Kulturna politika | |||
Kršenje konkursne procedure i svih svetskih standarda za prijem novih članova u SANU |
![]() |
![]() |
![]() |
subota, 06. oktobar 2018. | |
U ovom tekstu komentarisaću samo način izbora kandidata za SANU u Odeljenju društvenih nauka, pošto mi stanje stvari u tom pogledu u ostalim odeljenjima nije poznato. Odmah ću konstatovati da je nezamislivo da se, u eri interneta, na sajtu Akademije ne objave glavne reference onih koje je dato odeljenje uz pomoć akademika-istoričara odabralo za njegove kandidate za dopisne članove ove ustanove. Nezamislivo, ali veoma lako objašnjivo. Naime, da su na tom sajtu objavljeni kvantitativni podaci koje je svaki predlagač kandidata, u skladu sa zahtevima postavljenim u konkursnom oglasu, morao dostaviti Akademiji (bibliografija, lista citiranosti, tj. Hiršov indeks, učešća na stranim naučnim konferencijama, objavljeni tekstovi u stranim časopisima), onda bi spoljašnja intelektualna javnost naprosto bila šokirana „mršavim“ rezultatima rada ne svih, ali većine onih koji sada figuriraju kao kandidati Odeljenja. Uz to, nemali broj „propalih“ kandidata mogao bi veoma lako da javno dokaže da su kvantitativni pokazatelji vezani za njihov stvaralački rad neuporedivo bolji od onih koji se odnose na pomenutu većinu odabranih. Kvantitativni pokazatelji koji su posredi sadrže u sebi bitnu kvalitativnu dimenziju. Primera radi, u celom svetu se vrednost i uticaj neke teorijske knjige cene pre svega njenom citiranošću, na domaćem i svetskom planu. To što jedan Kant ima beskrajno veću citiranost od mene dakako nije slučajno: to je samo objektivan pokazatelj da su kvalitet i uticaj njegovog teorijskog dela beskrajno veći od moga stvaralačkog opusa. Dobro, Kant je istinski besmrtnik, ali ta logika ocenjivanja vrednosti i uticaja nečijeg stvaralaštva mora da važi i u „smrtničkim“ relacijama, ne samo po mome mišljenju već i po akademijskoj konkursnoj proceduri. Ne može neki kandidat koji ima sedam puta manju citiranost od drugoga kandidata da bude favorizovan u odnosu na njega, jer za tako nešto ne postoji nikakvo racionalno opravdanje.
Moto onih koji su birali izgleda da je „što dalje od očiju javnosti, to bolje“, jer tako se otvara ničim ograničeni prostor za piljarsku kalkulativnu logiku u kojoj je sve drugo važnije od pridržavanja postavljenih kriterijuma. Ali Akademija nije niti sme da bude „tajna udružba“ u kojoj vlada „arkanska praksa“, već javno dobro, koja kao takva mora biti otvorena prema javnosti i biti spremna da bude izložena kritici te javnosti. Ovde nije reč samo o moralnom profilu nekih koji su „delili pravdu i po babu i po stričevima“, već o grubom, neshvatljivom kršenju utvrđene konkursne procedure koje bi u svakoj pravnoj državi povlačilo za sobom pravne posledice. Doduše, kršenje procedura u datom Odeljenju nije ništa neobično. Za svakog onog ko se iole razume u pravo, Danilo Basta je nepobitno dokazao da je sada već bivši sekretar Odeljenja potpuno nelegalno smenjen. Tužno je i poražavajuće što je takav način nelegalne smene podržalo Predsedništvo Akademije koje bi izgleda, ako je to konjukturno, izglasalo i da je „belo“ u stvari „crno“. Umesto da budu u prvim redovima borbe za uspostavljanje pravne države i poštovanje proceduralizma (jer se u današnje vreme pluralizma teorijskih, političkih i ideoloških koncepcija Akademija može samo na toj osnovi ujediniti i postati „kolektivni“ kritički intelektualac), neki akademici su izgleda daleko spremniji od političara da „bacaju pod noge“ formalno pravo.
Milan Brdar se sa začuđenošću pita: zašto ste od nas tražili da šaljemo liste citiranosti kad to niko tamo ne uvažava? Ni tu odgovor nije teško dati. Javna je tajna da većina članova toga odeljenja – opet čast izuzecima – ima krajnje skromnu citiranost i zato je kriju kao „zmija noge“. Zašto bi recimo akademik Teodorović krio svoju citiranost kada je ona ogromna. Stoga većina članova toga odeljenja oseća „mučninu u stomaku“ i pri samom pominjanju reči citiranost. Ali sada su u potpunosti pređene sve „crvene linije“, bruka koju su izazvali veliki manipulatori širi se nezaustavljivo na sve strane. Više neće biti pardona. Na osnovu pretraživanja „gugl“ interneta, grupa odgovornih i istaknutih intelektualaca će javno izneti sve relevantne kvantitativne podatke o onima koji su stekli status kandidata Odeljenja društvenih nauka i uporediće ih sa istim takvim podacima onih koji su isključeni iz dalje igre. Ignorisanjem svih svetskih standarda koji važe pri izboru novih članova Akademije, određeni članovi Odeljenja poveli su ga putem sunovrata, u čemu su mu, po svojoj prilici, pomogli i članovi predsedništva ove ustanove. Bez strogog pridržavanja kriterijuma koje je postavila sama Akademija neće niti može biti ozdravljenja ove izuzetno važne ustanove. Ali to se može postići samo visokim stepenom ograničavanja „slobodnog sudijskog uverenja“ akademika, tj. 1) omogućavanjem intelektualnoj javnosti i svim kandidatima da imaju uvid u svaku tačku izbornog procesa zahvaljujući tome što će ih Akademija o tome obaveštavati na svom sajtu; i 2) ukidanjem tajnog glasanja po odeljenjima. Ovo poslednje bi primoralo akademike da javno obrazlože zbog čega su osobi koja nema nijednu knjigu dali prednost u odnosu na osobu koja ima šest dvotomnih knjiga; ili osobi koja je citirana 30 puta, i to mahom kod nas, u odnosu na osobu koja je citirana 600 puta kod nas i 120 puta u inostranstvu itd. Naravno, to bi bila „nemoguća misija“ koja bi, da nije tužna, samo zasmejavala javnost i skinula sa njihovih lica moralističke maske ispod kojih je skrivena njihova težnja da u cilju održavanja vlastitog samonaduvanog autoriteta u Akademiju dovode „mediokritete“ koji će im služiti kao „potrčkala“ i „vodonoše“. Autor je direktor međunarodne filozofske škole Feliks Romulijana (Slobodan Divjak – Danas, 11. jun 2018.) |