Kuda ide Srbija | |||
Naši preci su imali jasan identitet i istorijske ciljeve |
![]() |
![]() |
![]() |
nedelja, 28. oktobar 2012. | |
Dame i gospodo, Gospodin Đorđe Srbulović je govorio kao istoričar, osvetljavajući važna dešavanja pre 100 godina. Ja ću govoriti kao javni intelektualac koji živi i radi danas u Srbiji, i koji zajedno sa svima Vama promišlja o tome šta možemo da naučimo iz tih velikih događaja od pre 100 godina. Kada danas govorimo o Prvom svetskom ratu i pobedama srpskog oružja, mi to nekako uzimamo kao razumljivu stvar. Posle pobeda u Prvom balkanskom ratu došle su pobede u Drugom balkanskom ratu, pa velike pobede u Prvom svetskom ratu i čini se da je bilo potpuno normalno (danas kada posmatramo iz ove perspektive), da Srbija niže pobede, da savlada tako velike neprijatelje kao što su Otomansko i Austrijsko carstvo. Međutim, treba reći, i to je prva pouka koju bih izveo iz ondašnje situacije za današnje vreme, da je Srbija 1912. godine bila jedno društvo za koje biste pre mogli da kažete da nema izgleda da će imati uspeha u svojim namerama i ambicijama. Evo koji su to razlozi koji bi jednom, tako da kažemo, objektivnom posmatraču, mogli da govore da je Srbija društvo i država bez budućnosti. Kao prvo, Srbija je bila okružena sa severa i sa juga sa dva ogromna carstva. Srbija je tada imala 3 miliona stanovnika, Austro-Ugarska je imala 53 miliona stanovnika, a Turska 21 milion stanovnika. Znači, samo dva ova velika neprijateljska carstva imala su 25 puta više stanovnika nego što ih je imala Srbija. Drugo, Srbija je po tadašnjim, a pogotovu po sadašnjim merilima, bila jedno vrlo nerazvijeno društvo. Osamdeset pet do osamdeset sedam posto građana Srbije bili su seljaci, odnosno nepismeni. Treće, Srbija je imala problema sa industrijalizacijom, modernizacijom, pa ako hoćete, i sa demokratijom. Srbija je onda bila ozbiljno podeljeno društvo gde su sukobi između dinastija nešto što je čitav vek delilo, cepalo društvo. Srbija je bila okružena nekim od neprijateljskih dinastija, imala je protiv sebe, osim ruskog cara, odnosno Rusije, uglavnom sve velike sile toga vremena. Srpska vojska koju, kao što kažem, mi danas slavimo, smatramo da je bila odlična, pre toga je pretrpela nekoliko ozbiljnih poraza, pre svega u srpsko-bugarskom ratu 1885. godine. Zapravo, smatralo se, kada je počeo Prvi balkanski rat, da će bugarska vojska odigrati ključnu ulogu. Uostalom, bugarska vojska je imala vojnika koliko i sve ostale savezničke armije zajedno, dakle Srbija, Grčka i Crna Gora. Međutim, kada je došao taj trenutak, odjednom se nešto dogodilo. Treba imati u vidu još jednu stvar, a to je da, kada opet Međutim, kada je počelo sa ratnim pretnjama, odjednom se pokazalo da to društvo za koje, ovako, kad pogledamo, možemo pesimistički da kažemo da ne možemo očekivati od njega nikakve ozbiljne, a pogotovu ne neke istorijske podvige, jeste imalo neke svoje kapacitete. Neki od tih kapaciteta prosto moraju biti posebno pomenuti, i to je još nešto što možemo da naučimo iz ovih istorijskih okolnosti. Prvo, to je, jasni nacionalni i kulturni identitet i jasni istorijski ciljevi. U tome smo mi danas inferiorni u odnosu na naše pretke od pre 100 godina. Kada govorimo o ovom jasnom nacionalnom i kulturnom identitetu, treba reći da je to bilo društvo koje nije imalo iskustvo kao što ga mi danas imamo od 70 godina Jugoslavije. Danas mnogi iz moje generacije, ne samo stariji već i neki mlađi, imaju dosta podeljen identitet, kod njih je još uvek jak taj osećaj shvatanja Jugoslavije kao njihove države, njihove zemlje, i kada ulazim u razgovor sa kolegama na univerzitetu, na fakultetima, vidim da je veliki deo njih i dalje Jugosloven. Ne mislim o tome ništa loše, ne mislim da je to nešto gore, već prosto taj događaj sa Jugoslavijom je na neki način uzdrmao i podelio naš nacionalni i kulturni identitet, tako da mi danas u Beogradu, u Srbiji, imamo ljude koji su ne samo Srbi, nego i Jugosloveni. A nekada su ti odnosi između Srba i Jugoslovena (iako smo svi mi Srbi svojim poreklom) ne samo neskladni nego i neprijateljski. Drugi važan faktor koji je onda postojao jeste jedinstvo oko osnovnih vrednosti: nacionalnih, kulturnih, moralnih. To je nešto što nam danas nedostaje. Kada posmatramo ondašnju inteligenciju, vidimo, kada je počeo rat, da su odjednom svi bili složni, kao jedan.
I treća stvar, koja je takođe omogućavala uspehe, ne samo tada, 1912, nego narednih nekoliko godina, u narednih nekoliko ratova, ako hoćete, jeste spremnost da se radi na poslu koji se tiče opšte, zajedničke stvari, čak uz ne samo trpljenje određenih nedaća, nego uz žrtvovanje. Danas nama sam pojam žrtve jeste nešto što je tokom ovih 20 godina maltene kompromitovano, naravno ne od onih koji su se iskreno trudili da se bore za otadžbinu i za narod, nego od ljudi koji su prosto iskorišćavali jedan patriotski blok, koji je bio pogotovo jak krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina u našem društvu, zarad ostvarenja nekih svojih drugih stvari, tako da je ta ideja žrtvovanja u ime otadžbine, svest da se podnese i lična žrtva zarad nekog opšteg dobra, na neki način kompromitovana. Naravno, ne treba biti idealista. I onda je bilo ratnih profitera, i onda je bilo liferanata, i onda je bilo ljudi koji su bili korumpirani, ali se sa druge strane, bez obzira na sve to, pravila jasna razlika između države, naroda, sa jedne strane, i korumpiranih političara, bogataša i liferanata koji nisu bili spremni da podnesu nikakve žrtve za opštu stvar. To je nešto što je i onda postojalo, a ja mislim da mi danas imamo veći problem sa tim. Kada razmišljamo o tome zašto je ondašnje pokolenje uspelo, a zašto se mi već 20 godina nalazimo u nekoj vrsti agonije, Nadam da ćemo mi da radimo na tome, da se pripremimo za doba koje dolazi. Ne treba biti nestrpljiv, ne treba očekivati da već sutra možemo da napravimo preokret, ali, između ostalog, i večerašnje okupljanje, to što smo izašli iz svoje privatnosti i došli na jedan javni skup, pokazuje da postoji snage i volje da se tako nešto uradi. Nadam se da ćemo se u narednom periodu češće viđati i dogovarati kako ćemo da popravimo sebe i druge, da bismo opet bili jedan ozbiljan, veliki, istorijski narod. Hvala. (Izlaganje na tribini „Srbija i Srbi 100 godina posle Kumanova“, koju su organizovali SNP „Svetozar Miletić i NSPM, 23. oktobra 2012. godine u Novom Sadu) Demografska obnova Srbije Odgovor prof. Antonića na pitanje Nikole Tanasića o tome šta se konkretno može naučiti od Srba iz godina koje su prethodile Prvom balkanskom ratu: Da pokušam da odgovorim na ovo pitanje, koje je mladi prijatelj i kolega Nikola Tanasić postavio, šta bismo mogli još da uradimo da bismo bili dostojni naših predaka.
Dakle, moramo imati decu, a onda moramo sa njima razgovarati, moramo se stalno, svaki dan dogovarati, nažalost, pošto, kažem, imamo tog kućnog demona koji prebiva u našim domovima i koji izjeda njihove duše. Moramo od dece napraviti ono što želimo da budu, i naši sinovi i naše ćerke. Svom sinu kada nešto hoće, kada kuka i kada se žali, kažem: „Ne, ne, ne... Budi Srbin, junak i muškarac“. Pokušavam da od svojih sinova napravim nešto što želim da budu. Pokušavam da što više vremena provodim sa njima i, kažem, borim se za njihove duše. Da imam ćerke takođe bih od njih pokušavao da napravim nekog ko je glava doma, ko je spreman da ima decu... Ima još jedna stvar, vrlo važna. Kada provodite vreme sa decom, vi zapravo vidite koliko su oni plemenita bića. I vidite koliko je čovek po svojoj prirodi dobro i plemenito biće. Biće još bolji ukoliko se mi trudimo da to postanu. Nadam da ćemo posle ovog skupa svi otići u naše domove, biti sa svojom decom, svojim unucima, i da ćemo tako, eto, makar na taj način, dati svoj doprinos tome da od naše države i naroda napravimo jedno dobro mesto za život. |