Istina i pomirenje na ex-YU prostorima | |||
„Oluja“ nad Ivinim i Jadrankinim Srbima |
![]() |
![]() |
![]() |
četvrtak, 04. avgust 2011. | |
Ugovor sa đavolom Odluku Ustavnog suda odmah je, pored predstavnika italijanske manjine, kritikovalo vođstvo SDSS-a, partije koja slovi kao glavni zastupnik Srba u Hrvatskoj, i na čiju je inicijativu i spomenuta odredba i doneta. Potpredsednik SDSS-a Milorad Pupovac je izjavio da je "Ustavni sud Hrvatske vratio Srbe i druge manjine u politički i ustavni geto“ uz ocenu da je to najdirektnije suprotno Ustavu RH, koji navodi da pripadnici nacionalnih manjina, uz opšte, mogu imati i posebno pravo glasa. Pored Pupovca, oštro je protestovao i Furio Radin, zastupnik italijanske manjine, koji je naveo da je to “nečuvena politička odluka“ i najavio da će se Klub zastupnika nacionalnih manjina žaliti Sudu za ljudska prava u Strasburu. Na prvi pogled, reklo bi se da je promena izbornog zakona još jedan vid pritiska na manjine u Hrvatskoj, ali, mora se ipak primetiti da je odluka Ustavnog suda rezultat tužbe pojedinih nevladinih organizacija, iza kojih stoje i predstavnici malih srpskih stranaka, koji su se žalili da je SDSS stavljen u privilegovan položaj. Srpski demokratski forum Veljka DŽakule žalio se tri puta, s obrazloženjem da su njegove odredbe Zakona o pravima nacionalnih manjina rezultat dogovora vladajućeg HDZ-a sa SDSS-om, dok je nedavna presuda čak i pozdravljena od strane Srpske narodne stranke. SDSS je učestvovala u donošenju sporne odredbe posle osvojena sva tri mandata predviđena za Srbe, na izborima 2007. U januaru 2008. SDSS je ušla u koaliciju sa HDZ-om i tako postala prava srpska partija koja je ušla u hrvatsku vladu, u kojoj je ostala i posle dolaska Jadranke Kosor. Boravak u Vladi srpskih predstavnika ipak nije Srbima doneo gotovo nikakav boljitak, a problemi srpske zajednice u Hrvatskoj su i dalje brojni. I dalje su aktuelna pitanja vraćanja stanarskih prava, obnove imovine, neisplaćenih penzija, radnog staža, otkupa dobijenih stanova, dobijanja državljanstva. Od ukupno 250.000 srpskih izbeglica, u Hrvatsku se do danas vratilo 55.000, a Srbi povratnici nemaju jednake izglede za zapošljavanje u javnim i državnim službama. Bezbednosna i ekonomska situacija na područjima povratka je loša, a etnički motivisani napadi na Srbe su i dalje česti, bez jasne i nedvosmislene osude javnosti. Očigledno, za tri godine boravka SDSS-a u Vladi Hrvatske, problemi Srba ne samo da nisu rešeni, već mnogi gotovo da nisu ni pokrenuti sa mrtve tačke, poput pitanja žrtava „Oluje“, pošto ni 16 godina posle, sve žrtve nisu ekshumirane ni identifikovane. Na spisku nestalih vodi se više od 2.000 osoba, hrvatski organi veoma sporo rešavaju to pitanje, a posebno problem identifikacije posmrtnih ostataka, jer ono pomaže da se otkriju i počinioci zločina i pokrenu sudski procesi. Boravak u Vladi nije dakle doprineo da SDSS na čelu s Miloradom Pupovcem i Vojislavom Stanimirovićem pruži odgovarajući odgovor na ponižavajući i obespravljen položaj Srba u Hrvatskoj. Politika SDSS-a pokazala je stoga očigledan neuspeh, dok su u isto vreme Stanimirović i Pupovac uspeli ono što u Hrvatskoj malo kome polazi za rukom – uspeli su naime da ujedine mnoge Srbe i Hrvate u tvrdnji da je SDSS svoj boravak u vladi iskoristio za korupciju i učvršćivanje svog položaja kao dominatnog predstavnika srpske manjine.
Povodom usvajanja izmena Zakona o pravima nacionalnih manjina, predsednik Zajednice Srba u Hrvatskoj Svetozar Livada uputio je u decembru 2010. hrvatskoj javnosti otvoreno pismo, u kome saopštava da je usvajanjem tih izmena ozakonjen „klijentelistički apsurd“ koji je stavio političku korupciju „ispred interesa ljudi, države i društva“, a da predložene promene, dogovorene između HDZ i SDSS, stavljaju SDSS u privilegovani položaj. Prema Livadi, „promene, nemaju veze sa nacionalnom grupacijom kojoj su navodno namenjene, niti na bilo koji način osiguravaju više demokratskih prava za tu nacionalnu zajednicu, već osporavaju srpskoj nacionalnoj zajednici pozitivnu diskriminaciju koju su dobile sve druge manjinske zajednice.“ Livada se u svom pismu pita da li se tim zakonskim rešenjem uvodi pravo doživotnog zastupanja određene nacionalne zajednice preko jedne stranke i jednoga čoveka iz iste stranke, i zaključuje da je sve napravljeno da bi se „SDSS-u garantiralo da bude jednakiji od drugih, odnosno zagarantiralo da unaprijed ima osigurano pravo da predstavlja Srbe u Saboru od sada pa dovijeka.“ Dogovor HDZ-a i SDSS-a kritikovali su i zastupnici SDP-a i drugih hrvatskih opozicionih stranaka, koji su istakli da je to „eklatantan primjer političkog torbarenja i trgovanja, a dil SDSS-a i HDZ-a oko izbornog zakona ništa drugo doli – politička korupcija“. Hrvatski opozicionari su isticali da su Pupovac i Stanimirović dobro naplatili održavanje HDZ-a na vlasti, i da je privilegovan status SDSS-a i Srpskog nacionalnog veća bio uslov podrške vladi Ivi Sanadera. Usluga za uslugu
Drugi korak ispunjenja koalicionog sporazuma bilo je garantovanje da će SDSS imati tri poslanika u Saboru, što je učinjeno tako što je prošle godine u Zakon unesena odredba po kojoj srpska stranka koja na izborima osvoji relativnu većinu dobija sva tri srpska zastupnika. To je stvorilo mogućnost da SDSS osvoji sto posto srpskih mandata u parlamentu i na sledećim izborima, iako je u Hrvatskoj registrovano pet stranaka sa srpskim predznakom.
Upravo ova rešenja su izazvala proteste da je SDSS stavljen u privilegovan položaj, ne samo u odnosu na druge stranke Srba u Hrvatskoj nego i u odnosu na sve ostale stranke na izborima, što je u kritici ujedinilo i Srbe i Hrvate. Postavlja se onda pitanje, šta je to motivisalo HDZ da bude tako široke ruke i Pupovcu i ekipi podari takav status. Činjenica je da bez njih ne bi mogla da se oformi vlada, ali čini se da su Pupovac i SDSS HDZ-u dali nešto mnogo vrednije – dali su im naime legitimitet za „Oluju“ na koju su Hrvati sada tako ponosni. Možemo zamisliti koliko bi danas Srbiji bio dragocen neki istaknuti Albanac, koji bi se založio da Kosovo ostane u sastavu Srbije, a Hrvatska je takvog već pronašla. Jer, i pored neprestanih slavopojki hrvatskog državnog vrha na račun „Oluje“ i „Bljeska“ mnogo veću političku težinu ima kada jedan Srbin iz Hrvatske u javnosti neprestano ponavlja da „Oluja“ nije sporna i da je Hrvatska imala legitimnu osnovu za akciju, što Milorad Pupovac već duže vreme radi. Prema njegovom mišljenju, osnova za legitimnost „Oluje“ nalazi se u izmenjenoj rezoluciji koju je Savet bezbednosti UN doneo 1994, kad su snage UN prestale da budu „zaštitne“, što je po njemu bio „signal za pregovore o statusu Srba, ali i da Hrvatska dobije mogućnost da nepolitičkim putem uspostavi kontrolu nad svojim granicama“.
Novi status Srba Ovaj intervju i stavove Milorada Pupovca nije potrebno komentarisati, oni govore sami za sebe, a Pupovac je više puta pokazao da se u svim važnim pitanjima po Srbe u Hrvatskoj potpuno slaže sa zvaničom hrvatskom politikom, tako da izjave o „Oluji“ nisu jedine nad kojima se možemo zgražavati i iščuđavati. Tako je, kada je srpski ministar za dijasporu Srđan Srećković pokrenuo pitanje vraćanja konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Pupovac odgovorio da inicijativa za povratak konstitutivnog statusa „sasvim sigurno neće doći od relavantnih predstavnika srpskog naroda u Hrvatskoj“, jer je konstitutivnost, koja jeste istorijsko iskustvo Srba u Hrvatskoj, „na žalost poništena i kompromitovana tokom 90-ih“ a Srbi su, „zahvaljujući politici koja je tada vođena izgubili kapacitet kojim bi mogli da obnove jedno takvo iskustvo“. Zato, rekao je tom prilikom Pupovac „mi u novim okolnostima i u skladu sa vlastitim potencijalima gradimo novi status Srba".
Pupovac je zaista u stanju da prevaziđe i samog sebe, tako da ne treba da iznenadi ni kada pročitamo da je na Božićnom prijemu za novu 2011. dodelio nagradu SNV-a, koja nosi ime Nikole Tesle, Vladimiru Šeksu, niti treba da nas čudi što se izjasnio i protiv peticije srpskih izbeglica kojom se od Hrvatske traži da reši sva njihova imovinsko-pravna pitanja pre nego što bude primljena u EU. Možda on tako zamišlja i gradi taj novi status Srba u Hrvatskoj – od ponosnog naroda sa slobodarskom i antifašističkom tradicijom do poslušnika koji za mrvice iz vlasti i državnih fondova aminuje najgori zločin koji se nad njegovim narodom odvio posle Drugog svetskog rata. Nažalost, pokazalo se da takvih Srba nikad ne nedostaje, a vidimo da od „Alijinih i Tačijevih“ Srba nisu daleko ni oni „Franjini, Ivini i Jadrankini“ . Status Srba u Hrvatskoj 2011. nije mnogo bolji od onog 1995. a jedni od najzaslužnijih za to su sigurno Milorad Pupovac i SDSS. I zato, ma šta mislili o hrvatskom pravosuđu i hrvatskim institucijama, moramo pozdraviti odluku Ustavnog suda – jer zaista treba oduzeti pravo SDSS za eksluzivno predstavljanje Srba, i nadati se da će na novim izborima, Srbi izabrati stranku koja će se zaista zauzeti za njihove interese, ili koja se makar neće toliko ulizivati svojim dželatima i na sav glas davati legitimitet zločinu nad svojim sunarodnicima. |