Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Razmatranja o gej pokretu
Kulturna politika

Razmatranja o gej pokretu

PDF Štampa El. pošta
Petar Anđelković   
petak, 14. oktobar 2011.

Uvod

Ponovo je u našoj javnosti bilo aktuelno pitanje „parade ponosa“ i reaktiviran problem „seksualnih manjina“. Nasuprot prošlogodišnjoj paradi, ovogodišnja nije održana iz bezbedonosnih razloga[1]. O pravoj prirodi te parade, kao i suštini njenog problema je već pisao gosp. Đorđe Vukadinović.[2] Njegov tekst je, sa druge strane naišao na određene kritike.[3] Te kritike su me, na izvestan način, uputile ka suštini problema, koji spletom okolnosti izmiče. Naime, većina razmatranja su se ticala odnosa gej aktivizma i okolnosti u kojima se nalazi Srbija i naše društvo. U tom raspravama su korišćeni razni argumenti i kontraargumenti.

Izvesni argumenti koje je gosp. Dikić koristio u odgovoru gosp. Vukadinoviću će biti spomenuti u ovom tekstu, ali ne u obliku odgovora na njegove prigovore tekstu gosp. Vukadinovića (u tu raspravu ne želim da se mešam), već u okviru teme koja proizlazi iz onoga što se spominje u obe rasprave. Ovde se pre svega radi o suštini samog gej (LGBT) aktivizma i argumentima koje on navodi sebi u prilog. Glavni problem je, što gej aktivizam sitematski brka pojmove i protivreči samom sebi, u svojoj borbi za „emancipaciju“. Gej aktivisti i njihovi simpatizeri pokazuju nepoznavanje same suštine društva, ljudskih prava, brkaju razlike između privatnog i javnog i svojim aktivizmom podrivaju samu demokratiju, kao i prava na koje se pozivaju. Takođe, on služi kao paravan za stvari koje izlaze iz okvira seksualnih sloboda. Sam tekst se neće baviti raspravama o unutrašnjoj prirodi same homoseksualnosti, jer za to nema potrebe. On će pokušati da ukaže na logičke protivrečnosti i posledice gej aktivizma. O čemu je ovde reč?

Javno i privatno

Jedna od bitnih i suštinskih osobina savremenog društva, kao i liberalnog poretka, na koji se i sami gej aktivisti pozivaju, je lična sloboda i nemešanje države u privatni život pojedinca. Isto tako, važi i nemešanje privatnog života pojedinca u funkcionisanje države. Takođe, postoje razlike u domenima. Tako postoji domen privatnog života, kao što postoji domen javnog života. Privatni život se tiče pojedinca, javni funkcionisanja cele zajednice. Isto tako postoji domen ličnih sloboda i prava, kao i društvenih sloboda i prava. U ova prva bi mogli da navedemo prava na ljubav, slobodu izbora seksualnih partnera i sl. U ova druga spadaju pravo na rad, socijalnu zaštitu, pravo glasa i sl.

Jedna od bitnih i suštinskih osobina savremenog društva, kao i liberalnog poretka, na koji se i sami gej aktivisti pozivaju, je lična sloboda i nemešanje države u privatni život pojedinca.

Problem gej aktivista je što ova prva izjednačavaju sa ovim drugim, i pretvaraju domen privatnog u domen javnog, istovremeno ne dozvoljavajući bilo kakvu javnu kritiku tog javnog delovanja, proglašavajući ga napadom na privatno opredeljenje (homofobija, napad na seksualne slobode, napad na ljubav). Sloboda izbora partnera i prava na ljubav spadaju u domen privatnosti i ličnih sloboda. Pretvaranjem svoje seksualnosti i ljubavnih sklonosti u društveno-politički pokret, to prestaje da bude privatna i lična stvar i postaje javna stvar.

Biti homoseksualac je seksualna sklonost. Seksualne sklonosti su lične stvari pojedinca, a njihovo praktikovanje spada u domen ličnih sloboda. U te slobode i prava, svakako spada i pravo na ljubav. Privatni i ljubavni život čoveka je stvar, koja ne treba da se tiče javnosti, niti sama javnost sme da osporava to lično pravo pojedincu. Sve dok pojedinac te stvari drži u domenu privatnosti, javnost nema razloga da ocenjuje njegove sklonosti, a svako kršenje tog pravila je kršenje zakona kao i osnovne pristojnosti. U lične slobode spada praktikovanje ličnih sklonosti, koje vrlo često mogu biti protivrečne sa standardima pristojnosti i ukusa društvene većine.

Tako neko može, npr. da se šeta go po svom stanu, da hoda četvoronoške ili da laje, ukoliko mu to čini zadovoljstvo i ćef (što je njegova lična sloboda), ali ukoliko to isto radi u javnom prostoru, ne treba da se čudi ako to izazove reakcije publike, čak i nasilne. Svojim iznošenjem iz privatnosti oblika ponašanja koje javnost smatra za skaradno i bizarno, on je svoju privatnost učinio objektom javne procene, kritike pa i poruge. Iako takvim ponašanjem, on direktno ne ugrožava nijednog pojedinca u društvu, on direktno napada pojam javne pristojnosti, radeći protivno pravilima društvenih konvencija i standarda, koje su neophodni radi funkcionisanja samog društva. Pošto je svoje privatno ponašanje, koje nije u skladu sa društvenim normama i većinskim ukusom izneo u javnost, da li onda on ima pravo da se brani od reakcija društva, time što društvo optužuje da mu uskrađuje lične slobode? Naravno da ne. Pretvarajući svoje lične slobode u javnu stvar, on nema pravo da uskraćuje pravo same javnosti da ga osuđuje, krijući se iza pojma ličnih prava, koje je upravo zloupotrebio za javnu društvenu promociju svog privatnog ponašanja.

Potpuno isto važi i za gej pokret. Svaku kritiku javnosti, prema javnoj promociji svog seksualnog opredeljenja, oni proglašavaju za „napad na ljubav“. Tako i u našem slučaju, kad su organizatori ovogodišnje otkazane „parade ponosa“, uprkos policijskoj zabrani javnih okupljanja, napravili kratkotrajni skup u centru Beograda i skandirali: „Ljubav je ljudsko pravo“.[4] Ono što su oni skandirali niko ne spori, a ljubav zaista spada u lična prava i slobode. Pravo na ljubav je lično, a ne društveno pravo. Dakle, pretvaranjem svoje privatnosti u društveno-politički pokret, nemaju prava da se kriju iza pojma ličnih prava, kada taj aktivizam neko kritikuje ili želi da ga spreči. Zbog toga što lične slobode nisu isto što i društvene slobode, oni izvode naopaki zaključak da društvo stoga diskriminiše njihov slobodan izbor.

Ponašanje koje protivreči sistemu vrednosti jednog društva, stvara reakciju od samog društva, koje vrlo često zna da bude,nažalost, nasilno.

Naime, kada neko od privatne stvari pravi javni pokret, jasno je da ne želi samo da se zadrži na ličnim slobodama (koje već ima), već da te lične slobode i izbori dobiju javno priznanje i podršku, bez obzira na to koliko su u protivrečnosti sa sistemom vrednosti samog društva. Takav aktivizam nema za cilj prilagođavanje privatnog izbora javnom sistemu vrednosti, kroz razne stepene diskrecije, već očekuje prilagođavanje javnog sistema vrednosti privatnom izboru tih aktivista, kroz zahtev za diskrecijom društva prema njima. Na neki način imamo potpunu iverziju sistema vrednosti i pravila ophođenja. Istovremeno, takav pokret unapred ne želi da trpi bilo kakve kritike javnosti, pokušavajući da izazove osećaj krivice u javnosti neprestanim pozivanjem na lična prava (koje niko ne dovodi u pitanje).

Ono što je ovde suštinsko je pozivanje na stvari koje svi podržavaju (kao pravo na ljubav, lične slobode), da bi se kroz njih proturile stvari koje sa ovim nemaju veze i koje podrivaju same osnove društvenog poretka. Na svaki otpor društva nastojanjima za izmenu osnova samog tog društva, gej organizacije to društvo optužuju za podrivanje stvari sa kojima se ono slaže (lična prava i slobode), ali koje nemaju veze sa onim što gej organizacije zaista rade. Time se vrši veoma lukav spin. Na osnovu tog spina, u kome gej-aktivistička strana sebe stavlja na pijedestal večite žrtve i moralnog savršenstva, ona može da postavlja beskonačnu listu zahteva i ultimatuma, pri čemu niko ne sme da im se odupire ili protestvuje, da im ne bi nalepili etiketu „homofoba“, „fašiste“ ili „protivnika ljudskih prava“.

Kao što smo rekli, biti „LGBT“ ili homoseksualac je seksualna sklonost, koja spada u domen ličnog života i ličnog izbora. Sa druge strane, biti gej aktivista, koji ima listu revolucionarnih zahteva prema državi, jeste stvar javnog i političkog života. Bilo kakva kritika ili čak napad (ma koliko bio za osudu) na njih, ne spada u homofobiju, jer se radi o napadu na društveno-političke pokrete, koje imaju jasnu nameru prevrednovanja sistema vrednosti; ne na homoseksualce kao seksualnu sklonost. Iako su im sva lična i društvena prava obezbeđena zakonom, gej aktivisti nastavljaju sa zahtevima državi i društvu. Javne manifestacije ličnog opredeljenja se, jasno vrše ne radi propagiranja već postojećih sloboda, već radi uticaja na samo društvo. Pošto smo videli kako gej aktivisti sistematski brkaju i zloupotrebljavaju domene javnog i privatnog, možemo videti kako brkaju i zloupotrebljavaju druge pojmove.

Brak, porodica i društvo

Na zapažanja o razlici između privatnog i javnog, kao i zakonima, može se uputiti prigovor, koji na prvi pogled deluje opravdano, povodom braka i bračne zajednice. Naime, ukoliko je ljubav lično pravo, koje nema veze sa društvom i državom, kako onda država upravo zakonski reguliše heteroseksualne veze u društvu kroz instituciju braka, koju priznaje pravno? Jasno je da su gejevi stoga zakonski dikriminisani u odnosu na heteroseksualce, i da su pravno svedeni na građane drugog reda, uprkos zakonima koji zabranjuju diskriminaciju. Ako država može da ozvaniči i prizna heteroseksualnu ljubav i vezu, što ne bi i homoseksualnu? Borba za gej brakove i njihovo društveno priznanje, je jedna od bitnih osobina gej pokreta.[5]

Iako se argumenti, navedeni gore, čine ubedljivim, oni su potpuno pogrešni. Posao države, pri priznavanju bračne zajednice nije regulisanje ljubavnih veza, jer se brakovi sklapaju kako zbog ljubavi, straha od usamljenosti, tako i zbog raznih interesa. Da li je brak iz ljubavi ili iz interesa, nije na državi ili društvu da procenjuju. Država i društvo su složeni sklopovi, koji se sastoje od delova. Unutar društva, imamo veoma širok spektar osoba, koje su različitih sklonosti, interesovanja i statusa. Te razne osobe, žene i muškarci, sa svim svojim ličnim stavovima i sklonostima čine društvo.

Pošto su složeni sistemi, društvo i država moraju da imaju svoje osnovne delove od kojih se sastoje. Taj osnovni deo predstavlja samo društvo u malom. On mora predstavljati na proporcionalni način njegove osnovne delove. Društvo, kao celina, obuhvata oba pola ljudskosti - muško i žensko (bez obzira na njihovo lično opredeljenje). Samo muškarci i žene zajedno čine društvo, ne svako za sebe, jer društvo nisu samo žene ili samo muškarci. Osnovni deo mora da reprodukuje celinu tog društva, a taj osnovni deo društva se zove porodica. Venčanje je društvena procedura, u kojoj samo ljudsko društvo reprodukuje celinu sebe u malom, spajajući dva aspekta ljudskosti (muško i žensko), dajući im za pravo. Naravno, pojedinac sam za sebe ne može biti osnovna „ćelija“ društva, jer društvo podrazumeva odnos među pojedincima, ne pojedinca samog po sebi. Dakle, kroz brak se stvara osnovna ćelija društva, koja u malom predstavlja samo to društvo.

Naravno, u nekim kulturama, običajni moral dozvoljava brak sa više partnera, gde se vrši ista reprodukcija društva, ali na neproporcionalni način. Već samim omogućavanjem braka, nevezano od mogućeg potomstva, društvo sebe reprodukuje na osnovnom nivou, time se obnavljajući i omogućavajući stvaranje porodice. Istopolna veza predstavlja samo jedan deo zajednice u malom (samo muškarce ili samo žene), ne celinu, pa stoga ni ne može biti brak, iz razloga gore navedenih. Iako neki gej aktivisti osporavaju pravo nekome da uopšte određuje šta je brak[6] ili porodica, time oni sebe dovode u čudnu poziciju. Ako niko nema prava da određuje šta je brak, kako onda uopšte znamo šta je brak? A ako ne znamo šta je brak, zašto onda gej aktivisti insistiraju na nečemu čije značenje ne znaju? Ako niko nema prava da određuje šta je brak, odakle onda njima pravo da zahtevaju „gej brak“? Ako već uzimamo za slobodu da tvrdimo da je brak zajednica dve osobe, bez obzira na pol, zašto onda ne bismo mogli tvrditi da je ona zajednica više osoba, ili desetina osoba? Da li se onda po toj definiciji dvoje poslovnih partnera nalaze u braku, jer su vezani društvenim ugovorom? Svako konkretno značenje pojma braka i porodice se rasplinjava i gubi.

Svaka redefenicija pojma braka i porodice, kao temelja društva, sa sobom povlači redefiniciju samog društva. Aktivizam u tom pravcu je ozbiljan napad na osnove društva i njegovog smisla. Problem je što gej aktivisti taj ozbiljan napad prikazuju kao nešto benigno i kao njihovo samorazumljivo „pravo“, istovremeno protestvujući kada samo društvo krene da se brani od tih napada, ponovo se pozivajući na „pravo na ljubav“. Prvo traže redefiniciju opšteprihvaćenog i važećeg pojma, a onda žele da nametnu svoju definiciju, istovremeno se pozivajući na prava manjina. To je isto kao kad bih ja tražio da se jabuka proglasi za ananas, istovremeno tražeći od drugih da prihvate moje novo shvatanje jabuke. Ukoliko bi ostatak društva to odbacio, ja bih onda protestvovao što sam na margini, a baš stoga što sam na margini ja sam diskriminisan, pa stoga moje stanovištve mora biti prihvaćeno, kao moje „ljudsko pravo“, da se ne bi osećao diskriminisano.

Pežorativne etikete poput „patrijarhalnog morala“ i „konzervativnih vrednosti“, ukazuju da gej aktivisti žele da menjaju kompletan sistem vrednosti većinskog društva, nametajući svoj kao jedini ispravan, proglašavajući to za svoje pravo.

Naravno, iako „gej brak i porodica“ na osnovu onoga što je napisano, deluje kao protivrečnost, šta je sa decom? Većina porodica je u stanju da rađa sopstvenu decu, kroz proces biološke reprodukcije. U nekim slučajevima neke porodice ne mogu da imaju decu, pa ih usvajaju. Neke druge, pored svoje biološke dece, usvajaju decu koja nemaju svoje roditelje. Sa druge strane, neka deca bivaju ostavljena od svojih roditelja, ili spletom okolnosti ostaju siročad. Takvoj deci je neophodna podrška, ljubav i razvoj unutar porodice. Pošto sve to mogu da im takođe pruže i gej parovi, što onda oni ne bi i oni stekli pravo na usvajanje dece?

Problem u tome je što se dete usvojeno od strane takve zajednice, automatski stavlja u hendikepiran položaj u odnosu na drugu decu. Naime, takvo dete dobija dva oca ili dve majke, ali nikako oca i majku istovremeno. Time je dete osuđeno automatski na život bez majke ili oca. Življenjem u polno autističnoj zajednici, detetu je uskraćena majčinska i očinska ljubav - majčinstvo i očinstvo, kao i iskustvo odrastanja uz roditelje oba pola, od kojih se sastoji ljudski rod i društvo. Takvo dete je podjednako uskraćeno za brigu oca ili majke, kao i dete iz razbijenih porodica. Nikakvo dupliranje očeva ili majki u gej vezi, ne može zameniti nedostatak majke ili oca. Prava deteta u svakom slučaju moraju biti na prvom mestu, a u slučaju gej usvajanja ta prava se krše. Dete mora da ima pravo da živi u zajednici, čija celovitost odražava celovitost samog društva čiji je deo. Dakle, usvajanje dece od strane gej parova je nedopustivo kako sa socijalnog stanovišta, tako i zbog prava samog deteta.

Sistem vrednosti i norme

Na internet stranici otkazane beogradske „parade ponosa“[7] stoji baner, na kojem se smenjuju poruke: „Strejt. NORMALNO“, „Lezbejka. NORMALNO“, „Gej. Normalno“, „Biseksualno. Normalno“, „Transrodno. NORMALNO“ ...itd. Pošto su nabrojali čitavo brdo seksualnih orijentacija kao „normalne“, postavlja se pitanje: šta je onda nenormalno? A ako ukinemo pojam nenormalnog, jer vređa osećanja marginalnih grupa, sa kojim pravom možemo da tvrdimo da je uopšte nešto normalno?

Normalnost, kao što proističe iz njenog značenja, jeste nešto što je norma. Standardi su zasnovani na normama, u šta spadaju i društvene norme iz kojih slede društveni standardi. Tako su za ljudski organizam zdravlje i fizička celovitost norme. Bolesti i razni hendikepi nisu norme. Osoba koja se rodi ili ostane bez jednog, ili više udova npr, nema normalan telesni sklop; tj. ima hendikep. Njeno telesno stanje hendikepa je nenormalno, iz čega ne sledi da je ona, kao osoba nenormalna (u pežorativnom smislu). Norma je nešto što važi u većini slučajeva. Homoseksualnost, za razliku od gorenavedenih fizičkih odstupanja od normale, nije stanje, već oblik ponašanja. Ponašanje sa sobom povlači etičke posledice unutar društva, naročito kada to ponašanje pretenduje ka javnoj demonstraciji. Tako nudizam, iako nije oblik seksualnosti, jeste sklonost i oblik ponašanja, koji se toleriše kao privatna stvar. Manifestacija nudizma na javnim prostorima ima etičku posledicu javnog zgražavanja, jer krši etičke norme pristojnosti.

Marginalni oblici ponašanja su manjinski (u ovom slučaju seksualni), njihove sklonosti nisu norme i stoga su nenormalne, ma koliko se njihov ego vređao na tu konstataciju. To naravno, ne znači da je gej osoba, kao ličnost, nenormalna samo zato što je gej. Uprkos tome, praktikovanje nestandardnih i nenormalnih sklonosti je lično pravo i sloboda, koju niko nema pravo da osporava (ukoliko se odvija dobrovoljno između punoletnih lica). Pored normi, takođe imamo društvene konvencije, koje proizilaze iz sistema vrednosti, pojmova uviđavnosti, kao i običajnog morala. Tako se očekuje od pojedinaca da fiziološke potrebe obavljaju u određenim prostorijama, ne na ulicama ili trgovima. Takođe, očekuje se da ljudi na javnim mestima budu obučeni, ne goli; kao i da polne odnose drže kao deo intime.

Sistem vrednosti određuje razliku između poželjnog i nepoželjnog, između dobra i zla. Gej aktivisti napadaju sistem vrednosti i običajni moral samog društva kao nemoralan. Drugim rečima, oni osporavaju okvir unutar kojeg se određuje šta je dobro ili loše, poželjno ili nepoželjno; kao loš i nepoželjan. Pežorativne etikete poput „patrijarhalnog morala“ i „konzervativnih vrednosti“, ukazuju da gej aktivisti žele da menjaju kompletan sistem vrednosti većinskog društva, nametajući svoj kao jedini ispravan, proglašavajući to za svoje pravo. Smatrajući tradicionalan moral nemoralnim, oni samim tim presuđuju njemu putem sopstvenog shvatanja morala, istovremeno odričući pravo tradicionalnom moralu na postojanje.

Ono što je smešno ovde je činjenica da ukoliko neko ima tradicionalan sistem vrednosti, taj neko nema nijedan razlog da prihvati onaj sistem vrednosti, na koji se pozivaju gej aktivisti. Naime, ukoliko gej aktivisti sebi uzimaju za pravo da osporavaju tradicionalni moral, isto tako sledbenici tradicionalnog morala mogu da daju sebi za pravo da osporavaju sistem vrednosti gej aktivista. Svaki dijalog ili kompromis oko moralnih pitanja i shvatanja prava je ovde nemoguć, jer dijalozi oko vrednosti moraju da se vode unutar nekog sistema vrednosti. Problem je što se ovde osporavaju sami sistemi vrednosti, kao okviri unutar kojih se sudi.

Prava manjina i pravo većine

U ponašanju gej aktivista se mogu primetiti čudne protivrečnosti. Sa jedne strane traže prihvatanje društva u kome se nalaze, kao i ravnopravnost u njemu. Sa druge strane, čine sve da bi se od tog društva razlikovali, dok u svakoj prilici stavljaju na znanje većini da su drugačiji i posebniji od ostatka društva. Traže poštovanje društva, koje istovremeno patologizuju kao „homofobno“ i „netolerantno“, a sve to smatraju potpuno samorazumljivim sa svoje strane. Zbog same činjenice da su u manjini, oni smatraju da većina po definiciji mora da ispunjava sve njihove zahteve, koji uključuju demontažu kompletnog običajnog morala i izmene prirode samog društva. Još treba skrenuti pažnju da su gej aktivisti samo manjinski ogranak marginalne grupe (LGBT populacije). Sa kojim pravom oni uopšte traže bilo šta i odakle njima pravo da, kao manjina manjine, određuju apsolutnoj većini (većinskom demosu) sistem vrednosti, u pravilima demokratske igre?

Kada to, u demokratiji, opcija koja ima najmanje glasova, ima pravo da zahteva nešto opciji koja ima najviše glasova? Sa kojim pravom marginalne grupe protestuju što ih tretiraju kao društvenu marginu? Zar nije sasvim razumljivo da marginalna društvena grupa bude tretirana kao marginalna, ili je možda normalnije da zahtevi marginalnih grupa budu jednaki ili bitniji, od zahteva ogromne većine? Uticaj neke grupe na društvo treba da je proporcionalan njenom zastupljenošću u društvu. Kada margina društvene margine sebi uzima za pravo da preuređuje društvo po svojoj zamisli i da ga ucenjuje sa zahtevima, time opovrgava načelo legitimiteta unutar društva, direktno dokazujući da pati od elitizma i da je protivna demokratiji, tj. teži da postane oligarhija. Takvo ozbiljno ugrožavanje društvenog sistema izlazi daleko iz okvira ličnih i seksualnih sloboda.

Pošto LGBT seksualnost nije kriminalizovana, niti je zabranjena zakonom, besmisleno je govoriti o društvenoj diskriminisanosti LGBT osoba, ili homofobiji. Progon i diskriminacija pojedinca, samo zato što je društvo otkrilo da on privatno ima gej sklonosti jeste homofobija, kao i odsustvo osnovne pristojnosti. Te stvari su pokrivene krivičnim zakonikom. Isto to važi i za nudistu, ali bi se to verovatno zvalo „nudofobija“. LGBT ljudi su čak manje diskriminisani od incestuoznih ili poligamista. Za razliku od gej veza, incest i poligamija, ma koliko bili na dobrovoljnoj bazi i između odraslih osoba, se vode kao prestupi. Odbojnost javnosti prema ovim pojavama se ne razlikuje od odbojnosti prema gej vezi, sa tim što se gej veza toleriše ukoliko je diskretna, dok se incest ne toleriše čak i ako je diskretan (i dobrovoljan). Ukoliko pričamo o „slobodi ljubavi“, onda se i ovde se radi o „ljubavi“. Šta ćemo sa njihovim pravima i slobodama? Šta gejeve čini posebnijim u odnosu na incestuozne ili poligamiste? Diskriminacija, čak i kad postoji na ličnom nivou, ne razlikuje se od diskriminacije koje trpe pojedinci iz „strejt“ društva na raznim osnovama. Siromašni, hendikepirani, ružni i stari ljudi trpe mnogo veću i trajniju diskriminaciju u društvu, nego neko samo zato što je LGBT.

Gospodin Dikić kaže: „Realnost je uporna, njoj se može samo prilagođavati i do neke meri pokušati promeniti. Ako pređemo tu nevidljivu grenicu umerenosti realnost počinje da menja nas.[8] Ako je tako, zašto onda Dikić i sami gej aktivisti ne prihvate realnost, da ljudi ne prihvataju gej paradu i javnu promociju gej aktivizma? Tu dolazimo do suštine. Odnos većine prema manjini takođe zavisi od odnosa manjine prema većini. Dikić je lepo spomenuo Albance, i njihov konflikt sa Srbima, kao primer „netolerancije“ srpskog društva. Zar Dikić zaboravlja da Albanci nisu jedina manjina u Srbiji. Šta je sa Slovacima npr? Zašto sa njima nije nikad bilo konflikta?

Gej aktivisti traže prihvatanje i toleranciju društva prema sebi, ali sami nemaju nameru da budu tolerantni i uvažavaju sistem vrednosti većine, već naprotiv, rade da ga zamene svojim. Oni očekuju da se većina prilagodi njihovim željama, umesto da se oni, kao manjina, prilagode željama većine. Očekuju da država i društvo apriori ispunjava svaki njihov zahtev, jer su manjina. Traže prava kao posebna kategorija stanovništva, istovremeno tvrdeći da su isti kao ostalo stanovništvo. Posle se čude što ljudi, na takvo političko zlostavljanje reaguju nasilno. Oni se bune kada ih verske organizacije kritikuju i osuđuju, oštro protestvujući, a istovremeno na gej paradama redovno ismejavaju i javno se izruguju tim istim verskim organizacijama[9][10].

Prava priroda manjine se može testirati tamo gde ima velikog uticaja. Tako je albanska manjina bila u prilici da demonstrira svoju „tolerantnost“ i „otvorenost“ nad nealbancima, na teritoriji gde su oni dominiraju. Uzmimo primer Kalifornije, koja se vodi kao jedna od najliberalnijih država SAD. Tamo je na slobodnim izborima bilo ponuđeno građanima Kalifornije da glasaju da li da se gej brakovi zabrane ili ne[11]. Ti isti građani su većinski glasali za zabranu gej brakova[12][13], na šta su gej aktivisti i lobiji burno reagovali[14], vršeći pritisak na nadležne institucije (slično onom što se pokušava kod nas) da ponište tu odluku. Protiv gej brakova su bile čak i studentske organizacije[15], dok je na izboru za misicu SAD, nastala medijska hajka protiv mis Kalifornije; kada je na pitanje gej sudije da li veruje u gej brak, odgovorila da misli da brak treba da bude između muškarca i žene.[16] Naravno, nije izabrana, a sama hajka nešto govori o poštovanju slobode mišljenja. Na kraju je savezni sudija poništio zabranu gej brakova u Kaliforniji[17], čime je i poništena odluka većine građana.

Tako imamo slučaj da organi države sprovode nelegitimne odluke, protivne demokratskim pravilima igre, u ime marginalnih interesnih grupa. Dakle, agresivne interesne grupe u ime „prava“ i „demokratije“, vršeći pritisak na državu, poništavaju izbornu volju i prava većine, izraženu na demokratskim izborima. Samim tim se podriva jedna od suštinskih osobina, kako liberalne, tako i pravne države – legitimitet. Treba, na osnovu ovog iskustva, takođe znati da legalizacija gej brakova u Evropi nije nastala uz konsultovanje građana i biračkog tela, nego su vlade (uglavnom socijalističke) te akte jednostavno usvojile, zaobilazeći sam narod. Na slučaju Kalifornije vidimo šta se dešava, ukoliko narod (demos) ipak glasa, protivno već unapred nametnutom rešenju.

U sličnom stilu gosp. Dikić kaže: „Drugo, time se pokazuje da država ima suvereno pravo na monopol sile.“[18]Da li gosp. Dikić misli isto i povodom 5. oktobra 2000. god? Uporno apelovanje na državne organe, kao i patologizovanje naroda i društva, govori da se ovde radi o elitističkoj, antiliberalnoj i nedemokratskoj ideologiji, koja pozira pod maskom tolerancije i ljudskih prava.

Zaključak

U tekstu sam se uglavnom bavio gej aktivistima, ne LGBT pripadnicima, kao takvima. To je zbog toga što gej aktivizam ima veze sa gej pravima, koliko Marksizam ima veze sa pravima radničke klase. Prava gej populacije se samo koriste kao izgovor i instrument nedemokratskog sprovođenja socijalne revolucije i eksperimenta. Ovde se radi o jakoj potrebi za zamenom društvenih normi, kao i razaranjem starih. Analogija sa marksizmom je možda najbolja, jer se ovde radi o revolucionarnom pokretu, levičarskog porekla. Glavni neprijatelj tog pokreta je društvena diferencijacija, koja je neophodna radi funkcionisanja društva, a koju oni smatraju za neprijatelja „jednakosti“. Na delu je stara potreba „rušenja starog, radi građenja novog i boljeg sveta“, iako je težnja više ka rušenju starog, nego stvaranju novog.

Ako se setimo natpisa „smrt državi“[19] sa prošlogodišnje beogradske gej parade, činjenice da su većinu učesnika te parade činili anarhisti i levičarski nastrojeni pojedinci, da je gej pokret organski povezan sa radikalnom levicom[20], da su legalizaciju gej brakova u Evropi uvele levičarske vladajuće partije nekih zemalja, kao i činjenice da je politički gej pokret nastao kao revolucionarni levičarski pokret[21]; onda nas to upućuje ka suštini gej aktivizma.

U jednom od svojih predhodnih tekstova[22] sam se dotakao fenomena sada dominirajuće tzv.“nove levice“, koja proističe iz marksističkog nasleđa, ali čiji razvoj predstavlja udaljavanje od „izvornog“ Marksizma i revolucionarne teorije. Iako u sebi i dalje sadrži ideju klasne borbe, revolucije i besklasnog društva, nju pre svega obeležava zamena ciljne populacije za čija se „prava“ bore i strategije te borbe. Nekad je to bio proleterijat. Glavni problem je nastao kada se levica konačno suočila sa činjenicom da proletarijat uopšte ne deli isti sistem vrednosti kao revolucionarna levica, da je tradicionalistički i patriotski nastrojen i da je čak neprijateljski usmeren prema pokušajima levičara da ga vode. To je rano primetio Antonio Gramši[23], italijanski marksistički revolucionar, koje je uveo pojam „kulturne hegemonije“[24]. Taj pojam označava određen sistem vrednosti i kulturnih normi, koje drže društvo u određenom stanju i onemogućavaju sprovođenje komunističke revolucije.

On je smatrao da je proleterijat internalizovao sistem vrednosti vladajućih slojeva, pa je zato mentalno nesposoban za revoluciju. Stoga je pravi zadatak revolucionara postupno preuzimanje medija, kulturnih institucija i ostalih sredstava za kulturnu propagandu, radi stvaranja revolucionarne duhovne atmosefere u društvu. Te teze je preuzela i razrađivala tzv. „Frankfurtska škola“ marksizma, koja je još i u pojmu tradicionalne porodice videla izvor represije i autoritarne psihe, kao i „frojdo-marksisti“, koji su zastupali pojam „seksualne revolucije“, radi rušenja seksualnih normi.

Posle izgona iz Evrope, ove škole mišljenja su našle utočište u SAD, gde su kao ideologija koja apeluje na intelektualnu elitu vrlo brzo našli armiju sledbenika. Elitistički, radikalni i intelektualni apel je vrlo brzo našao na oduševljeno prihvatanje kod mlade generacije, posebno studenata tokom 60-ih godina 20. veka, koji će ubrzo postati vladajuća klasa (kulturna i politička) sadašnjeg sveta. Ideje Frankfurtske škole i frojdomarksista će postati obeležje čitave jedne generacije ljudi na Zapadu, čiji će levičarski ideološki apel, kao i radikalno distanciranje od marksizma na Istoku, postati ono što se danas propagira kao „zapadne vrednosti“.

Pokušaj radikalnih studenata i levice da izvedu društvenu revoluciju 60-ih je doveo te pokrete u konačno suočavanje sa pravom prirodom proletarijata i revolucije. Naime, pokazalo se ne samo da proleterijat ne deli ideje levice i revolucije, već da je sama radnička klasa glavni branitelj i nosilac tradicionalnih vrednosti, protiv kojih se radikalna levica borila. Upravo su radnici bili glavni izvor otpora radikalizovanim studentima i intelektualcima, tokom pokreta 60-ih. Ta levica se takođe konačno suočila sa činjenicom da je sve ideološke pokrete i revolucije upravo pokretao radikalan buržujski sloj, ne proleterijat. Ideološka revolucionarnost je sad shvaćena ne više kao proleterska, već kao urbana i buržujska stvar, što je u suštini uvek i bila.

Glavni problem je nastao kada se levica konačno suočila sa činjenicom da proletarijat uopšte ne deli isti sistem vrednosti kao revolucionarna levica, da je tradicionalistički i patriotski nastrojen i da je čak neprijateljski usmeren prema pokušajima levičara da ga vode.

Razočaranje u revolucionarni potencijal proletarijata je usmerilo radikalnu levicu ka drugim grupama, čija prava bi koristili kao izgovor za društveni prevrat. Težnja se prebacila sa političkog prevrata na duhovni. Teza o klasnom ratu je sad postala teza o kulturnom ratu, u ratu oko vrednosti. Kada su shvatili da ih osnovni slojevi društva ne podržavaju, okrenuli su se marginalnim slojevima. Pošto je proleterijat vezan za tradiciju, porodicu i običaje, levica je tražila slojeve koje po svom položaju to nisu. I našli su ih u LGBT ljudima, čiji je potencijal po svojoj prirodi društveno revolucionaran. Stoga se težište borbe levice prebacilo sa prava radnika i osnovnih slojeva, na prava seksualnih manjina i njihove radikalizacije. Tako su gejevi postali „novi proleterijat“. Sa populizma se prešlo na elitizam, dok je shvatanje da proleterijat nije saveznik, već njihov duhovni protivnik, tu kultur-revolucionarnu „urbanu“ levicu povezalo sa silama liberal kapitalizma. U tom „braku“ je levica postala ideološko lice liberalnog kapitalizma, a sam kapitalizam pesnica te levice.

Tako smo dobili himeru poput „nove levice“. Iako se, formalno, ona još uvek zvanično poziva i na radnike, jasno je da ih ona potpuno prezire, i radi na njihovom pretvaranju u lumpen-proleterijat. Pošto su postali dominantni na Zapadu, krenuli su sa stvaranjem „besklasnog društva“ putem relativizovanja svih društvenih normi, kao i lobiranjem za nadnacionalne konstrukte, poput EU i NATO, kroz koje nacionalne države gube suverenitete utapanjem u njih, što je u skladu sa marksističkom tezom o „odumiranju države“. Oni više neće apelovati na većinu, nego će raditi ka direktnom preuzimanju institucija, što će im dati kulturnu hegemoniju kojom će određivati većini šta treba da radi i oseća.

Kao i njihovi marksistički preci iz prošlosti, i ovi „kultur-revolucionari“ imaju totalitarne namere, koje je lepo opisao Orvel u knjizi „1984“. Stvarne potrebe i prava marginalnih grupa, oni izvrću, radikaliziju i zloupotrebljavaju u nameri za duhovnim prevratom, kao i za stvaranjem dirigovanog društvenog haosa i krize, u kojoj se oni pojavljuju kao „duhovna elita“ i „avangarda revolucije“. Sve u svemu, radi se o nečemu već poznatom, samo pod drugim izgovorom.


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner