O dvostrukim standardima samoProGlašenog etalona moralno-nacionalne korektnosti

Profesor Milo Lompar je 20. februara na stranicama NSPM objavio tekst koji je i nekoliko dana ranije kružio internetom, u kojem se, pored ostalih, pozabavio i mnome, ne samo na kritički već i na difamatorski način, koristeći, između ostaloga, i oznake „lažljiv“; „policijski“, „oznaš“. Ja se u takve i slične „moralno-intelektualne“ akrobacija, kada je riječ o procjeni njegovog lika, neću upuštati – zbog sebe, i zbog njega, bivšeg njega. No svakako imam obavezu da na ove javno iznesene optužbe javno odgovorim.

Intervju Pobjedi i tekst na NSPM na koji sam prinuđen da reagujem, skromno vjerujem, nedostojni su ugleda koji je Lompar nekada uživao, ne samo kod nacionalno nastrojenog dijela javnosti. No budući da se čovjekov život ne može svesti na jedan trenutak, da, štaviše, to, pravde radi, ne bi ni trebalo raditi – naročito ako pojedinac ima i naučne i nacionalne zasluge, kao što ih, nesumnjivo, ima profesor i nekadašnji saborac Lompar – ja ću pri odgovaranju na njegove, jednim dijelom neshvatljive i uvredljive iskaze, uobziriti da su nekadašnji i sadašnji Lompar ipak ista osoba. Bez toga, ton mojeg odgovora na „lavinu“ s Lomparove strane, izazvanu na umjerenu i uljudnu kritiku, u emisiji u kojoj je glavna tema bilo razobličavanje veleizdajničko-kriminalne vlasti AV-a (https://youtu.be/xa0eqWiLVCk?si=fY2Ea899bS-9uFZS), bio bi vjerovatno unekoliko drugačiji.

U intervjuu Pobjedi posredno, bez direktnog imenovanja, a u tekstu na NSPM i izričito, Lompar indikuje kako je moje javno djelovanje, prije svega unutar Pokreta za odbranu KiM, ne samo objektivno nego i po intenciji prorežimsko. U vremenima burnih previranja, kakvo je ovo u kojem trenutno živimo, kada je državni aparat, zaslugom malignog AVlašća, u hibernaciji, a režim razmišlja samo da opstane na vlasti, ovakvo označavanje može biti vrlo neprijatno po one koje zagovornik plenumaških gibanja, prof. Lompar, ovako prokaže. Pri čemu onoga ko je AV-a kudikamo češće od Lompara javno razobličavao kao veleizdajnika i veleštetočinu – a to je, slučajno, moja malenkost – neće imati ko da uzme u zaštitu. Razumije se, ovaj „kriterij“ nacionalno-građanske podobnosti (ko je prvi, ko je više, češće.. denuncirao veleizdajnika AV-a) poprilično je iinfantilan, ali baš je njega uveo u opticaj sam Lompar, i to je, kao što ćemo vidjeti, bio njegov, poludecenijski stari casus belli – protiv Pokreta za odbranu KiM i protiv njegovih javno najangažovanijih članova. No Lompara dovođenje u opasnost ljudi koje javno i neosnovno etiketera – na šta ja, kao na mogući rizik, naravno, pristajem, jer to jeste jeste od rizika javnog angažovanja – savršeno nije briga. Oni koji su odstupili od njegove imaginarne „generalne linije“, koju svi ima da slijede, ako ne žele da na njih padne njegova, s osudom „kratko spojena“ sumnja – moraju biti spremni da snose posljedice njegovog javnog iznošenja neobuzdanih insinuacija.

II

No pođimo najprije od aktualnih mimoilaženja između Lompara i (ne samo) mene. U tekstu za NSPM on kaže:

Odgovor nacionalne inteligencije bio je nedvosmislen: Čedomir Antić, Slobodan Antonić, Časlav Koprivica, Miloš Ković, Zoran Čvorović, nisu podržali studentski protest sa obrazloženjem da ga vode politički predstavnici nevladine inteligencije. Time su direktno pružili ruku Vučić-Brnabić režimu koji je tvrdio da zapadni (američki) činioci upravljaju zbivanjima. Ako je to tačno, ostaje nejasno zašto su ti činioci prihvatljivi kada upravljaju režimom, pa se svi predstavnici nacionalne inteligencije posredno svrstavaju uz njih? Jer, KO GOD [isticanje – Č. K.] da vodi društveni pokret, ništa ne sprečava ljude nacionalne orijentacije da se u njega uključe i bore se za ono do čega im je stalo

Prije svega, kome su zapadnjački/američki „činioci prihatljivi kada upravljaju režimom“?! Meni? Koviću, Antoniću, Čvoroviću? Lompar, vjerujem, intimno jako dobro zna da to nije istina. Ako, međutim, iz nekog razloga, nije tako, onda se bojim da je došlo do ozbiljne aberacije u njegovoj percepciji političke realnosti. Nadalje, prema Lomparu, kada neko, recimo i AV, nešto tvrdi, i ako kojim slučajem i neko drugi tvrdi nešto što Lomparu zaliči na dotičnu AV-ovu tvrdnju, tada ta trdnja sigurno ne može biti tačna – zato što to tvrdi AV; a taj, koji je, prema Lomparovoj kreativnoj imaginaciji, u saglasju s AV-om – sigurno je AV-ov pomagač! Kakva parada besmislenih paralogizama...

Osim toga, Lompar tvrdi da „ko god da vodi ovaj društveni pokret ništa ne sprečava ljude nacionalne orijentacije da se u njega uključe i bore se za ono do čega im je stalo“. Zaista? Dakle predznak, okvir, kontekst, infrastruktura, ideologija... – ništa od toga nije važno, već se samo, u dobroj vjeri, priključite čemu bilo i unutar toga zastupate svoje ideje, makar one možda ne bile u bilo kakvom dosluhu s onim što je bazično ishodište tog pokreta – osim da ste protiv istog režima? Prema toj „logici“, ako, primjera radi, boljševici daju zamajac nekom društvenom pokretu koji je protiv nečega protiv čega ste i vi, fino mu se priključiti i unutar se borite, primjera radi, za poštovanje ljudskih prava; ili se priključite nekom nacistički nadahnutom društvenom pokretu – i zalažete se za ravnopravnost i nediskriminaciju. Ili pri-stanete uz ProGlas – i onda se iz takvog okvira borite za nacionalne ideje? Ako je kontekst nevažan, zašto se, uostalom – da se malo poigramo lomparovskom „nevještošću“ – Lompar ne priključi AV-ovom (fantomskom) Narodnom pokretu za državu i unutar njega se bori do čega mu je stalo? Ne pamti se da je Lompar bio tako „naivan“, bezmalo prostodušan...

No Lompar ide dalje:

Ne uključivši se u studentske proteste, uprkos vidnom rodoljubivom raspoloženju omladine, sejući – kao Antić, Antonić, Ković, Čvorović, Koprivica – sumnju u njihovu političku pozadinu umesto borbe za njihovu podršku, nacionalna inteligencija istrajno pothranjuje iluziju da ovaj režim ima nacionalni politički predznak.

Prvih mjesec dana rodoljubivo raspoloženje omladine nije bilo ni vidno niti vidljivo, a onda su odjednom, kao po komandi, počeli da su pojavljuju i nacionalna obilježja i da gotovo sve parole budu ćirilične. I to, a ne samo incijalna neprozirnost i smišljena anonimnost te strukture kod kritičke nacionalne inteligencije trebalo bi da budi na oprez. No to je manje važno od „razoružavajućeg“ uvida: ako se ne „borite za njihovu [tj. plenumā] podršku“ – onih za koje vam je nejasno ko ih je i kako organizovao, ako kritički javno ukazujete na neke sporne momente – što smo, kao intelektualci, valjda obavezni, umjesto da se ulagujete gomili, kao što predlaže i lično praktikuje Lompar – vi onda nesumnjivo, pouzdano i jednoznačno radite za onog protiv kojega taj pokret istupa. Nevjerovatno je kako ideološko suženje svijesti može ugledne intelektualce dovesti do iznošenja ovakvih zaključaka.

Ipak, ključno neslaganje između Lompara i Pokreta za odbranu Kosova i Metohije, pa time i mene lično, seže nešto dalje u prošlost:

[u] podkastu Pravi odgovor od 27. januara 2025. godine, kritički je o meni govorio – nikad pomenuti − Časlav Koprivica. Ovaj član predsedništva Pokreta za odbranu Kosova i Metohije nije bio sposoban da opazi kako sam u intervjuu Pobjedi napisao „članovi Pokreta”, koje sam poimenično naveo, nego je ustvrdio da sam „optužio čitav Pokret”. Šta znači ovakva neistina? [...] Pripisao mi je jedno tvrđenje koje nisam izneo, da bi mogao da polemiše sa nečim što nisam rekao

A zašto sam ja to „izmislio“ – da bi mogao polemisati s Lomparom, jer mi je to, valjda, nekakva tajna lična pasija, ili možda tajni, od režima dobijeni zadatak?

Navedimo najprije mjesto iz Lomparovog intervjua jednom od najsrbofobnijih dnevnih listova u bivšoj Jugoslaviji (https://www.pobjeda.me/clanak/lazemo-se-je-omiljeni-igrokaz-rezima-vucic-brnabic):

Kao dio ove kampanje pojavili su se članovi Pokreta za odbranu Kosova i Metohije. Za razliku od mene, oni nijesu htjeli da potpišu krivičnu prijavu protiv predsjednika Srbije zbog veleizdaje 2020. [...] Oni takođe nijesu podržali studentski protest 2024. To pokazuje da naše razlike nije stvorio Proglas nego Vučić – Brnabić režim. Oni nijesu sumnjičili studentski protest zbog Proglasa, koji ga navodno vodi, nego zbog svoje zapretane podrške Vučić – Brnabić režimu (isticaanje: Č. K.), čije su optužbe ponavljali i čiji su mediji prenosili njihove riječi [...] U nekoliko dana, uzastopno, u tekstovima i intervjuima, na portalima ili televizijama, tako su se izražavali: Slobodan Antonić, Aleksandar Vučić, Zoran Čvorović, Miloš Ković, Vojislav Šešelj.

Najprije, „dirljivo“ je odakle Lomparu dotiče (ponovljena) „naivnost“ da misli da naciste iz Pobjede iole tangira to što je AV počinio veleizdaju Srbije povodom KiM. Za dotičnu felu, KiM je „susjedna država“

Najprije, „dirljivo“ je odakle Lomparu dotiče (ponovljena) „naivnost“ da misli da naciste iz Pobjede iole tangira to što je AV počinio veleizdaju Srbije povodom KiM. Za dotičnu felu, KiM je „susjedna država“. Drugo, ako je ovdje Pokret za odbranu KiM kao takav irelevantan, već se govori samo o pomenutim pojedincima koji –tobože zajedno i koordinisano s AV-om i njegovim arhipodlim alter vox-om Šešeljem – napadaju Lompara, zašto je Pokret uopšte spomenut? Ali neka bude da je to manje važno, da je to „stilsko-retorička“ slučajnost – u šta nije lako povjerovati. Ključni je moment da je poslije pet godina od tog događaja Lompar našao za shodno da, ne prvi put, naglasi svoju nacionalno-moralnu hiperispravnost – naspram Pokreta za odbranu KiM, prije svega njegovog Predsjedništva iz 2020, koje je, slijedeći stručno mišljenje istaknutih profesora prava – krivičara, ujedno i članova Skupštine Pokreta, odbilo predlog Lompara i nekoliko naših članova da kao Pokret podnesemo krivičnu prijavu protiv AV-a za veleizdaju. Iz toga razloga je ujesen 2020. istupio iz Pokreta. Dakle, Lomparu ovdje nijesu problem samo trojica pomenutih članova Pokreta, već Pokret – zato ga je „slučajno“ pomenuo.

Konkretno, jula 2020. Predsjedništvo Pokreta je većinom 4:1 (4 = Ković, B. Šijaković, Sl. Samardžić, Koprivica; 1 = Lompar) glasalo je protiv predloga za podnošenja krivične prijave protiv AV-a, što su „listom“ podržali i članovi Skupštine Pokreta, slijedeći ponuđenu stručnu argumentaciju. Lompar, po svemu sudeći, to nije doživio samo kao lični udarac – mada se to nama, i tada i sada, činilo samo kao legitimna, čisto taktička razlika u pogledu konkretnih poteza u borbi protiv AV-ove veleizdaje – nego je to percipirao i kao „dokaz“ pravog odnosa Pokreta prema vlasti. Za Lompara, taj odnos nije samo kukavički već je u pitanju i „zapretana podrška“, tj. perfidno prorežimski.

Iako je pomenuo samo trojicu članove Pokreta (pritom Čvorović nikada nije bio član Predsjedništva, dok je Antonić to postao znatno kasnije), Lompar je prećutno iznio, dakako kao i dosad: paralogičnu, prateću „teoremu“: Oni koji nijesu bili voljni ili smjeli da potpišu krivičnu prijavu protiv AV-a, suštinski ga podržavaju. Dakle, potonji „progonitelji“ Lomparevi (Ković, Antonić i Čvorović) reprezentativni su za tobožnju kolaboraciju većina članova Predsjedništva i Skupštine Pokreta s AV-om, što se „jasno vidi“ po tome što niko, osim Lompara i „najhrabrijih“, nije smio da to uradi. Dalja razrada ove „maestralne“ konstrukcije nalazi neočekivan zaokret i vrhunac u tvrdnji da je sadašnje nepodržavanje „studenata“ (pri čemu je i ovo paušalna tvrdnja, jer sva trojica pomenutih imaju prilično iznijansirane, i neidentične stavove o toj temi – ali Lompar „priznaje“ samo onakvu podršku kakvu on sam dâ) „dokaz“ je višegodišnje kolaboracije s AV-om. Optuživanjem Kovića, Antonića i Čvorovića, kao navodnih neposrednih saizvršilaca, od režima orkestriranog progona njega, Lompar je označio Pokret za odbranu KiM kao kolaboracionističku strukturu s režimom AV-a. Nije, dakle, potrebno da vas neko izričito pomene, da bi vas – očigledno intencionalno – stavljao u kontekst saradnje s AV-ovim veleizdajničkim režimom, i na taj način gurao u moralno blato. To je razlog zašto sam smatrao da imam dužnost da branim ne samo sopstvenu čast nego i čast Pokreta za odbranu KiM. Zbog toga sam se oglasio, a ne da bih učestvovao u nekakvom himeričnom „progonu Lompara“.

Na dosad prenesenome profesor Lompar bazira dalje „uvide“:

Kada DANAS [isticanje – Č. K] govori o veleizdaji predsednika Srbije, Koprivici začudo ne pada na pamet da su potpisnici prijave – među kojima su bili Kosta Čavoški i Dejan Mirović, što bi trebalo da ima neku pravnu težinu – bili politički pametniji i ljudski pošteniji od njega.

„Pravna težina“ ovoga akta – to su mogli da mu kažu pravnici koji su s njime podnosili krivičnu prijavu – praktično je mizerna. U emisiji Pravi odgovor precizno sam objasnio zašto Predsjedništvo Pokreta i ja lično nijesmo podržali predlog za krivičnu prijavu, iako je moja prva reakcija, za šta postoje dokazi, (što sam pomenuo u emisiji, a Lompar zaboravio da pomene) – prije nego sam saznao stručna mišljenja pravnikā-krivičarā iz Pokreta (što kolege Čavoški i Mirović nijesu po specijalnosti) kao nepravnika, laika, bila da bi predlog valjalo podržati. Ako stručnjaci u užem smislu riječi (profesori krivičnog prava na UB, odnosno UNS, prof. Igor Vuković i prof. Branislav Ristivojević), ubjedljivo objasne da je stvar potpuno pravno bezizgledna (čak i u zaista nezavisnom pravnom sistemu, a unutar postojećeg zakonskog okviru), iz čega se, dalje, dalo zaključiti da bi ta pravno beznačajna akcija mogla biti i politički kontraproduktivna – jer bi se od mogla isoristiti za propagandno izdavanje svojevrsne „potvrde“ Veleizdajniku da on to tobože nije – shvatili smo (i većina u Predsjedništvu i u Skupštini Pokreta) da bi insistiranje na takvoj akciji ulazilo u domen političkog egzibicionizma, tj. igranju igre ko je najbolji u antiAVlju.

Vratimo se još jednom posljednjem navodu. Ako, kako, ipak, prizna Lompar, „danas“ govorim da je AV veleizdajnik, kako onda mogu biti u („zapretanoj“) službi njegovog režima? A da bi imalo smisla tražiti od mene da priznam kako je neko, podnošenjem beznačajne krivične prijave protiv AV-a bio „politički pametniji i ljudski pošteniji od mene“, potrebno je prethodno dokazati da ja nijesam razobličavao AV-ovsko veleizdajništvo prije dotičnog događaja – eto sve do „danas“.To, međutim, naprosto nije istina, budući da sam puno puta govorio na isti način, ne samo poslije nego i prije podnošenja famozne krivične prijave. O tome vidjeti ovdje.[1] Tu su dati linkovi za JEDANAEST mojih, vrlo jasno antiAVovski iitoniranih tekstova.

Teoretski, Lomparu bi to moglo biti nepoznato – iako njega teško možete nazvati neupućenim. Međutim, on je marta 2019. govorio na predstavljanju moje knjige Srpski put, koju on, kao i uvijek na prdstavljanjima na kojima učestvuje, savjesno pročitao. Ta knjia obuhvata i dva, prema AV-ovoj Kosovskoj politici izrazito kritička teksta, koja su prvobitno elektronski bila objavljena 2017. i 2018. Dakle, ja ne govorim samo danas to što govorim o AV-u, a profesor Milo Lompar to dobro zna, ali smišljeno prećutkuje –da bi mogao da brani očiglednu neistinu o mojoj tobožnjoj kolaboraciji s režimom AV-a.

III

Ovim bi trebalo da je iscrpljeno otklanjanje neosnovnosti Lomparovih optužbi za kriptoprorežimski stav i djelovanje Pokreta za odbranu KiM i mene lično. No da bih ilustrovao neosnovanost Lomparovog sumnjičenja i insinuiranja, da bih njemu i onima koji se prijemčljivi na njegova izlaganja, predočio koliko je to neodrživo, iznio sam u javnost nešto što je dotad bilo nepoznato, iz čega se vidjelo do koje mjere profesor Lompar nije svjestan toga da prećutno pribjegava dvostrukim moralno-intelektualnim standardima.

Praveći neodrživu analogiju, kazao je da bi se moje odbijanje da potpišem „Apel za odbranu SPC u Crnoj Gori” od 1. januara 2020. godine moglo tumačiti kao podrška tadašnjem podgoričkom režimu. [...] Dodao je da o tome ima prepisku koja potkrepljuje njegovu tvrdnju. Čovek se mora čuditi kako su ljudi izgubili osećaj da razlikuju ono što im se privatno kaže ili napiše od onoga što je javno iskazano. Budući da ona podrazumeva izvesnu poverljivost, pozivati se na privatnu prepisku sa nekim čovekom, kao potkrepljenje sopstvene tvrdnje, može imati nekog opravdanja samo ako je iznuđeno. Da bi se pokazalo takvim, neophodno je da bude istinito. Da bih pokazao da je izrečena insinuacija neistinita...

Poslednja rečenica mog pisma [Lompar je prenio svoje pismo kojim odbija da potpiše Apel za odbranu SPC u Crnoj Gori – prim. Č. K.] pokazuje da nije održiva tvrdnja kako bi moje nepotpisivanje moglo biti shvaćeno kao podrška podgoričkom režimu. Jer, pre Apela, javno sam se izjasnio u prilog SPC u Crnoj Gori: [...] Neodrživa je, dakle, analogija između mog nepotpisivanja „Apela” i njihovog protivljenja studentskom protestu.

Lompar kaže da je javno bilo poznato šta on smatra o režimu Mila Đukanovića, pa nije bilo relevantno, a kamoli kritično važno da podrži Apel za odbranu SPC u Crnoj Gori. Slažem, jer poslije tog njegovog, za mene lično razočaravajućeg gesta ne bih bio ulazio ni u kakve nacionalne akcije s njime da sam ovo bio vidio kao experimentum crucis njegove nacionalne i ljudske ispravnosti. No kako onda to da taj kriterij ne važi za druge, recimo za nas iz Pokreta za odbranu KiM, pored ostalih i za mene – kada je riječ o prilično sličnom slučaju –  iako sam sistemski javno denuncirao AV-ovu veleizdaju i prije i poslije krivične prijave Lompara i saradnika, koju Lompar, iz njemu znanih razloga, smatra političko-moralnim lakmus-testom nacionalne inteligencije?

Ipak, Lompar se nije zadovoljio prethodno iznesenim već nalazi za shodno da se na moje, čini se opravdano, povlačenje načelne paralele između dvaju događaja iz 2020. osvrne i na naglašeno konspirološki način:

No, lažno predstavljanje privatnog teksta koji je nepoznat u javnosti nalikuje na klasičnu policijsku podmetačinu. To me seća Davičovog stiha: „Zar ja umesto filozofa – oznaš?“ [...] U mom pismu nije teško videti da je glavni razlog mog nepotpisivanja ovog „Apela” bilo potpuno odsustvo kritike srpske vlasti u njemu. To znači da je – i krajem 2019. godine, pre podnošenja krivične prijave – postojala ključna razlika između nas. Bio je to – i ostao – odnos prema Vučić-Brnabić režimu.

Kako je to „privatni tekst lažno predstavljen“? Lompar je (ispravnim) navođenjem svojeg pisma kojim je odbio našu (M. Ković, Vasilj Jovović i moja malenkost) molbu da podrži taj Apel potvrdio da je to činjenična istina. Tačno je i da je jedini razlog njegovog nepotpisivanja Apela bilo to što u njemu nije kritikovan AV, bez obzira na to što, čini se, zdrav razum nalaže da u trenutku kada Đukanović, a ne AV, u Crnoj Gori otima svetinje, samo to bude tema Apela, a ne odnos Đukanovićevom i AVovog režima, i objektivna saodgovornost AV-a za višegodišnju kolaboraciju s Đukanovićem (o čemu sam pisao 2019. – vidjeti dolje spisak 11 tekstova), ali uz svijest da je to relevantno za političku analitiku, za kritičku analizu, ali ne i za taj Apel. Lomparovo odsustvo mjere, nespobnost razlikovanja onoga šta spada u različite političkotekstualne žanrove, ukazuje na ličnu negativnu fascinaciju (jednim) Veleizdajnikom, što je upadljivo različito od racionalne političke borbe protiv (obaju) veleizdajnika (i AV-a i Đukanovića).

Uzgred, Lompar je u svojem odbijanju da potpiše tekst Apela pošao, kao od izvjesne, pretpostavke da su autori ovog teksta bili ljudi iz srpske opozicije u Crnoj Gori, koji su već tada, a naročito kasnije, bili (nepodnošljivo) bliski AV-u. To, međutim, nije odgovoralo istini – što je i Lomparu u mojem odgovoru na njegovo pismo i predočeno – budući da je ova incijativa bila došla iz vrhova SPC u Crnoj Gori, dok tamošnje srpske političke snage s njome ni neposredno niti posredno nijesu imale veze. No ni poslije ovoga razjašnjenja Lompar nije promijenio svoju prvobitnu odluku. U trenutku kada su pravoslavlje i srpstvo u Crnoj Gori istorijski zaista visili o koncu, kod nezvaničnog barda srpske nacionalne inteligencije prevladao je „dalekovidi“ rezon: Neću, ako je Apel bez AV-a! No dobro...

U čemu je, i dalje je nejasno, moja „klasična policijska podmetačina“? Da li sam rekao neistinu ili sam iskazano, odnosno samu situaciju, neistinito, zlonamjerno rekontekstualizovao? Iako je najavio da će razobličiti moje navodno govorenje neistine – gospodin Lompar je samo potvrdio da nijesam ništa izmislio. Da li sam ga onim na šta sam ukazao, lično vrijeđao, da li sam ukazivao na neke njegove lične osobine, slabosti, mane...? Uzgred, neki su mi prebacili da sam se pri analizi Lopmarevog držanja u dotičnoj emisiji držao „snishodljivo“. Možda. Ako jesam grijeh na moju dušu, ali je ideja bila da pokušam da ukažem na problem da bi se on eventualno uklonio, a ne da nekoga javno prozivam i vrijeđam.

Da li sam u svojem javnom istupu govorio o nečemu što nije od javnog, nacionalnog interesa – a Apel za odbranu SPC u Crnoj Gori na svaki način to jeste bio? Naša prepiska na ovu temu nije se bavila intimnim, ličnim stvarima ni nas dvojice, niti trećih lica, što bi na svaki način bilo nedolično iznositi u javnost. Dakle, ova prepisaka je po svojem modalitetu bila privatna – jer o takvim (državnim, društveni, istorijskim ) stvarima ljudi se uvijek i privatno konsultuju – ali po svojoj tematici i sadržini, ona je od prvorazrednog, opšteg značaja i kao takva je podobna da bude uključena u javni opticaj, ako to nalože okolnosti, ili, kao što gore reče Lompar: „ako je iznuđeno“. I bilo je. Pet godina, kuloarskog, posrednog, „asistiranog“, a odnedavno i otvorenog Lomparevog klevetanja Pokreta, a time, pored ostalih, i mene, kao njegovog potpredsjednika (da smo bliski AV-u ili da smo čak i njegovi „oznaši“) više je nego dovoljan povod za objelodanjivanje jednog, čini se, slikovitog momenta u Lomparevom mozaiku nedosljednosti, dvostrukih standarda i izvrgavanja (njegovom „zaslugom“) ličnosti bivših saboraca latentno sadističkom objektivizovanju.

Najposlije, nije li legitimni predmet interesovanja istoričara i privatna prepiska aktera nekih događaja od „neprivatnog“, dakle opštesocijetalnog, opštenacionalnog značaja? Ili možda Lompar ne razlikuje modus operandi policije od, uvjerili smo se, s moje strane vjerodostojnog referisanja o izvorima za moguću rekonstrukciju jednog, bez sumnje, važnog istorijskog događaja kao što je litijaški pokret u Crnoj Gori 2020? Ovo govorim bez ikakve namjere da bilo kome, a ponajmanje sebi, ovdje laskam, tim prije što je pravi junak tog istorijskog buđenja srpski narod Crne Gore, a ne mi koji smo iz Beograda tome, skromno, pripomagali.

Dakle, nikakve, a ponajmanje „klasične policijske podmetačine“ nije bilo, mada se zaista, za razliku od, reko bi se, kolege Lompara, na razabiram u policijsku klasiku. Intelektualci u godinama sa životnim iskustvom i intelektualnim formatom jednog Mila Lompara trebalo bi da opreznije koriste ovakve diskvalifikacije – čak ako ih, uprkos izabranom visokointelektualnom tonu nekakve, pseudomartirološki samostilizovane defanzivne proze, izgovore u, za njega javno netipičnom, kafanskom registru.

***

No nije to jedino simtomatično mjesto iz Lomparovog obimnog teksta na NSPM. U jednom, nepristojno neskromnom pasažu povlači „antiparalelu“ između vlastite, gotovo samodiviniiziovane personalnosti, i nekih tamo „beznačajnika“:

Ali, ako je čovek – poput mene – protiv Vučić-Brnabić režima i ako otvoreno podržava studentske proteste, onda je neminovno da ga zadesi baš ovakvo lažno potkazivanje. I zato ono ne može zadesiti Zorana Čvorovića ili Časlava Koprivicu.

Prema ovom manihejskom paralogizmu (što je „argumentativni“ element u kojem pliva Lomparov diskurs polemički diskurs, makar u ovom slučaju), između otpora AVlašću i podrške plenumima postoji nužna konjunkcija, tako da primjera radi, nije moguće biti i protiv AV-a, zalagati se za njegovo što hitnije razvlašćenje, na jednoj strani, i ne podržavati pogubnu samoblokadu društveno vitalnog sistema (obrazovanja), na drugoj strani, kao što, primjera radi, ja smatram. Totalitarni mentalitet, kome su posljednjih nekoliko mjeseci mnogi iz intelektualne vrhuške, takoreći bez otpora, podlegli, nesklon je nijansama i finesama; on iziskuje, dugi niz forsiranih konjunkcija. A kada se niz negdje pokuša prekinuti, ili makar relativizovati, nekim ako, možda, ali... – to se momentalno uzima kao dokaz nepravovjernosti, izdaje, ideološke jeresi, i, dakako, služenja AVlašću.

Još je simptomatičnije suprotstavljanje, „mučeničkog“ slučaja (pritom svojeg, što je neukusno), i „slučajeva“ kolege Čvorovića i mene, koje, eto, niko ne napada (a napadali su me, i prije Lompara, uzgred – ali za ono što je ovdje važno, to je sitnije od vinjete). Da li to poznati humanistički intelektualac, nekadašnji kritičar totalitarnog jednoumlja, hoće da kaže da ste ispravni samo kada/ako vas napadaju? Previše to podsjeća na staljinistički (NKVD/ UDBA-ški, zapravo paleoinvizicijski – kolega Lompar je sigurno sve to dobro apsolvirao u relevantnim tekstovima Nikole Miloševića, doduše, samo, kako vidimo, teorijski) kriterij ispravnosti: onaj koga ne napadaju u javnosti/onaj ko se '45. vratio živ u SSSR iz njemačkog zarobljeništva/onaj... – taj je, u najmanju ruku, sumnjiv, a vrlo je vjerovatno i špijun, agent i sl; zato u Sibir s njime, ili, u (trenutnom) (pseudo)revolucionarnom nedostatku „boljih“ opcija – na stub srama za tobožnje „pristalice AVlašća“. U (kvazi)revolucinarnim vremenima, kada socijetet izgubi svoje „prirodno“ središte teže, nastupa neshvatljiva lakoća mnogo čega, pa i OZNAčavanja, u čemu je, kolega Lompar, vidimo, prilično vješt.

IV

Da bih ukazao na opasnost od Lomparovih nedosljednosti – što sam, ponavljam, izgovorio u nepolemičkom tonu, a s preventivno-korektivnom namjerom – u razgovoru za Pravi odgovor ukazao sam na potencijalno nepoželjne posljedice Lomparovog približavanja drugosrbijanskoj inteligenciji, što je kod njega izazvalo izrazito negativno reakciju:

No, Koprivica je ustvrdio da na moj govor u Lučanima, premda sam po sebi besprekoran, baca senku okolnost da je izrečen na tribini Proglasa, jer mu kontekst menja smisao. On je, dakle, uveo kontekst kao opredeljujući kriterijum. Nije mu začudo palo na pamet da više puta ponovljene pohvale koje je predsednik Srbije uputio Antoniću i Koviću bacaju senku na njih. [...] Nije se, štaviše, setio kako je tamna senka obeležila njegovo prisustvo u programima režimskih televizija Hepi i Kurir, utoliko pre što njegove reči nisu odudarale od njihove orijentacije. Treba li da dodam sasvim režimske televizije kao što su Euronewsi K1, ili potpuno drugosrbijanski Insajdervideo? Postoji, dakle, kontekstualno preobličenje čovekovih reči samo u mom slučaju? Ili se, ispod ovakvih protivrečnosti, krijumčari da je režimski kontekst bliže srcu mojih kritičara od drugih konteksta, pa je otud opravdano pojavljivati se na režimskim medijima?

Što se prvoga tiče, jedno je neizabrani okvir u koji vas neko, od vas moćniji, dovoljno moćan da upravlja kontektom, bez vašeg izbora, samovoljno premiješta. Na to ne možete uticati, jer vlast ima moć da to radi – a ovakva kakva je sada, posve bezočno, tu moć i koristi, pored ostaloga da bi međusobno zavadila antiAVovske snage, što joj, vidimo, i uspijeva. A sasvim je drugo kada dobrovoljno, bez ikakve prisile, pri-stanete uz antinacionalne snage – da im budete „gostujuća zvijezda“, pripadnik nacionalne inteligencije „po ključu“, pribavljajući im time privid opštedruštvenog okvira za otpor AVlašću. Jedno je kontekst manipulacije, a drugo je kontekst kolaboracije. Lompar je previše inteligentan i obrazovan da bi mu ovako elementarne diferencije trebalo „sricati“, ali iz nekoga razloga je odlučio je da ih previdi.

Što se tiče mojih gostovanja na televizijama, ako je, kako reče Lompar, „tamna senka obeležila moje prisustvo u programima režimskih televizija“ (Kurir, Hepi, K1 i Evronjuz), jer Lompar, valjda, polazi od načela (tj. krajnje pojednostavljenog čitanja moje ukazivanja na relevantnost konteksta ideja): Gdje si – takav si, postavlja se pitanje kako je to spojivo s činjenicom da sam gostovao i na NovojS ina N1, više puta, govoreći o istim temama i na isti način, kao i na pomenutim televizajama (prevashodno o ratu u bivšoj Ukrajini? Rat u bivšoj Ukrajini jedina je tema mojih gostovanja na TV Hepi, gdje sam, inače, takođe kritički progovarao i o držanju naših vlasti – koliko je to tematski kontekst dopuštao, što je lako provjerljivo, budući da su sva gostovanja dostupna na jutjubu. Uzgred, na Kuriru sam imao nekoliko gostovanja čija je tema bila upravo KiM, gdje sam jasno izrazio svoj odnos prema AV-ovoj veleizdajničkoj Kosovskoj politici, što se može ustanoviti uvidom na sljedeće veze[2]). Ipak, pravo je pitanje kako se moj politički, a za Lompara, izgleda, i moralni habitus može istovremeno definisaati i režimskim i antirežimskim medijima, budući da sam gostovao i na jednima i na drugima? Ako sam, primjera radi, gostovao na Insajderu (uzgred, povodom slučaja malignog srbofobnog propagandiste Dinka Gruhonjića, trenutno, kao i sam Lompar, gorljivog pobornika plenumã) – onda bi trebalo da dijelim tipične stavove i te televzije, zar ne?

Može li gospodin Lompar navesti ijedan primjer mojeg prorežimskog izjašnjavanja na dotičnim ili bilo kojim drugim medijima? Tvrdim da ne može, budući da sam uvijek, kada god je to tema razgovara dozvoljavala – a nerijetko i mimo toga – stavljao do znanja šta mislim o režimu, što se može lako ustanoviti uvidom u relevantne priloge koji su dostupni na jutjubu. Da li sam srećan pozadinskim tonom medija na kojima sam gostovao? Ako izuzmeme neke podkast – ne, nijednim, jer, kao što rekoh, drugi imaju moć da određuju kontekst, a ne nacionalne snage, a ponajmanje nacionalna inteligencija, i zato jesmo u stanju AV-okupacije.

Nadalje, ako su srbijanski režimski mediji nepodobni za gostovanje – osim ako nijeste Milo Lompar, i ako ne gostujete kod „arhiopozicionog“ M. Marića – kako objasniti Lomparevo gostovanje na stranicama neoustaške/neonacističke Pobjede

No u svakom slučaju, Lompar sistemski nema isti par očiju za sebe i za druge. Na djelu je tipično zapadnjačkoimperijalni, a onda, neokolonijalnom transmisijom izvedeni princip dvostrukih standarda – jedan za sebe, drugi za druge. Neko je sebe, po svemu sudeći, proglasio etalonom moralno-nacionalne kolrektnosti– različito mjeri, od situacije do situacije, i od osobe do osobe, što je tako „neetalonski“... Primjera radi, nikada ne bih bio spreman – ni privatno, a kamoli javno – da „zaključim“ da to što je Lompar u dosta navrata (a ja, „slučajno“, nijednom, niti bih) bio gost, (pseudo)lomparovski, kazano, „notornog udbaškog provokatore“ Milomira Marića, stavove Lompara i dotične osobe nužno čini bliskima. Nadalje, ako su srbijanski režimski mediji nepodobni za gostovanje – osim ako nijeste Milo Lompar, i ako ne gostujete kod „arhiopozicionog“ M. Marića – kako objasniti Lomparevo gostovanje na stranicama neoustaške/neonacističke Pobjede, koja je u pogledu moralnih i profesionalnih standarda (skromno mnijevam) daleko ispod svih medija u Srbiji na kojima gostovah? Ili je možda za njega Pobjeda, intervju za koju je došao poslije –za Lompara i za Drugu Srbiju istorijskog lučanskog istupa – bolja i prihvatljivija od, recimo, Evronjuza? Pitanja na koje je teško nazrijeti bilo kakav suvisao, a kamoli održiv odgovor, mogu se ređati. Nejasno je samo odakle Lomparu pravo (ili poriv koji je, „samodržački“, konvertovan u „pravo“), da sebe i ostatak srpske (nacionalne) inteligencije mjeri značajno drugačijim mjerilima?

V

Profesoru Lomparu je zasmetalo moje upućivanje na kontekst, iako sam, ponavljam, imao namjeru samo da upozorim, preduprijedim, a ne da uvrijedim (što, mislim, ni sada ne činim), a kamoli stigmatizujem, kao što upravo on (prema meni) radi. No iako on odnos prema AV-u, bezmalo opsesivno, proglašava svekriterijem prihvatljivosti, može se pokazati – što smo u pomenutoj emisiji izostavili, ali sada, opšte i same stvari radi, nećemo, jer to šta je ulog neuporedivo je važnije od odnosa dvaju ljudi pa i konstelacij ne srpskoj nacionalnoj intelektualanoj sceni. Čini se, naime, da između AV-a i Lompara ima kudikamo više sličnosti nego što bi se u prvih mah moglo pretpostaviti, pored ostaloga, vjerujemo, i od strane samoga Lompara

Naime, AV se vrlo vješto služi patriotskom retorikom – koju primjenjuje isključivo u kontekstu prošlosti, nikako sadašnjosti i budućnosti, ali stvarno djeluje kao ideološki drugosrbijanski oblikovani, agent (uticaja) Zapada. Lompar – dakako uz sve razlike u intelektualnom formatu i psihičkoj konstituciji između njega i AV-a – zadržava u potpunosti patriotsku retoriku, ali pristaje da bude stavljen u kontekst čiji je vodeći ton drugosrbijanski, ergo natistički. A pod takvim uslovima, „semantika“ njegovih iskaza i istupa ne samo što, naročito dugoročno, ne može biti iole uticajna već će, naprotiv, služiti kao alibi drugosrbijanskim autošovinistima, o kojima je upravo Lompar tako ubjedljivo pisao, da tobože nijesu protiv Srbije i Srba, jer među sobom imaju „poštenog“ tj. drusrbijanski podobnog rodoljuba, i to samog teorijskog prvorazobličitelja autošovinzma.

Indikativno je, inače, kako Lompar uvodi vještačko konceptualno razlikovanje, pa kada drugosrbijanci njega – po inerciji zbog njegovih neadakšnjih stavova, odnosno načina njihovog javnog plasiranja – javno napadaju, on ih naziva Drugom Srbijom, a kada to ne čine, kada u njima vidi poželjnog saveznika – oni postaju „građanske snage“. A riječ je o jednom te istom. Tako su svojevremeno, poslije pada Berlinskog zida, nekada marksistički, ka liberalizmu otkroisano „samopreumljeni“ intelektualci počeli da afirmativno upotrebljavaju pojam civilnoga – zato što su ranije, čak decencijama, pogrdno govorili o građanskom. Naravno, i tu je riječ o jednom te istom. Konverzija se vidi (i) u riječima, tj. u režimima njihove upotrebe... Ako se u pogledu ovoga varam, javno ću se izviniti kolegi Lomparu. U svakom slučaju, vrijeme pred nama pokazaće da lisam bio u pravu.

Osim toga, Lompar je počeo da se kreće po sličnoj strateškoj matrici kao i AV. Naime, AV godinama podmeće laž da je on ne samo na patriotskim pozicijama već da oni od nacionalista koji su protiv njega – suštinski rade za Zapad (zapravo za one za koje AV radi) i da su utoliko objektivno na strani srpskih neprijatelja. Na sličan način, Lompar sve one koji se nijesu nedvosmileno, javno, bez ikakve zadrške ukrcali na plenumaški voz – a za njega su studenti kriptonim za neoboljševičke plenume (o tome vidjeti više u našem tekstu ovdje: https://pokretzaodbranukosovaimetohije.rs/caslav-koprivica-hulja-mora-pasti-p/) – proglaašava prorežimskim činiocima. Kao i nekada – ko ne potpie krivičnu prijavu protiv AV-a- taj je zapravo AV-ovac. U AV-ovoj agresivno-lažljivoj ideološoj reprezentacija, nema rodobublja izvan SNS (i njegovih satelita). A za Lompara – nema istinskog antiAVlja ako nijeste uz plenume – a i ProGlas. U oba slučaja riječ je o lažnom, ideološki prilično simplifikovanom manihejstvu.

Uspješnom primjenom takve taktike, AV je „desetkovao“ autentičnu nacionalnu opoziciju, uzurpirajući nacionalno stanovište, iako je veleizdajnik. Na sličan način, Lompar strateškom saradnjom sa ProGlasom, pravi most prema NATO-stanovištu, koji bi ubuduće trebalo da prelaze i ostali rodoljubivi srpski intelektualci – da bi od strane drugosrbijanaca bili priznati kao prava opozicija, a sjutra, poslije AV-a, i u društveno prihvatljive, „sistemske“ snage. Time bi bili smješteni u NATO-okvir, i tako socijalno pacifikovani – tako da ne bi ometali aranžman „prepakivanja“ neokolonijalno-natističke okupacije, pod geslom: i poslije AV-a – (neki novi) AV. U oba slučaja, pozadina i stjecište moralnog ketmanstva i otvorene veleizdaje (AV), odnosno kontekstualnoevolutivne metaideološke konverzije (kao kod Lompara) – jeste NATO. S AV-om je stvar završena, među politički ličnostima moderne srpske istorije on je u pogledu načinjene moralne, političke, ekonomske, nacionalnoidentitetske... štete vjerovatno „najuspješniji“. Što se Lompara tiče, on još može prekinuti ovaj, ne samo za njega već i za srpsku nacionalnu inteligenciju krajnje opasni put. No kako sada izgleda, ako se ništa ne bude promijenilo, on je na putu da postane samoskri(v)ljeni, istina izokrenuti, politički blizanac AV-a.

Lompar je – da li polusvjesno?– pristao na kontekst u kojem Druga Srbija diktira način i (prave) ciljeve smjene aktualne, veleštetočinske vlasti, a time i onoga što treba doći poslije AV-a, dok on vrši ideološku trijažu nacionalne inteligencije, koja nije za jedinstveni antirežimski „front“ drugosrbijanskih i nacionalnih društvenih snaga, u kojem bi potonji, uzgred – bili „pomoćne trupe“, prema mjerodavnom nahođenja NATO-građanista. No kako je Lompar nedavno izjavio da je „sva nacionalna inteligencija prorežimska“, ispada da je sadašnja intelektualna opozicija u Srbiji isključivo drugosrbijanska, tačnije sastoji se od Druge Srbije-plus – a taj „plus“ unutar autošovinističkog miljea čini upravo sam Milo Lompar. Ovo prestrojavanje se obavlja tako što Lompar subjektivno, ideološkim etiketiranjem, moralnim kaljanjem, potencijalnim socijalnim isključivanjem i na kraju obilježavanje za mogući (do)odstrel antirežimske nacionalne inteligencije, izgleda, želi da dokaže svoje ekskluzivnu ideološko-moralnu ispravnost. No to objektivno završava posao za potrebe Druge Srbije i NATO, što su, poslije svega, „broji“...

Kod političko-ideološke migraciji ka Drugoj Srbiji (= NATO) Mila Lompara, prepoznatljive figure intelektualna nacionalne scene, nije riječ samo o tome što je on time, kako se čini, na najgorem putu da izda svoje višedecenijski nacionalni-kulturni angažman, što je, uostalom, i simbolički potvrđeno davanjem intevjua nacističkoj Pobjedi, nego je time i napravio važan gest ka simboličko-stvarnom izručenju nacional-intelektualne paradigme okupacionom natovskom kontekstu – što je potez iz AV-ovog registra – tako da se ubuduće autentično, antiAVovski nacionalan može biti samo neko ko je već smješten u NATO-kontekst – slično, otprilike, tome kako je to na političkom polju izveo, recimo, Miloš Jovanović. Riječ je dalekosežnom, za nacionalno krilo srpske intelekgualne scene krajnje simptomatičnom, potencijalno vrlo štetnom događaju – pa se i zato se moralo reagovati, a ne jer neko (moja malenkost), želi da se zajedno (sic!) sa tako opskurnim osobama kao što su Teodorović, Šešelj ili vojvođanske neoustaše učestvuje u konstruisanom progonu Mila Lompara. A zašto Lompar nalazi za shodno da u tome vidi neku dugu, „tajnu ruku“, koja je, u njegovoj, literarno bujnoj, ali krkhoj uobrazilji, povezala ljude i snage od kojih neki s nekima nemaju nikakve veze, ako izuzmemo da su mahom u pitanju ideološki protivnici – to i dalje ostaje nejasno.

P. S. Na kraju želimo da dodamo jednu, da tako kažemo, privatno-principijelnu primjedbu. Profosor Lompar kaže sljedeće:

Ne samo da se nisam nametao da učestvujem u Pokretu, kao što sam odbio predlog da ga predvodim, nego su me Ković i Koprivica vukli za rukav da im se priključim u osnivanju Pokreta. Nisu, dakle, oni bili potrebni meni nego je bilo obrnuto.

Tačno je, „vukli smo ga za rukav“ – ali zbog javnih stvari, zbog nacionalnih interesa, napokon opstanka, a ne zato što nam je nešto lično trebalo. Ne nalazim ništa zazorno u tome – „vučenje za rukav“ zbog opštih stvari je nešto čega se ne stidim, iako Lompar, upotrebom ove (blago) uvredljive sintagme to želi da prikaže u izvjesnom svjetlu. Istini za volju, jednom mi je Milo Lompar učinio jednu ličnu uslugu, koju ne zaboravljam i dalje mu se zbog toga smatram obavezanim i spremnim da, ako bude prilike, uzvratim – njemu ili nekom njegovom bliskom – uprkos našem razilaženju u pogledu metoda, a sada možda i ciljeva nekadašnje zajedničke nacionalne borbe za slobodnu i suverenu Srbiju i ujedinjene srpske zemlje.