Kulturna politika | |||
Homoseksualizacija psihoanalize |
![]() |
![]() |
![]() |
nedelja, 22. septembar 2013. | |
1. Recepcija Sigmunda Frojda Sigmund Frojd (Sigmund Freud, 1856-1939) je osnivač psihoanalize. Već za njegovog života psihoanaliza je stekla veliku popularnost: raširila se poput šumskog požara. Ali pozitivna recepcija nije bila univerzalna. Jedna vrsta kritike dolazila je od naučnika koji su smatrali da je Frojdovo delo dobro kao književnost, ali loše kao nauka. Havelok Elis (Havelock Ellis, 1859-1939) je primetio da je Frojd dobar književnik, ali loš naučnik. To je još uvek najbolja ocena celokupnog njegovog dela. Postojala je i druga vrsta kritike: feministička. Feministkinje su rano i žestoko napale Frojda. Među feminističkim kritičarkama Frojda isticale su se: Simon de Bovoar (Simone de Beauvoir, 1908-1986), Beti Fridan (Betty Friedan, 1921-2000), Eva Figs (Eva Figes, 1932), Kejt Milet (Kate Millett, 1934), DŽermejn Grir (Germaine Greer, 1939) i Šulamit Fajerston (Shulamith Firestone, 1945). Sve su one Frojda optuživale za „miziginiju” – za njegovo navodno širenje mržnje prema ženama i „patrijarhalnost” – njegovu navodnu apologiju podređenog položaja žena u društvu. Optužile su ga i za „biologizam” – njegovo navodno zastupanje gledišta da su polne uloge nepromenljive. 2. DŽulijet Mičel
„Rehabilitaciji” Frojda u redovima feministkinja posebno su doprinele lezbejske feministkinje. One su se zakačile za Frojdov koncept „biseksualnosti”. Taj koncept – koji nije Frojdov po poreklu – brzo je stekao veliki ugled u redovima lezbejki i gejeva. Po njima, svi se rađamo kao „biseksualci”, ali se putem vaspitanja ili svesne odluke opredeljujemo ili za homoseksualnost ili heteroseksualnost. Koncept „biseksualnosti” postao je dogmom lezbejskog feminizama, tj. homoseksualne psihoanalize. 3. Doroti Dinerstin
4. Nensi Čodorov
Doroti Dinerstin i Nensi Čodorov, pozivajući se na Frojda, tvrde da je dečija psiha „biseksualna” i da se dete putem vaspitanja može „rodno” i „seksualno” usmeriti u ovom ili onom smeru. Ali dečija psiha nije „biseksualna” već – u većini slučajeva – polno diferencirana, pa je uticaj vaspitanja ipak ograničen. Izgleda da Doroti Dinerstin i Nensi Čodorov imaju problema sa svojom „seksualnom orijentacijom”. To samo po sebi ne bi bilo problem kada one ne bi pokušale da tu svoju „rodnu” i „seksualnu” konfuziju projektuju na ostatak populacije. 5. DŽudit Batler
6. Psihoanaliza i feminizam Feministkinje mnogo kritikuju Frojda. Najviše mu zameraju na njegovom navodnom „biologizmu”, „mizoginiji” i konceptu o „zavisti na penisu”. I pored mnogih optužbi (uglavnom neopravdanih), feministkinje se zapravo slažu sa Frojdom u mnogo čemu. Rado prihvataju Frojdovu tezu o prevažnosti roditeljskog vaspitanja u prvim godinama života i o urođenoj „biseksualnosti”. Tezu o „roditeljskom determinizmu” zdušno popularišu u horu s drugim predstavnicima ekstremnog „kulturnog deteminizma” („cultural determinism”). Ona im je glavno oružje u borbi protiv „biološkog determinizma” („biological determinism”). Tezu o „biseksualnosti” zdušno promovišu lezbejske feministkinje zajedno sa gejevima. Ukupno uzev, psihoanaliza je našla plodno tlo u redovima feministkinja i homoseksualaca. 7. Oto Vajninger
Popularnosti koncepta „biseksualnosti” doprineo je i Oto Vajninger (Otto Weininger, 1880-1903). U svojoj poznatoj knjizi „Pol i karakter” (1986) on mu posvećuje veliki prostor. Na jednom mestu on tvrdi: „Svaki se čovek, naime, koleba ili oscilira između muškarca i žene u sebi” (str. 108.). Čini se da je Vajninger svoju „biseksualnu” kolebljivost ili oscilaciju uopštio. Taj trend uopštavanja sopstvene „biseksualnosti” prihvatili su i drugi psihoanalitičari. 8. Žil Delez i Feliks Gatari
9. Bojan Jovanović
10. Vladeta Jerotić
U knjizi „Novosadski razgovori” (2010) on, pozivajući se na „tumačenja raznih psihologa, antropologa i nekih teologa”, tvrdi da je u prvoj glavi Prve knjige Mojsijeve opisano „biseksualno prvobitno biće ljudsko” (str. 49). Ali u tom delu Biblije (kao uostalom i u drugima) nije dat opis biseksualnog ljudskog bića, već polno jasno diferenciranog ljudskog bića: muškarca i žene. Činjenica da jedan hrišćanski orijentisani psihoanalitičar zastupa tezu o „biseksualnosti” ljudskog bića, pa i po cenu elementarnog previda u egzegezi Biblije, ukazuje da psihoanaliza nije „dubinska psihologija” kakvom se predstavlja, nego područje akademskog lobiranja homoseksualaca i/ili biseksualaca. 11. Jovica Stojanović
Biće pre da je autor izraz „biseksualno” upotrebio kao sinonim za „dvopolno”, što i sintaksički i sugeriše. Ali, čemu onda koristiti jedan jezički zavodeći izraz? Izraz „dvopolno” je krajnje jasan; označava da jedna vrsta ima dva pola. Čemu ga zamenjivati zbunjujućim izrazom „biseksualno”? Isticanje da je čovek „biseksualno, dvopolno biće” ili je trivijalno ili neistinito. Ukoliko se pod tim dvočlanim izrazom podrazumeva da je čovek biće sa dva pola, onda je to trivijalno jer su dvopolne vrste i hiljade drugih. Ukoliko se pod tim izrazom podrazumeva seksualna sklonost ka oba pola, onda je to neistinito jer samo mali procenat ljudske populacije ima takve sklonosti. Umesto jasnoće, preciznosti i činjeničnosti, psihoanaliza nam uz fanfare nudi galimatijas nejasnoća, nepreciznosti i manipulacija. 12. Elizabet Rudinesko
Umesto jasnoće i činjeničnosti ponovo smo počašćeni sumom nagađanja, spekulacija i gluposti. 13. Ličan primer Čitajući psihoanalitičku literaturu, uključujući i gorenavedenu, dolazim do zaključka da sam nenormalan: ne osećam u sebi nikakvu „biseksualnost”: seksualnu sklonost ka istom polu. Otkad znam za sebe nikada me seksualno nije privlačio isti pol, već samo suprotan. Na svu sreću, pored somnabulističke psihoanalitičke literature postoji i druga iz koje saznajem da je ogromna većina ljudi (96-97%) takođe samo heteroseksualna. Kada bih se oslanjao samo na psihoanalitičarsku literaturu, došao bih do zaključka da sam psihički bolestan. Na svu sreću, postoje trezveni naučnici koji sebi ne dozvoljavaju proizvoljnosti i maštarije kao psihoanalitičari. 14. Homoseksualizovanost akademskog sveta Savremena psihoanaliza je „homoseksualizovana” – podvrgnuta kontroli homoseksualaca. Knjige koje opravdavaju homoseksualizma deo su nastavnog plana i programa na mnogim univerzitetskim odsecima, posebno na psihologiji, antropologiji i sociologiji. Osim toga, homoseksualizam zadobija sve veće društveno priznanje i uticaj. 15. „Incest trauma centar” Beogradski „Incest trauma centar” u potpunosti je kontrolisan od lezbejki. Doživeti incest je svakako veoma traumatično. Incest s pravom podleže moralnoj i pravnoj sankciji. Ali u ovom centru incest se shvata veoma široko – ne samo kao seksualni kontakt sa osobom u srodstvu, nego i kao seksualni kontakt sa svakom osobom suprotnog pola. Po tom kriterijumu, preko 90% populacije doživelo je „incest”. Iz ovog centra širi se paranoja o pandemiji „nasilja nad ženama”, „trgovini žena”, „seksualnom uznemiravanju”, „zloupotrebi žena” i drugim muškim nepočinstvima. Lezbejski feminizam svesno širi nepoverenje, čak i mržnju prema muškarcima. Koje su posledice te lezbejske propagande? Odgovor na to pitanje zavisi od ugla gledanja. Jedan od njih je stanje braka. Uzimajući u obzir da se kod nas svake godine smanjuje broj sklopljenih brakova, a povećava broj razvoda čini se da poslovi lezbejskih psihološkinja ne idu loše. Pa, devojke nagrnite jedna na drugu jer vam to savetuju vaše „stručnjakinje za dušu”. Bibliografija
8. Mitchell, Juliet, „Psychoanalysis and Feminism”, Pantheon, New York, 1974. 9. Rudinesko, Elizabet, „Porodica u rasulu”, Akademska knjiga, Novi Sad, 2012. 10. Stojanović, Jovica, „Strah od žena: fenomen ženske agresivnosti”, Čigoja štampa, Beograd, 2012. |