Kuda ide Srbija | |||
Polemike - Zašto je rehabilitacija generala Mihailovića ipak više moralno nego političko pitanje |
![]() |
![]() |
![]() |
sreda, 27. maj 2015. | |
Ipak mislim da je g. Pivaš promašio značajnu dimenziju ovog događaja, nezavisno od tempiranja sudske odluke i eventualnih političkih intriga koje su na to mogle uticati. Đavo je često nenamerni Božji saradnik i radeći svoj posao, kao nekada i Pontije Pilat, nesvesno doprinosi ostvarenju Gospodnjih planova. Suština svega je pitanje: šta je u kontroverzi oko generala Mihailovića – istina? Jedna od najštetnijih posledica komunističkog perioda je moralni slom koji je umrtvio kognitivne sposobnosti nacije. Razlika između dobra i zla, istine i laži, mnogima je postala neprepoznatljiva, a još većem broju traumatizovanih žrtava totalitarnog sistema samo povlačenje takve razlike prestalo je da bude značajno. U nastaloj atmosferi vrednosnog nihilizma utvrđivanje ispravnosti nekog stava ili istinitosti neke tvrdnje gotovo da je izgubilo važnost. Najvećim delom infantilna, rasprava koja se rasplamsala povodom odavno zakasnele odluke Višeg suda u Beogradu da poništi jedan pravno neodrživi akt nije bila najblistaviji trenutak srpske inteligencije. U provali atavističkih strasti predmet razmatranja suda ubrzo je izčezao sa polja pažnje. Da potsetimo, jedino pitanje koje je sud razmatrao bilo je to da li je 1946. godine suđenje generalu Mihailoviću bilo fer i pravično, ili ne. Nakon što je saslušao argumente svih zainteresovanih strana, sud je stao na stanovište da – nije. Poništio je presudu i objavio je logičan zaključak koji iz toga proizilazi: da je Dragoljub Mihailović neosuđivano lice. U većini drugih sredina sa kojima ja imam iskustvo, pri svoj rasprostranjenosti različitih mišljenja po meritumu spornog pitanja, a u ovom slučaju to je uloga generala Mihailovića tokom rata, ozbiljna javnost bi se uglavnom ipak složila u jednom. Čak i da arguendo postoji razborita sumnja da je uloga subjekta bila negativna i zaslužuje neku vrstu ukora ili osude, opšti stav i dalje bi glasio da je ukidanje nesporno manjkave sudske presude dobro zato što se time otvara put objektivnom i stručnom sagledavanju svih elemenata spornog pitanja. Ljudi koji se u svemu ostalom ne slažu bili bi saglasni u tome da poništenje procesno neodbranljivog sudskog akta pretstavlja korak ka cilju kojem sve razumne osobe teže: utvrđivanju istine.
Kako je moguće da javne ličnosti koje se rutinski bave i drugim ozbiljnim temama, pored presude generalu Mihailoviću, toliko omanu u vođenju računa o činjenicama? Za mene je u tom pogledu najreprezentativniji Miroslav Lazanski, tamo gde se poziva na stenografske beleške koje je nemačka strana vodila na sastanku sa generalom Mihailovićem u selu Divci 1941. godine. Pre svega, taj dijalog koji Lazanski pominje, a za koji kaže da se u srpskoj redakciji nalazi u Arhivu NOR-a, sadrži neke pasuse koji bi se mogli protumačiti u skladu sa tezom koju Lazanski zastupa, i druge pasuse koji bi se mogli razumno protumačiti u suprotnom smislu. Dakle, za svrhu krivičnog postupka, gde je standard dokazivanja „van svake razborite sumnje,“ kao dokaz nečije krivice, u ovom slučaju za izdajničku saradnju sa okupatorom, taj dokumenat po definiciji – pada. Ali više od toga, referenca za original koju Lazanski daje (a trebalo bi da je napisan na nemačkom jeziku ako su ga za vreme rata sastavljali nemački obaveštajci), koji je navodno zaplenjen i sada je pohranjen u Nacionalnom arhivu SAD u Vašingtonu – ne funkcioniše. Izvornog dokumenta prema tome nema, a sve čime raspolažemo su dve neoverene verzije, na srpskom i na engleskom. Međutim, stvar je žalosnija i od toga, zato što se te dve verzije, na jezicima na kojima original sigurno nije mogao biti napisan – međusobno razlikuju. I to je jedan od krunskih dokaza za kolaboraciju generala Mihailovića, pomoću kojeg se validira presuda iz 1946. godine, koji ugledni vojni analitičar i komentator predočava? Nisam siguran da bi takav dokaz čak i Haški tribunal ozbiljno razmatrao.
Uravnotežena percepcija ličnosti i uloge generala Mihailovića učiniće ogroman doprinos utvrđivanju celovite istine o zbivanjima u okupiranoj Jugoslaviji tokom Drugog svetskog rata i prekratiće trajanje otrovnim, autističnim narativima. Ali još važnije od toga, pošto istina to uvek čini, delovaće lekovito na psihu jednog ideološki izbezumljenog naroda čiji brojni pripadnici još uvek sumanuto biju bitke i pothranjuju emocije koje su već odavno irelevantne. Odluka o poništenju presude generalu Mihailoviću je dragoceni pomak jer razbija kalupe ideologizovane stvarnosti a fanatizovane balkanske umove prisiljava da se primaknu bliže terenu proverljivih činjenica i suvislih argumenata. To će im olakšati kad tad da stvari zajednički sagledaju onakvim kakve jesu, umesto da ih, svako iz svog ugla i za sebe, zamišljaju na način kako bi im po ideološkom ukusu odgovaralo da budu. Bez toga, dijalog je nemoguć čak i o najbanalnijim stvarima, a pogotovo po pitanjima koja izazivaju ovoliki stepen podeljenosti. |