Kuda ide Srbija | |||
"Bio je to dug i težak put..." |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 23. april 2013. | |
Radi se o različitom sistemu vrednosti, pevaju ljudi koji misle i veruju da se sve zasniva na interesu, da je ljubav hemijska i hormonalna reakcija, da je život fiziološka pojava, da su ljudi životinje koje misle, da se treba povinovati jačem i ćutati, gledati od čega se živi i šta će se jesti. Oni veruju da je ljudski život samo ono što postoji od rođenja do smrti, da pre i posle te dve vremenske tačke nema ničega, da su sve metafizičke priče, mitovi, religije, pa i ideologije izmišljotine dokonih umova i manipulatora, baš onako kako su nas učili u vreme bratstva i jedinstva. U takvoj viziji sveta živi se samo od hleba i za hleb, i tu ne važi ona Hristova ''ne živi čovek samo od hleba, već i od svake reči koja izlazi iz usta Božijih''. Po tome su veoma slični albanskom narodu, koji nikada nije ni bio previše religiozan, njima su vere kojima pripadaju (islam, katoličanstvo, pravoslavlje) drugostepena oznaka identiteta, jedno od sredstava koje pomaže cilju zasnovanom na primarnom principu krvi i tla. Srbi su kroz istoriju manjim delom tako mislili, većina je ipak bila ''na drugoj strani ulice'', a danas je situacija promenjena - 50 plus 20 godina kolektivnih ideologija je učinilo svoje (komunizam, socijalizam, demokratija) i Srbi su polako, ali sigurno na putu dehristijanizacije, onom putu kojim su već dobro odmakli narodi zapadne cicilizacije, nominalni hrišćani. Tako da mogu da odahnu, po tome se ubrzano približavamo sanjanoj ''evropskoj porodici naroda'', mada po običaju kasnimo, ali ako, samo da se mi krećemo napred kako kažu srećni komentatori, jer napred je uvek dobro, tako su im rekli, i tako će im biti. I zato ih donekle razumem – ako je život puka biološka i fiziološka pojava u kojoj treba uživati i koja traje samo kroz produženje vrste, a smisao mu daje eventualno lepo sećanje potomstva na naša dela, potpuno je jasno da su kosovski zavet, svetosavlje, žrtve za domovinu, trpljenje, strpljenje i skromnost besmislice kojima ''popovi zaluđuju narod''. Logično je i da se zarad firmiranih krpa, putovanja u Alanju na more, Pandorf po te krpe i Segedin po sireve i salame, sedenja po kafićima, blejanja po splavovima i šoping molovima, može i mora dati deo državne teritorije ''koje uostalom nije naše od 1999, a neki kažu da nikad i nije bilo naše''. Samo, pitanje je koliko će im se računica ostvariti. Ali, vratimo se tom ''dugom i teškom putu, za sve''. Za Srbe, put je počeo davno, ali krećemo od pisanih svedočanstava, da ne bismo počinili strašni, politički nekorektni, greh ''mitologizovanja'', i vraćamo se u 1198. godinu, kada Simeon Nemanja osniva manastir Hilandar u Svetoj Gori i daruje mu vladarskom tapijom posede u prizrenskoj oblasti, dobijene na poklon od vizantijskoj cara Aleksija III Anđela. Posle dve godine, dodaje Hilandaru još dvadesetak sela u metohijskoj oblasti, planinu Dobri doli, sve naseljeno isključivo srpskim stanovništvom, nabrojenom poimence po familijama. U naredna dva veka i trideset godina, srpski kraljevi redom dodaju imanja Hilandaru, te osnivaju manastire i crkve i daruju im ogromne posede na Metohiji i Kosovu, ali i u zapadnim i južnim oblastima, van današnjih granica, a o tome detaljno piše u svakoj od povelja - Hilandarskoj, Žičkoj, Banjskoj, Gračaničkoj, Ljeviškoj, Dečanskoj, Arhanđelskoj, Svetopavlovskoj, Prizrenskoj... Metohija je, kako joj i ime kaže i kako svedoče srećom sačuvane tapije, crkveno imanje, kao i dobar deo Kosova, delovi Zete, čak i severne Albanije. Prvi spomen Arbanasa nalazi se u Dečanskoj povelji Stefana Uroša III Dečanskog iz 1331, i to u tri naseobine pored 86 čisto srpskih, i to u oblasti Zete, u planinskim katunima, van današnje Metohije i Kosova. Kako su prešli taj dug i težak put, od tri sela do briselskog parafa, najbolje oni znaju, ali ponešto znamo i mi.
Zaista, bio je to težak i dug put, za sve, i za Srbe i za Albance, i kada je delovalo da su sve završili, kad im je NATO pritekao u pomoć, dobili su samo rezoluciju 1244. Kažem samo, jer trebalo je još 14 godina tražiti ko će od Srba staviti paraf, jer znali su i oni, a i njihovi saveznici, dok mi ne priznamo da je oteto legalno, a ne prokleto, neće moći da odahnu. . Srećom po njih sve, po Albance pogotovo, naš državni vrh je rešio da su, između ostalog, nemanjićke povelje ''mrtvo slovo na papiru'', a te priče o kletvama besmislene, arhaične i zaboga, ko još u 21. veku u to može da veruje? Podržali su ih zdušno Srbi koji veruju da je život biološka pojava, da se živi samo od hleba, da ''para vrti gde burgija neće'', oni čija je nezvanična himna ''uzmi sve što ti život pruža''. Pomogli su i Srbi koji se nakostreše kada im spomeneš kosovski zavet, svetosavlje i ''popove'', Srbi koji zovu papu ''svetim ocem'', Srbi koji žele pohvale i aplauze od gospodara koje zovu ''ceo svet'', Srbi koji sebe zovu ''poštenim svetom'', koji samo želi da živi ''normalno'', da mirno vari i da se pari, po mogućstvu na putovanjima u lepim, umivenim i uređenim zapadnim zemljama i egzotičnim destinacijama. Dobro su se razumeli sa državnim vrhom, i sada su sigurni da su uslovi ispunjeni i da za njih, tako realne i normalne, počinje novi život, kao u Pandorfu, Segedinu i Alanji, i da će biti lepi, umiveni i nasmejani kao u reklamama naših/stranih banaka i farmaceutskih kompanija. Sve što mogu da kažem, jeste da će se jako iznenaditi, biće im tako da neće imati vremena ni Farmu da gledaju. Da nemanjićke povelje nisu mrtvo slovo na papiru, veruje ipak jedan deo Srba, nema ih po medijima, osim kada su na meti prozivki – mističari, konzervativci, mitomani, iracionalni, sanjari, vernici, nacionalisti, rusofili, evroskeptici, antinatovci, slobisti, ali ima ih više nego što se sluti, pogotovo među mladima, onima koji su odrastali pod sankcijama i bombama naših tradicionalnih saveznika, ili stigli preko Drine, Ibra i cestom u koloni 1995. Njih ne ubrajaju međ' pošten svet, ali sa njima su srpski pesnici, guslari, svetitelji, ratnici, dečica poklana od Jadovna do Kosova, piloti poginuli od NATO bombardera, vojnici italijanskog voda KFOR-a pobijeni od Šiptara braneći Dečane i Patrijaršiju, Mehmed –paša Sokolović. obnovitelj Pećke patrijaršije, patrijarh Pavle Srpski, svetorodne loze Nemanjića, Lazarevića i Brankovića. Sa njima je i Johan sa srcem Jovanovim, pravoslavana Rusija i Sveta Gora Atonska, Peter Handke, Emir Kusturica, mislim nešto i Bob Dilan, a biće i lepa Monika Beluči, videćete. Oni ne kupuju u Idei i Merkatoru, mirni su i oprezni kada se nađu blizu Hrvata i Albanaca i osećaju neki neobjašnjivi ponos kada pročitaju završne rečenice ''Seoba'' besmrtnog Crnjanskog: ''Bilo je seoba i biće ih večno, kao i porođaja, koji će se nastaviti. Ima seoba. Smrti nema!''[1] Zato znaju da je parola ''ljudi su naše najveće bogatstvo'', tačna samo dopola, jer mora se čuvati sve - i ljudi i teritorija na kojoj ti ljudi žive, pevaju, rađaju, plaču i umiru, čekajući vaskrsenje mrtvih.
+Stefan Uroš, kralj i s Bogom samodržac svih srpskih zemalja i pomorskih[2] [1] Miloš Crnjanski, Seobe,Beograd, 1990, str.794. [2] Kosovo u poveljama srpskih vladara, prevod povelja Dimitrije Bogdanović, Beseda i Ars Libri, Banja Luka i Beograd, 2000, str. 68-69. Završetak Prizrenske povelje Stefana Dečanskog iz 1326. godine, kojom se potvrđuju povlastice i imanja darovana episkopiji prizrenskoj – hramu Bogorodice Ljeviške. |