Istina i pomirenje na ex-YU prostorima | |||
Otvoreno pismo Sonji Biserko povodom zabrane knjige o Srebrenici |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 03. jul 2012. | |
Gospođo Biserko,
Knjiga Srebrenica: falsifikovanje istorije je zbornik kritičkih eseja povodom „Masakra u Srebrenici“, studije američkog profesora Edvarda Hermana i grupe stranih autora. Srebrenica: falsifikovanje istorije sastoji se iz eseja deset stranih i domaćih autora koji kritički i dokumentovano razmatraju događaje u Srebrenici u julu 1995. godine. Naša nevladina organizacija, Istorijski projekat Srebrenica, izdala je tu knjigu u saradnji sa beogradskim nedeljnikom „Pečat“. Svi čitaoci „Pečata“ trebalo je da je dobiju na poklon sa brojem 223 „Pečata“, koji je izišao u petak, 29. juna 2012. godine. Ako ove nedelje niste kupili „Pečat“ knjigu možete pročitati i kritički oceniti na našoj internet prezentaciji, www.srebrenica-project.com. [1] Čitaoci „Pečata“ u Bosni i Hercegovini očekivali su poklon-knjigu zato što je ona bila najavljena u dva prethodna broja. Međutim, kada je u petak, 29. juna „Pečat“ osvanuo na kioscima u BiH, knjige nije bilo. Redakcija „Pečata“ je izvršila proveru i otkrila je da je ulazak knjige bio zabranjen na zahtev iz Federacije Bosne i Hercegovine.
Čitajući odeljak „O nama“ na vašoj internet prezentaciji[2], gospođa Biserko, primećujem da se ovo pitanje savršeno uklapa u misiju i radni program vaše organizacije. Tamo, u stavu 5, stoji: „Program je prevashodno usmeren na doslednu implementaciju glavnih međunarodnih i evropskih konvencija za zaštitu osnovnih ljudskih prava...“ Prava koja se u produžetku navode jesu važna, ali mislim da ćete se složiti samnom da su prava na slobodu mišljenja i slobodu javne reči važna u podjednakoj meri. Ali čak ako se privatno sa time i ne bi složili, u svojstvu predsednice Helsinškog odbora Srbije vi nemate izbora (bar javno i deklarativno) i vi ste prinuđeni da to prihvatite. U članu VIII. (2) Helsinškog ugovora od 1975. godine, dakle dokumenta odakle vaš Odbor crpi sav svoj legitimitet, piše: „[Ugovorne strane] … posvećene su cilju da se obezbedi slobodnije i šire rasparčavanje informacija svake vrste, da se podstakne saradnja u oblasti informacija i razmene informacija sa drugim zemljama...“ Dalje, u odeljku II, koji se odnosi na „štampane informacije“, zemlje-potpisnice Helsinškog ugovora ističu za cilj „neometano rasparčavanje, na svojoj teritoriji, novina i štampanih izdanja, povremenih i redovnih, iz drugih zemalja-učesnica“. Da vas podsetim, ako treba, da je i Bosna i Hercegovina kao država obavezna da poštuje odredbe Helsinškog ugovora. Njen Helsinški odbor, sličan vašem, pridružen je Međunarodnoj Helsinki federaciji još od 1996. godine.[3] Kakav je vaš stav u vezi sa zabranom rasparčavanja na teritoriji Bosne i Hercegovine naše knjige Srebrenica: falsifikovanje istorije? Sa svakim danom koji prolazi, gospođo Biserko, javno ispoljavanje vašeg stava i stava vaše organizacije povodom zabrane knjige Srebrenica: falsifikovanje istorije očekuje se sa sve većim nestrpljenjem. Ako zabrana knjige u susednoj državi, čija vas je kosmopolitska prestonica nedavno proglasila za „počasnu građanku“,[4] ne privlači vašu pažnju i ako vas to ne ispunjava pravedničkom revnošću da se angažujete na realizaciji opisa posla „Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji,“ čija ste predsednica, onda zaista ne znam kome drugom da se obratim. Nadam se da mi nećete predložiti da se, umesto vama, po ovom pitanju obratim članici vašeg Saveta, drugarici Latinki Perović. S obzirom na to da je poslednja intervencija drugarice Perović po sličnom pitanju, 1972. godine, rezultirala zabranom knjige profesora Mihajla Đurića pa zatim njegovim utamničenjem, imam osećaj da mi ona ne bi izašla u susret. |