Kuda ide Srbija | |||
Komandanti vojnih jedinica koje su oslobađale Beograd |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 20. oktobar 2014. | |
Rušen do temelja čak 44 puta, Beograd je svakako bio vrhunac najdestruktivnijih vojnih zavojevačkih karijera. Oslobađan, da bi ponovo bio prestonica života i slobode Srbije i Jugoslavije, bio je, s druge strane, vrhunac najplemenitijih vojnih karijera. Izuzetan grad koji su oslobađali izuzetni ljudi, ratni komandanti i vojskovođe koji su ga time uvek vraćali tamo gde mu je i suštinsko odredište – na pijedastal slobodarstva. Tema za „roman u nastavcima“, pa zbog veličine samo odabrani fragmenti ratničkih biografija ovde se naslanjaju na priču o tri oslobođenja Beograda u prošlom veku, u kojima su učestvovale vojske Kraljevine Srbije, Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Crvene armije boreći se protiv istih zavojevača - armija Austrougarskog i Nemačkog carstva, i nemačkog Trećeg rajha, ne umanjujući značaj i žrtve „običnih vojnika“. Od doista velikog broja komandanata vojnih jedinica koje su učestvovale u oslobađanjima Beograda, autor je odabrao manji broj, ostavljajući čitaocima prostor za dopunu teme svojim iščitavanjima i istraživanjima, što će biti i najveći doprinos nezaboravu ovih posebnih ljudi. Prvo oslobođenje Beograda 1914. Završne borbe za prvo oslobođenje Beograda su vođene od 11. do 14. decembra 1914. U njima je vojska Kraljevine Srbije učestvovala punim kapacitetom - Prva, Druga i Treća armija, kao i jedinice odbrane Beograda. Bataljon trećepozivaca, kombinovana divizija prvog poziva, Drinska divizija drugog i Šumadijska divizija prvog poziva, Timočka divizija prvog poziva i Konjička divizija su neposredno učestvovale u oslobođenju Beograda 15. decembra 1914. Vrhovni komandant srpske vojske je bio regent Aleksandar Karađorđević.Sa ocem, kraljom Petrom Prvim i sa bratom je ušao u Beograd, na dan oslobođenja, 15. decembra nešto pre nego što je neprijatelj bežeći iz grada, ali i iz Srbije, srušio sva tri savska mosta.
Završio artiljerijski odsek Vojne akademije u Beogradu. Školovan i u Rusiji. U drugom srpsko-turskom ratu njegove jedinice oslobađaju Gnjilane, Gračanicu i Lipljan. Posle Kumanovske bitke 1912. postao prvi srpski vojvoda. Tvorac moderne srpske vojske tog doba sa savremenim naoružanjem. Bio npr. prvi potporučnik u istoriji koji je pisao priručnik za obuku trupa. Pisao vojne knjige i udžbenike za školovanje oficira na Vojnoj akademiji. Nije dozvoljavao politiku u vojsci. Tvorac svih ratnih planova, sa Živojinom Mišićem, za balkanske i Prvi svetski rat. Skraćujući operacijski front za oko 40 km u nameri da koliko-toliko održi celinu fronta prema neprijatelju 1914. preuzima svu odgovornost i donosi odluku o napuštanju prestonice, pa je krajem novembra iz Beograda počela evakuacija vojske i državnih nadleštava. Godinu dana kasnije, novembra 1915. njegovi vojnici će ga u zatvorenoj drvenoj nosiljci na ramenima nositi preko albanskih Prokletija kuda je krenula sva srpska vojska, kroz snegove i led, jer je upravo on to odabrao, bez razmišljanja, a ne poniženje čitave Srbije separatnim mirom. „Pravac Albansko primorje“ je bilo poslednje naređenje koje je teško bolesni vojvoda izdao. Umro je tokom lečenja u Nici, u Francuskoj, ne dočekavši slobodu Srbije. U vojsci bio punih 40 godina. Iza njega je ostao mit o srpskoj vojsci kao jednoj od najčuvenijih armija sveta i njenoj nepobedivosti u Prvom svetskom ratu. Izuzetna istorijska ličnost i nenadmašan vojni strateg. Racionalan, miran, skroman i povučen. Nerazmetljiv u javnosti, izbegavao preterano dekorisanje odlikovanjima, koje nije razumevao komentarišući: “Moje dekoracije su ispod mundira“. Za vreme balkanskih ratova je izdao naredbu o izjednačavanju dnevnica za sve oficire, od potporučnika do vojvode, tj. njega – tri dinara dnevno. Po završetku Prvog svetskog rata, jedna planina u Kanadi, u području Stenovitih planina blizu Kalgarija, nazvana je Putnik po slavnom vojvodi.
Kao ađutant Kralja Aleksandra Obrenovića bio na Prvim olimpijskim igrama u Grčkoj 1896. Predavao strategiju na Vojnoj akademiji. Majskim prevratom postaje pomoćnik novom načelniku Glavnog generalštaba Radomiru Putniku. Ipak sklonjen i penzionisan, bez penzije sa šestoro dece. Na drugi poziv generala Putnika se reaktivira i ponovo postaje njegov pomoćnik u Štabu Vrhovne komande pred balkanske ratove. Njih dvojica su sa generalima Stepom Stepanovićem i Petrom Bojovićem bili tvorci srpske vojne doktrine. Umeo da prekoreva i Stepu i Bojovića. Učesnik Kumanovske i Bitoljske bitke u Prvom balkanskom ratu, na čijem je kraju postojala i opcija da Albanija postane deo Srbije. Učesnik Bregalničke bitke u Drugom balkanskom ratu. U Prvom svetskom ratu, umesto ranjenog Petra Bojovića postavljen za komandanta Prve armije u trenucima njenog povlačenja. Smatrajući da bi učinio veliku grešku ako bi je i dalje povlačio s položaja na položaj braneći svaku stopu zemlje, suprotno naredbi Vrhovne komande, izvlači Armiju iz neposrednog dodira sa neprijateljem. Tumačeći to kao najavu sloma srpske vojske, uz svečanu paradu Pete austrougarske armije u napušteno „osvojenom“ Beogradu, evropske telegrafske agencije očekuju vesti o srpskom krahu. Umesto toga počinje velika kontraofanziva Srba, koja se posle samo 12 dana završava oslobođenjem Beograda i potpunim slomom - ali austrougarske vojske. Kolubarska bitka je ušla u istoriju ratovanja kao jedinstven primer da se vojska kojoj je predviđen poraz, za kratko vreme reorganizuje, pređe u protivofanzivu i nanese protivniku odlučujući poraz. To je bila, svakako najveća pobeda srpske vojske u Prvom svetskom ratu, general Mišić je postao treći vojvoda u srpskoj vojsci i prvi oslobodioc Beograda u prošlom veku. Bio protiv povlačenja vojske preko Albanije, kao i tadašnji major, potonji general, „pučista“ Dušan Simović. Načelnik Vrhovne komande prilikom proboja Solunskog fronta. Jugoslovenski vojvoda. Proglašavan za najvećeg vojskovođu čitave srpske istorije. Poznata je njegova negativna ocena Hrvata i problema u funkcionisanju zajedničke države. U Ljubljani je još 1919. postojala Cesta vojvode Mišića. Od 1927. se po njemu naziva mesto Mišićevo kod Subotice. Najpoznatiji junak „Vremena smrti“ Dobrice Ćosića. Bio je oženjen Nemicom Lujzom Krikner. Sinovi Radovan i Aleksandar su kao oficiri učestvovali u ratovima od 1912-1918. Radovan će 1941. biti zarobljen kao rezervni oficir i umreće u nemačkom zarobljeništvu 1945. u 58. godini života. Aleksandra će kao oficira JVuO decembra 1941. streljati Nemci u Valjevu. Najmlađi sin Vojislav je bio u partizanima, ali i na Golom otoku.
U borbama za odbranu Mačve, u nedostatku municije i artiljerije, traži svoje smenjivanje koje mu vojvoda Putnik ne dozvoljava. Bitan učesnik Kolubarske bitke. Dok je Srbijom harao „austrougarski tifus“ bio među vojnicima bez vakcine. Krajem 1917. na Solunskom frontu Vrhovna komanda upravo u Drugu armiju šalje slovenske dobrovoljce iz Austrougarske, zatim iz Amerike, Rusije i čitavog sveta, koji formiraju Jugoslovensku diviziju, pa je Stepa komandovao Jugoslovenima i pre stvaranja Jugoslavije. Inače, čitava Jugoslovenska divizija se hrabro borila tokom proboja Solunskog fronta, a i kasnije. Vojvoda Stepa je bio oslobodioc Skadra, Kotora, Cetinja, Dubrovnika, Sarajeva i Subotice, izvanredno sarađujući sa francuskim generalom Franše d Epereom, kasnije jedinim počasnim jugoslovenskim vojvodom. Oslobađajući Čačak, tu pronalazi svoju porodicu. U oslobođenom Sarajevu mu je povodom veličanstvenog dočeka ponuđen dvorac osmanskih vezira i austougarskih guvernera BiH za smeštaj, a on odabrao pomoćnu zgradu dvorca. U Sarajevu izgovara one poznate reči: “Naročito naglašavam da Srbija ulazi u tu državu (Kraljevinu SHS, prim. autora) bez ikakvih pretenzija na prvenstvo, bez ikakve namere da vodi hegemoniju.“ Proglašen za počasnog građanina Sarajeva. Po penzionisanju, jedino biva aktivan u organizaciji „Narodna odbrana“ koja je širom nove Kraljevine okupljala narod na patriotskoj osnovi. Bio je srećan što je doživeo ostvarenje vekovne ideje nacionalnog jedinstva i stvaranja zajedničke države. Jugoslovenski vojvoda. Njegova sahrana je bila najveći javni skup u Čačku između dva svetska rata. Po njemu se nazivaju dva mesta u Vojvodini – Stepanovićevo, još za njegovog života, i Vojvoda Stepa.
Na početku Prvog svetskog rata postaje komandant Treće armije. Učestvuje u Cerskoj i Kolubarskoj bitci. U bitci na Drini Treća armija je puna dva meseca odolevala petostruko jačem neprijatelju. General Jurušić je prvi obavestio Vrhovnu komandu, ali i svetsku javnost o zverstvima i nečuvenim zločinačkim iživljavanjima Hrvata, pripadnika Austrougarske vojske, nad srpskom nejači, pogotovo u bežanju posle poraza na Ceru. U povlačenju kroz Albaniju uspeo nemoguće – da dopuni ljudstvo svoje armije na 30.000 vojnika. Poslat 1916. u Rusiju da pomogne generalu Živkoviću zbog nemira u Dobrovoljačkom korpusu. Vraćajući se 1917. za Solun preko Japana, biva gost cara Jošihita koji ga i odlikuje ordenom koji je samo on imao u srpskoj vojsci. General Jugoslovenske kraljevske vojske. Penzionisanje u Kraljevini SHS 1921. mu je jako teško palo zbog toga što su u vojsci ostavljeni, a na njegovo zaprepašćenje čak i unapređeni, mnogi bivši austrougarski nesposobni oficiri, a za nekoliko starih i zaslužnih komandanata koji su i bukvalno stvarali srpsku vojsku, nije bilo mesta. U dugoj i bogatoj vojničkoj karijeri, ratovao kao nemački oficir protiv Francuza, a kao srpski – zajedno sa njima. Kao podoficir se borio za Nemačku, a kao general – protiv nje. Doživeo da po oslobođenju Srbije 1918. gleda zarobljenog feldmaršala Makenzena na skeli, svog starog klasnog druga. Njegov jedini sin, Pavle Jurušić-Šturm Mlađi, bio je major srpske vojske u Prvom svetskom ratu. U Drugom svetskom ratu hapsi ga Gestapo, i biva streljan kao pripadnik JVuO. Ponuđeno mu je bilo, zbog nemačkog porekla, da bude oslobođen i da bude u kućnom pritvoru, što je on odbio govoreći da je srpski oficir.
Rođen u Beogradu, i po očevoj i po majčinoj liniji bio potomak legendarnih ustanika Milenka Stojkovića i hajduk Veljka Petrovića. Artiljerijsku školu završava kao drugi u klasi. U vojsci bio 44 godine. Učesnik svih šest ratova koje je Srbija vodila od 1876. do 1918. Bio upravnik Vojne akademije. Kao ministar vojni, posle petogodišnje penzije 1909. a pred velike srpske ratove, reaktivirao svog klasića Živojina Mišića za novog-starog pomoćnika načelnika Glavnog generalštaba Radomira Putnika. Bio komandant trupa 1913. na Albanskom frontu. Komandant Odbrane Beograda do rasformiranja formacije 1916. na Krfu Juna 1916. biva postavljen za komandanta Srpskog dobrovoljačkog korpusa u Rusiji, sa zadatkom da u Odesi formira 2. diviziju, pošto je 1. divizija već bila formirana. Po izbijanju Oktobarske revolucije 1917. korpus se upućuje na Solunski front. Na tom putu se Živković razboljeva, leči u Parizu i biva penzionisan pre stvaranja Kraljevine SHS, u kojoj ne nastavlja vojnu službu čak ni kao rezervni oficir. Komandant drugog bataljona sedmog puka III poziva major Rista Sandalj – Čiča Rile. Trinaestog decembra 1914. jedinice odbrane Beograda za 3 sata borbe zauzimaju Lipu i Plandište. U tim teškim borbama na severnim padinama Kosmaja za čuvenu kotu 304 na strategijskom prevoju Koviona junački gine major Risto Sandalj. Tražio je od komande da njegovi trećepozivci idu da ginu umesto mladosti jer su se „napevali, naigrali, a i natugovali da u srcima nemaju više mesta čak ni za smrt“. Neprijatelj je do nogu potučen, ali je i skoro čitav bataljon trećepozivaca izginuo. (Srpska vojska je bila sastavljena od jedinica I poziva – muškarci od 21. do 31. godine; II poziva – muškarci od 32. do 45. godina; i III poziva, tzv. “poslednja odbrana“ – muškarci od 46. do 50. i od 18. do 20. godina.) Komandant Kombinovane divizije prvog poziva general Mihailo Rašić (1858-1932). Završio Artiljerijsku školu i Vojnu akademiju. Školovao se i u Nemačkoj. Učestvovao u svih šest srpskih ratova toga doba. U vojnoj službi bio 40 godina.. Prvi komandant, za to vreme potpuno nove jedinice – Telegrafskog odreda. Bio ađutant kralja Milana Obrenovića i princa Aleksandra, pa maršal kraljevskog dvora. Upravnik Vojne akademije. Učesnik „topovske afere“. Komandant Kombinovane divizije od početka rata sa Austrougarskom do dolaska vojske na Krf 1916. Krajem 1917. odlazi u SAD da prikuplja dobrovoljce za srpsku armiju. Šef vojne misije u Francuskoj. Ministar vojni u Kraljevini Srbiji i Kraljevini SHS, gde posle četiri meseca podnosi ostavku. Divizijski general Jugoslovenske kraljevske vojske.
Komandant Konjičke divizije general Đorđe Đorđević (1863-1935). Učesnik srpsko-bugarskog, balkanskih i Prvog svetskog rata. Komandant kraljeve garde. Služio je godinu i po dana u ruskoj konjici – Prvom mskovskom lajbdragonskom puku. U Drugom balkanskom ratu uspeva da posle snažnog kontranapada prodre duboko u Bugarsku opsedajući Vidin. U borbama za oslobođenje Beograda 1914. jedinice Konjičke divizije su prve ušle u grad, nastupajući od Slavije ka Kalemegdanu. Bio je komandant srpskih trupa u Africi 1916. U Jugoslovenskoj kraljevskoj vojsci imao čin divizijskog generala. Drugo oslobođenje Beograda 1918. „Druga beogradska operacija“, bitka za konačno oslobođenje Beograda, samim tim i čitave Srbije, počela je, praktično, probojem Solunskog fronta počev od 14. septembra 1918. Prva srpska armija, Dunavska divizija i pogotovo njen konjički eskadron, Moravska i Drinska divizija su za samo 45 dana u strahovitom naletu bukvalno „očistili“ Srbiju od Austrougara, Nemaca i Bugara, oslobađajući Beograd 1.novembra.
Pred Drugi balkanski rat, na njegov predlog se sklapa savez sa Grčkom protiv Bugarske. Bregalnička bitka je još jedna sjajna generalova pobeda. Komandant trupa Novih oblasti (na Kosovu i u Makedoniji). Učesnik u Cerskoj i bitci na Drini. Dva puta ranjavan zbog čega general Mišić komanduje „njegovom“ armijom u Kolubarskoj bitci. Kao komandant trupa Nove oblasti sprečio prodor Bugara na Kosovo i omogućio povlačenje srpske vojske kroz Albaniju. Kao načelnik Vrhovne komande umesto bolesnog Putnika, odredio Krf kao mesto oporavka srpske vojske. Rukovodio pobedom na Kajmakčalanu. Tim pobedama postaje četvrti i poslednji vojvoda srpske vojske. Po njegovom naređenju Prva armija, kojom opet komanduje, probija Solunski front i u nezapamćenom forsiranju borbi i neprestanom kontaktu sa neprijateljem „ugalopirava“ u Srbiju. Jedan od prvih srpskih oficira koji je leteo avionom, a njegovu armiju je pratila srpska avijacija koju je on organizovao. Oslobađajući Niš uništava glavninu nemačke Jedanaeste armije. Kao komandant Dunavske divizije oslobađa Beograd, u koji ulazi danom oslobođenja. U daljem naletu, oslobađa „jugoslovenske“ delove Austrougarske: Banat, Srem, Bačku, Slavoniju i veći deo Hrvatske. Posle Mišićeve smrti načelnik Glavnog generalštaba vojske Kraljevine SHS. Ubrzo penzionisan. Odlikovan ordenom Jugoslovenske krune, imao čin jugoslovenskog vojvode. U Beogradu je za njegovog života ulica ispod Kalemegdanske tvrđave nazvana po njemu. Posle 19 godina penzije, general Simović ga kao osamdesetrogodišnjaka 1941. postavlja za pomoćnika Vrhovnog komandanta Jugoslovenske vojske, kralja Petra II. U Nikišiću, sa princom Đorđem, odbija da beži za Englesku kao ostali. Odbija i saradnju sa Nemcima. Rat proveo u kućnom pritvoru. Poslao pismo podrške Draži Mihailoviću i JVuO. U 87. godini života doživeo treće oslobođenje Beograda, ali i nezasluženo tragičnu smrt i sramnu sahranu. Napisao nekoliko vojnih knjiga. Treće oslobođenje Beograda 1944.
Vrhovni komandant jedinica NOVJ Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito. Maršal Tito je došao u Beograd pet dana po oslobođenju glavnog grada, koje je uspeo da ostvari uz pomoć, ali ne i na ruskim tenkovima. Njegovom političkom domišljatošću Beograd je, uz Pariz delimično, bio jedini glavni grad u Evropi u Drugom svetskom ratu, u čijem je oslobađanju sa jednom od armija velikih antifašističkih sila, učestvovala i regularna, međunarodno priznata nacionalna vojska, NOVJ.
Komandant Glavnog štaba NOP za Crnu Goru i Boku i član Vrhovnog štaba NOV i POJ. Tokom 1942. vodi teške borbe sa italijanima, četnicima i crnogorskim separatistima. Bitku na Neretvi je presudno odredila, kao partizansku pobedu, Druga proleterska divizija pod njegovom komandom, a pogotovo prelazak preko reke i razbijanje jakih četničkih snaga. Pamte se Jablanica, Konjic, Prozor. Pamte se i herojske i odlučujuće borbe na Vučevu, Ljubinom grobu i Zelengori Druge divizije tokom Bitke na Sutjesci. Pod Pekinom komandom Drugi udarni korpus NOVJ postaje jedna od najjačih jedinica NOVJ. Kao komandant Prve armijske grupe NOVJ oslobađao Beograd od Nemaca 1944. vodeći partizanske jedinice ka pobedi u najobuhvatnijoj i najsloženijoj bitci na Balkanu tokom II Svetskog rata. Kao komandant Prve armije JA izvršio proboj Sremskog fronta uz velike gubitke. Sa Trećom armijom, oslobodivši konačno Hrvatsku, tokom oslobađanja Slovenije uništava i zarobljava Nemačke i kvislinške snage pod komandom generala Aleksandera Lera, jačine oko čak 300.000 ljudi. Kao komandant Četrte armije JA postavljen za komandanta Vojne uprave u Istri. Završio Višu vojnu akademiju „Vorošilov“ u Moskvi. Napisao desetak vojnih stručnih knjiga. Član AVNOJ-a, načelnik Generalštaba JNA, ambasador u Grčkoj. Nosilac Partizanske spomenice1941. General-pukovnik JNA. Narodni heroj Jugoslavije. Na godišnjicu oslobođenja Beograda oktobra 1945. proglašen za prvog počasnog građanina Beograda. Doživeo raspad SFRJ.
Pod njegovom komandom, Šesta lička je spasila Maršala Tita prilikom desanta na Drvar 25. maja 1944. Potom učestvovao u uspešnim borbama protiv četnika, a posle u oslobođenju Beograda, gde su njegovi borci iskazali čudesnu hrabrost u uličnom ratovanju, i u proboju Sremskog fronta, kao i u borbama za oslobođenje Zagreba, 9. maja 1945. na dan kapitulacije Nemačke. Završio Višu vojnu akademiju „Vorošilov“ u Moskvi. Načelnik vojno-istorijskog instituta i urednik časopisa „Vojno delo“. Bio komandant Zagrebačke vojne oblasti u vreme hrvatskog nacionalističkog „Maspoka“ 1970-ih. Komandant poslednje velike vojne parade na jugoslovenskim prostorima, „Pobeda“ 9.maja 1975, povodom 30-godišljice pobede nad faizmom i oslobođenja Jugoslavije. Raport je predao Maršalu Titu. Zbog prisnih veza sa zemljakinjom Jovankom Broz, Titovom suprugom, bio česta „meta“ raznih političkih spletki. Nosilac Partizanske spomenice1941. General-pukovnik JNA. Narodni heroj Jugoslavije. Doživeo raspad SFRJ i NATO bombardovanje 1999.
Komandant Trideset šeste (vojvođanske) divizije pukovnik Dušan Vuksanović (1909-1945). Učitelj u Makedoniji i Sremu. Rezervni potporučnik Jugoslovenske vojske u Aprilskom ratu. Izbegava zarobljavanje posle kapitulacije. Član KPJ od 1942. Za vreme Beogradske operacije šef misije NOVJ pri štabu Crvene armije. Poginuo u 36. godini života, dva meseca pre oslobođenja Jugoslavije. Pukovnik JA. Narodni heroj Jugoslavije.
Posle odbrane grada, time i „Užičke Republike“, 2. novembra rukovodi protivnapadom kada četnici doživljavaju prvi ozbiljniji vojnički, ali i politički poraz u Srbiji. Komandant prve partizanske vojne parade u Užicu, 7. novembra 1941. povodom 24-godišnjice Oktobarske revolucije, jedine vojne parade u jedinoj slobodnoj teritoriji usred porobljene Evrope. U bici na Kadinjači, 29. novembra ističe se izuzetnom hrabrošću, ali i umešnošću vešto birajući položaj za dejstvo jedinog partizanskog topa koga Nemci ne onesposobljavaju do kraja bitke. Komandant Glavnog štaba NOP odreda Srbije i član Vrhovnog štaba NOV i POJ. Njegov korpus prvi dolazi u dodir sa jedinicama Crvene armije na Dunavu septembra 1944. A u beogradskoj operaciji vodi teške borbe sa Nemcima u reonu Avale. Beskrajno hrabar, inteligentan, školovan i vanredno vojnički sposoban, nije imao dlaku na jeziku. Pamti se da je 1945. govorio kolegama generalima JA: „Vi ste glupi. Sremski front uopšte nije bio potreban. Trebali ste da idete okolo i izbegnete žrtve.“ U okviru Druge armije JA, Bradonja i njegov korpus učestvuju u oslobođenju Zagreba 9. maja 1945. Bio na Artiljerijskoj akademiji „Džeržinski“ u Moskvi. Komandant odbrane Beograda, potom i artiljerije JNA. Završio Višu vojnu akademiju i bio tvorac koncepcije ONO (Opšte-narodne odbrane) sa posebnim akcentom na Teritorijalnu odbranu. Ovo će kasnije svojatati pojedini generali, i što je još gore, u praksi je dovesti do apsurda, zloupotrebljavajući je pri razbijanju SFRJ u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH. General-potpukovnik JNA i jedini general u JNA sa dve završene vojne akademije. Nosilac Partizanske spomenice 1941. Narodni heroj Jugoslavije. Doživeo raspad SFRJ i NATO bombardovanje 1999. Jedinice Crvene armije, borci i njihovi komandanti su presudno učestvovali u oslobođenju Beograda 1944. od Nemaca, pre svega višegodišnjim iskustvom frontovskog i urbanog ratovanja sa Nemcima, kao i tehničkim kapacitetima.
Pod njegovom komandom jedinice Crvene Armije oslobađaju, između ostalog, Donjeck, čitavu Rostovsku oblast, Krim i Sevastopolj. Njegove trupe su oslobodile Rumuniju i Bugarsku. U sadejstvu sa jedinicama NOVJ Crvena armija učestvovala u oslobođenju Beograda 1944. i dela Srbije. Njegove jedinice oslobađaju dalje Budimpeštu i Beč, i 8. maja 1945. se susreću sa američkim trupama u Donjoj Austriji. Član Vrhovnog sovjeta SSSR-a. Sahranjen počasno u Kremlju. Počasni građanin Sofije, i Beograda (proglašen posle generala Dapčevića). Za života proglašen za Narodnog heroja Jugoslavije, a posthumno za Heroja Sovjetskog Saveza.
Komandant Četvrtog gardijskog mehanizovanog korpusa general-lajtnant Vladimir Ivanovič Ždanov (1902-1964). Rođen u Kijevu. Učestvovao kao dobrovoljac Crvene armije u Oktobarskoj revoluciji, ali je član KP SSSR-a postao tek 1941. Završio pešadijsku vojnu školu i stekao znatno vojno iskustvo do Drugog svetskog rata. Kao i Tolbuhin i Birjuzov nekako „preživeo“ Staljinove čistke u armiji. Učesnik Staljingradske bitke u toku koje je iskazao uz ličnu hrabrost i izuzetne organizatorske sposobnosti koje su bile presudne za pobedu Crvene armije u ovoj najvažnijoj i najvećoj bitci Drugog svetskog rata. Proslavio se i u bitkama na jugu Ukrajine. Učestvovao u oslobođenju I na kraju, šta napisati o komandantima okupatorskih austrougarskih i nemačkih jedinica, a ne spomenuti reč – zločinci. Pogotovo za komandanta austrougarske balkanske vojske, feldmaršala Oskara Poćoreka, germanizovanog slovenca. Komandovao je vojskom, u kojoj su se po bestijalnosti a ne herojstvu posebno isticali Hrvati, koja je počinila neviđena zlodela nad običnim stanovništvom u Srbiji. Poćorek je to znao, odobravao – i nikada za te zločine nije odgovarao. Umro je na miru, u 80. godini života, 1933. predajući „štafetu zla“ novodolazećem vesniku smrti – Adolfu Hitleru. Poćorek je bio u automobilu u kojem je ubijen Franc Ferdinand u Sarajevu 28. juna 1914, ali ga je Gavrilo Princip promašio. Pred Prvi svetski rat jedan od najboljih austrougarskih vojnih stručnjaka, u toku rata je tri puta „padao“ na ispitu iz vojne strategije kod profesora Radomira Putnika, i tri puta izbačen iz Srbije. Za „zasluge“ u upropašćavanju ogromne austrougarske vojske u maloj Kraljevini, nedelju dana posle oslobođenja Beograda 15. decembra 1914. biva – penzionisan. Komandant Pete austrougarske armije general Liborijus fon Frank, rođen je u Splitu. Vojnu školu završio u Rijeci. U Cerskoj bitci je malo nedostajalo da njegov čitav 8. korpus bude potpuno opkoljen, pa je jedva pobegao preko Drine. I njegovi vojnici su činili nezapamćena sverstva u Srbiji, za koja je i on znao, nije ih sprečavao – i nikada za to nije odgovarao. Bez obzira na značajnu premoć u ljudstvu i artiljeriji, njegove trupe su pretrpele težak poraz na kraju Kolubarske bitke, i pljačkajući i pustošeći srpsku prestonicu, bežale iz Beograda 15.decembra 1914. Za iste „zasluge“ kao i komandant mu Poćorek – biva ubrzo penzionisan. I on je umro na miru, u 87. godini života u nemačkom Trećem rajhu, gledajući Adolfa Hitlera na vlasti. A šta tek pisati o nemačkim generalima? Ovi „par ekselans“ nacisti su, za razliku od austrougarske dugoživeće gospode, u nihilističko arijevsko ludilo ugradili i sopstvene – smrti. Pešadijski general Vermahta, Vilhelm Šnekenburger, komandant korpusne grupe je poginuo „braneći“ Beograd 1944. Učesnik I Svetskog rata, a u Drugom učesnik invazije na Poljsku, bitke za Francusku, invazije na Jugoslaviju, na SSSR, odakle je povučen na Balkan, zbog važnosti bitke za Beograd. General-major Vermahta Valter Štetner je bio pripadnik elitne Prve brdske divizije sa kojom učestvuje u napadu na Poljsku, Jugoslaviju i SSSR. Učesnik Staljingradske bitke. U operaciji „Švarc“ (bitka na Sutjesci) njegovi vojnici čine ratne zločine nad pripadnicima NOVJ, pogotovo zarobljenim ranjenicima, koje su nemilosrdno ubijali. Na „srpskom“ Krfu njegovi vojnici takođe vrše zločine, sad nad zarobljenim italijanskim vojnicima, u čijem razoružavanju su, posle kapitulacije Italije, učestvovali. Godinu i po dana posle bitke na Sutjesci, ratovaće opet jedan protiv drugog u bitci za Beograd dva generala – partizanski Danilo Lekić i nacistički Valter Štetner, ali u potpuno izmenjenim ulogama. General Štetner gine na Avali oktobra 1944. prilikom pokušaja proboja iz obruča jedinica NOVJ. Na Sutjesci je Danilo probio gvozdeni obruč Štetnerove brdske divizije i poveo partizane ka životu i slobodi. LITERATURA: 1. „Beogradska operacija 1944“, VII, 1964. 2. „Beograd u ratu i revoluciji 1941 – 1944“, Beograd, 1971. 3. Bjelajac M., „Generali i admirali Kraljevine Jugoslavije 1918-1941“, Beograd,2004, Institut za noviju istoriju Srbije. 4. „Vojna enciklopedija“, I-IV, Beograd, 1970-1972. 5. „Enciklopedija Jugoslavije“, I, Zagreb, 1955. 6. „Istorija naroda Jugoslavije“, 1 i 2, Beograd, 1960. 7. „Istorija srpskog naroda“, Beograd, 1994. 8. Milošević K., „Odbrane Beograda kroz vekove“, Beograd, 2012. 9. Mitrović A., „Srbija u Prvom svetskom ratu“, Beograd, 1984. 10. „Narodni heroji Jugoslavije“, Beograd, Mladost, 1975. 11. Petranović B., „Srbija u Drugom svetskom ratu“, Beograd, 1992. 12. Ćorović B., „Istorija Srba“, Beograd, 2005. |