5%A1aja_atentata

6. http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_assassinations

7. http://sr.wikipedia.org/sr/%D0%90%D0%BD%D0%B0%D1%80%D1%85%D0%B8

%D0%B7%D0%B0%D0%BC_%D0%BA%D0%BE%D0%B4_%D0%88%D1%83%D

0%B6%D0%BD%D0%B8%D1%85_%D0%A1%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D0%

B5%D0%BD%D0%B0

8. http://www.politika.rs/rubrike/uvodnik/Atentator-i-patriota.sr.html

9. http://www.forum.tm/vijesti/politicki-atentati-od-1900-do-1913-u-europi-su-ubijena-

cetiri-kralja-sest-premijera-i-tri

10. http://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/7_22_l.html

11. Ratko Parežanin, Gavrilo Princip u Beogradu, Catena Mundi, Beograd, 2013.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner