Kuda ide Srbija | |||
Parada zombija |
![]() |
![]() |
![]() |
četvrtak, 17. oktobar 2013. | |
Kao što je vestern jedini autentično američki filmski žanr, tako je i žanr zombi filmova jedan od onih koji je autentično nastao u SAD, odakle se preneo i u neke druge države. Kao začetnik žanra obično se navodi DŽordž Romero, iako njegov film Noć živih mrtvaca (1968), za koga je kasnije napravio i nekoliko nastavaka, nije prvi film o zombijima. Iako su takvi filmovi nastali pod uticajem nekih američkih autora (Alan Po, Lovkraft i ozoglašeni Vilijam Sibruk), i možda pre svega knjige I am Legend, koja je nedavno ekranizovana u odličan film, inspiracija za čitavu američku zombi mitologiju, pa i sama reč zombi, dolaze iz vudu magije Haitija i zapadne Afrike. Ali, kao i sa mnogim drugim idejama, američki stvaraoci su priče o zombijima samo okvirno preuzeli, i promenili ih u nešto što njima odgovara. Zombi u autentičnom obliku podrazumeva postojanje zlog vrača, koji magijskim obredima vraća preminulog u svet živih, da bi služio ciljevima svog gospodara. Dakle, pojedinac sluga, vraćen iz mrtvih kao Frankenštajn, ali uz pomoć magije umesto kvazi-nauke, ili kao jevrejski Golem, nedovršeni čovek. U američkom filmu, ne postoji jedan zombi. Od samog početka, gde su zombiji grupa ljudi kojima je nekom radijacijom, bolešću ili vanzemaljskim uticajem uništen mozak, pa sve do novog podžanra zombi-apokalipse, gde oni nastaju pandemijom nekog virusa, zombiji uvek dolaze u hordama. Takva vrsta zombi mitologije može da nastane i održi se jedino tamo gde postoji mnogo latentne ksenofobije. Sama ideja zombi filma, zbog čega je verovatno toliko privlačan brojnim stvaraocima i gledaocima, jeste u tome da postoji ogroman broj ljudi koji više nisu ljudi, koje je u filmskom jeziku moralno opravdano i dozvoljeno ubijati, a opet su dovoljno ljudi, čovekoliki, da bi sve to bilo zanimljivo. Današnja Amerika je nacija sa ubedljivo najvećim brojem ličnog naoružanja, ukupno 270 miliona, dakle od deset Amerikanaca, devetoro je naoružano[2]. U SAD postoje i oko 3 miliona ,,prepersa'', ljudi koji su aktivno podredili svoje živote svakodnevnoj pripremi za apokalipsu, nakon koje će sebe i porodicu oružjem štititi od svojih komšija. U Kanzasu postoji i ,,Anti-Zombi milicija Kanzasa'' (KAZM)[3], a guverner te države proglasio je oktobar ,,Mesecom Zombi priprema'' (Zombie Preparedness Month) [4]. Ni svojim ponašanjem na međunarodnom planu, Amerika ne pokazuje da je u stanju da razume druge i drugačije. Više izgleda kao da su naklonjeni ideji multikulturalizma, sve dok strane kulture pristanu da budu zbrčkane u ,,melting potu''. Dokle god je Avganistanac vlasnik restorana na Menhetnu, Indijac drži lokalni market, a Meksikanac bere pasulj u polju, to izgleda kao prihvatljiva ideja multikulturalizma. Ove godine, čak je i američka vojska imala vežbu u kojoj su se spremali za invaziju zombija [5], a pre njih održane su barem dve građanske vežbe odbrane od zombija, u organizaciji studenata na Univerzitetu u Floridi[6] i građana nekoliko okruga države Mejn[7]. U takvoj atmosferi, razumljivo je da je moguće da nastane i održi se ideja zombizma, u kojoj je ljudima prihvatljivo i dozvoljeno da ubijaju druge obolele ljude. Razumljivo je otkud nekome u Beogradu ideja za ,,Zombi šetnju''. Razne ideje se šire svetom i svugde nađu neke pristalice. Ono što nije razumljivo je otkud nekome ideja da takvu zombi paradu poveže sa srpskom tradicijom i folklorom. Ne znam kakav je novi srpski kratkometražni film fantastike, ali se nadam da se ne oslanja na zombije. To bi bilo porazno. Zombiji su plitki, isprazni i dosadni, za razliku od brojnih istinskih fantastičnih mitova i predanja, kakvi postoje u svim narodima sveta. Osim naravno, američkog naroda, koji sticajem istorijskih okolnosti, nemaju svoja folklorna predanja, osim kaubojskih filmova, pa onda preuzimaju i preuređuju mitologiju zombija i sličnih. Mi imamo čitav jedan deo Srbije, Homolje, u kojem kažu da su magijska verovanja još uvek sastavni deo svakodnevnog života. I u ostalim delovima postoje brojna predanja, i strašne, ,,fantastične'' priče, idealne za obradu u filmovima fantastike. Bio je i (barem) jedan odličan film, Leptirica[8], koji se bavi domaćim predanjima. Ovde brojne Baba Jage, Karakondžule, Rusalke, Besovi i Bauci čekaju da budu predstavljeni u nekom filmu. Ili Sava Savanović, srpski vampir. Mogao je on da prošeta sa Leptiricom kao najava festivala. Ili ljudi sa maskama sa Belih poklada. Ako neko i pored svega toga srpsku fantastiku predstavlja šetnjom holivudskih zombija centrom grada, mogao bi da razmisli o tome da pridev ,,srpski'' izbriše iz imena festivala. Zombiji možda pristaju američkim festivalima, jer oni nemaju ništa drugo, ali prihvatanje takve ikonografije ovde izgleda kao pokazatelj neznanja ili povodljivosti. |