Istina i pomirenje na ex-YU prostorima | |||
Memoari Karle del Ponte |
![]() |
![]() |
![]() |
subota, 19. jul 2008. | |
Krajnji rezultat memoara jeste da se po njima može napraviti dobar film!!! Jedino je pitanje koja bi holivudska starleta igrala Karlu. To je priča o heroini koja se bori protiv neodlučnih, opstrukcionističkih diplomata, političara, generala i vlada i koja potpuno sama privodi pravdi ratne zločince. I upravo to govori o njenim odnosima sa zapadnim vladama koje su obezbedile sva sredstva i podršku Tribunalu. Prema njenom viđenju, niko nije želeo da joj pomogne u dovoljnoj meri. Ona je stalno bila ostavljana na cedilu neispunjenim obećanjima i tajnim agendama. Pošto se pozabavila svim tim, dolazimo do vlada u ovom regionu. Šta ona misli o njima jasno se može videti iz naslova pojedinih poglavlja: "Sukobljavanje s Beogradom", "Sukobljavanje s Hrvatskom", "Sukobljavanje s Kosovom", "Sukobljavanje s Beogradom i Crnom Gorom". Nije pošteđena ni njena sopstvena institucija. Postoji i poglavlje "Sukobljavanje s birokratijom Tribunala". Nema sumnje da su svi politički lideri u regionu videli Tirbunal u toku službovanja Karle del Ponete kao glavnog tužioca, kao eksplozivno i nedobrodošlo pitanje kada je reč o pripadnicima njihove etničke grupe. Ali, tačno je i to da je većina lidera bila demokratski nastrojena i da su želeli da njihove zemlje postanu "normalne" evropske države. Pema tome, bilo je prostora da se manevriše i načina da se obezbedi njihova saradnja. Njen pristup da vidi sve vlade i njihove lidere jednostavno kao neprijatelje kojima se treba "suprotstaviti" postao je samoostvarujuće proročanstvo s neposrednim i nepovoljnim uticajme na rezultate koje su ona i Tribunal mogli da ostvare. Ono što potpuno nedostaje u memoarima jeste bilo kakva potvrda ili razumevanje da su se krhke, demokratski orijentisane vlade kojima se bavila, i same snažno borile proitv nacionalističkih političkih snaga u sopstvenim zemljama i stanovništvom čiji je veliki deo i dalje video svakog optuženog iz svoje etničke grupe kao heroja. Ironija je da su njene arogantne posete regionu stalno podgrevale nacionalističke snage u tim zemljama i otežavale, a ne olakšavale, njihovim vladama da sarađuju s Tribunalom. Kao američki ambasador u Hrvatskoj od1998. do 2000. i u Srbiji otad pa do 2004, jedan od mojih najviših prioriteta - kao što me je instruirala moja vlada - bio je prebacivanje optuženih u Hag i prateće dokumentacije o ratnim zločinima. Nisam bio jedini u tom pogledu. Svi američki ambasadori u regionu, kao i ambasadori zemalja EU imali su istu direktivu. Moja kritika Karle del Ponte zasniva se kako na nedostaku njenog priznanja o tome kako su teško radili mnogi ljudi i mnoge vlade da se postignu rezultati tako i na činjenici da nam je ona ozbiljno otežala napore u tom pravcu. Realnost je da nijedan optuženi nije stigao u Hag zbog akcija Karle del Ponte. Neke su direktno uhapsile američke, britanske i francuske snage. Ostalim hapšenjima i dogovorenim predajama rukovodile su nacionalne vlade uvek pod intenzivnim pritiskom SAD, EU i često uz našu neposrednu saradnju i umešanost. Taj proces počeo je davno pre njenog dolaska u Tribunal i nastaviće se i nakon njenog odlaska. Najbolji primer njenog prilaza jeste sledeća rečenica iz poglavlja "Sukobljavanje s Beogradom 2003. i 2004": "Nisam imala nikakvu nameru da olakšam pritisak na Srbiju da sarađuje s Tribunalom nakon Đinđićevog ubistva, jer bi to bilo poput nagrađivanja nepopravljivog deteta zbog lošeg ponašanja". Ona odbacuje svaku povezanost između atentata i saradnje s Tribunala i naziva to "smešnim". Realnost pokazuje, međutim, da je katalizator za pobunu Crvenih beretki u novembru 2001, koji je imao tako ozbiljne posledice za demokratsku vladu Zorana Đinđića, bilo hapšenje dvojice protiv kojih je Tribunal podigao optužnice. A činjenica je da je i sam atentator naveo kao svoj razlog da je "on (Đinđić) želeo da nas sve pošalje u Hag". Naglasak u memoarima na njenim ekstenzivnim "konfrontacijama" otkriva, pak, odgovarajući nedostatak naglaska na ono što je bio njen stvarni posao: da nadgleda da Tužilaštvo MKTJ efikasno funkcioniše. Zanemarivanje te oblasti bilo je najočiglednije u trapavom sudskom procesu Miloševiću, za šta je optuživala sudije, svoje podređene i samog Miloševića. Svesna propusta što nije obezbedila Međunarodnom sudu pravde vitalne dokumente koji ukazuju na umešanost srpske vlade u bosanski sukob i potkrepljuju tužbu Bosne protiv Srbije za genocid, (zbog čega je slučaj možda i propao) ona opširno objašnjava da to nije bila njena greška. Ali, ostaje činjenica da je bila opsednuta da dobije dokumenta kako bi poduprla svoj slučaj protiv Miloševića i da je pristala na sporazum koji uskraćuje ta dokumenta Međunarodnom sudu pravde. U knjizi nema ni traga od bilo kakvog opisa donošenja odluka o tome koji će slučaj biti obrađivan i ko bi mogao biti potencijalni cilj podizanja optužnice. To je zato što je čitav proces bio nasumičan i politički motivisan. Karla del Ponte se 2003. susrela s trojicom američkih ambasadora u regionu i američkim ambasadorom za ratne zločine Pijerom Prosperom i otvoreno rekla da je prilaz njenog tužilaštva pretpostavka da su svi viši lideri na svim stranama u konfliktu odgovorni za ratne zločine i da je zadatak njene kancelarije da pronađe načine da ih optuži. Taj prilaz imao je dve glavne mane: uobičajena procedura da se pođe od glavnih zločina i pokuša da se utvrdi ko ih je počinio okrenuta je naglavačke, a to je onda impliciralo da su svi ratni lideri podjednako krivi. Činjenica je, takođe, da je njen centralni cilj bio da se uhapse Mladić i Karadžić i da bi ubedila srpsku vlada da to i uradi donela je odluku da podigne neke diskutabilne optužnice da bi demonstrirala "balans". Poglavlje koje obrađuje iskustvo na Kosovu jeste najinteresantnije. Ona otkriva prepreke koje su Tribunalu postavljali UNMIK i ostali međunarodni igrači, kao i žestoka zastrašivanja svedoka protiv optuženih Albanaca. Sve se to poklapa s mojim percepcijama. Ona, takođe, baca više svetla na svoju nameru da podigne optužnicu za ratne zločine protiv NATO i teškoće s kojima se suočila u pokušaju da to i uradi. Sve u svemu, najbolja stvar kad je reč o knjizi jeste što se može steći dobar osećaj o mentalnom stavu i prilazu Karle del Ponte svom poslu sa svim ograničenjima koja iz toga proizilaze. Ono što nedostaje i knjizi kao celini i u dugačkoj listi preporuka koje je uključila u "Epilog" jeste stvarno osećanje brige ili interesa kako su rad Tribunala i njegovi procesi uticali na region kojem je trebalo pomoći osnivanjem Tribunala. Iako su uspeh Tribunala u gonjenu ratnih zločinaca i određujuće činjenice o njenim akcijama veoma važne, isto toliko je uznemiravajuće što toliko mnogo ljudu u regionu i dalje vidi svoje etničke grupe kao nevine žrtve, a Trubunal doživljava kao politički pristrastan, a njegove presude kao manjkave. Sasvim je sigurno, bar u određenoj meri, da u tome ima udela i legat Karle del Ponte. (Danas) |