Početna strana > Hronika > Vladimir Božović: Da bi se ujedinili, moramo da pobedimo
Hronika

Vladimir Božović: Da bi se ujedinili, moramo da pobedimo

PDF Štampa El. pošta
četvrtak, 24. maj 2018.

 O političkim idejama koje su vodile ujedinjenju 1918, interesima malih i velikih sila u stvaranju države Južnih Slovena postoje tone arhivske i bibliotečke građe. Međutim, suština ove zahtjevne teme, poslednjih godina iščezava u naletu agresivnih, šljaštećih istorijskih falsifikata, nastalih u lokalnoj politikantskoj smješi. U inače vrlo oštroj regionalnoj konkurenciji, u tome prednjači omaleni Montenegro. I to u apsolutnom obimu, ne samo po glavi stanovika.

Kako je cjelokupna istorija Crne Gore prožeta „neprihvatljivim“ srpskim identitetskim kodovima, onda je najbolje potisnuti ”neprijatnu” prošlost. Ili je potpuno zamijeniti podobnom fikcijom, sve koristeći se popularnom mantrom neokolnijalnog podaništva — „Okrenimo se budućnosti!“ Obezvređivanje istorije, a u pravcu stvaranja novog dukljano(pro)filnog čovjeka, oslanja se na vulgarnu birokratsku silu. Vjerovatno su mnogi zaboravili da je Montenegro jedinstvena tvorevina i po tome što istorijske obmane ”ojačava” donošenjem zakona. Ozakonjivanje laži, o zar se i to može? Tako je 2011. donešen zakon o dinastiji Petrović u kom je režim ”ozakonio” Srbiju kao okupatorsku silu 1918, a najavljuju novi talas parlamentarnog utvrđivanja istorijskih ”istina”.

A istina je da su u Crnoj Gori ratnih godina 1914 – 1918 skoro svi željeli južnoslovensko ujedinjenje, ponajprije sa Srbijom. Nijanse u tom pogledu su se odnosile na karakter buduće zajednice i izbor preovlađujuće dinastije. Međutim, suština ujedinjenja nije dovođena u pitanje. Temelj ujediniteljske snage je bila svijest o zajedničkom porijeklu, nadahnuto epsko sjećanje na veliko srpsko carstvo i njegov poslednji, kosovski trzaj. Zapravo, DNK ujedinjenja 1918. je Kosovski zavjet.

Kosovski zavjet nije apstrakcija utkana u nekoj magli nesaznatljivih poetskih obala. To je istorijska mjera našeg, srpskog praktičnog morala koja se ogleda kroz vrijednost date riječi, povjerenje, djelatnu hrabrost, razlikovanje podviga i izdaje. Kosovski zavjet je vertikala pregalaštva, priča o bratskoj i majčinskoj ljubavi, o herojskoj borbi i shvatanju da je ljudska obaveza da se, kad je to potrebno, i život posveti Slobodi. To je srpsko ”povirivanje” u nadstvarnost, u ono bolje i veličanstvenije ka čemu stremimo. Kosovski zavjet je čvorište u kom se sabrala oslobodilačka snaga pijemontističke, srpske državnosti. O tome nam svjedoči i ”tragični junak kosovske misli”, posvećeni ideolog južnoslovenskog okupljanja. U savremenom režimskom diskursu, to je naš ”genocidni” vladika Rade. On je, kako reče Andrić, tvorac one strašne lozinke pozitivnog nihilizma, ”Neka bude što biti ne može”. I zaista, ko je u 19. vijeku, pa i tokom dobrog dijela Velikog rata mogao doslutiti ono što se desilo 1918. Možda samo Bogom nadahnuti Sveti Petar Cetinjski, koji je još 1807. prozorljivo ”crtao” slavenoserpsko carstvo.

A danas, 100 godina od ujedinjenja? Sivilo. Apatična, amorfna masa, bez damara životvorne slobode. Kičma noseće, patriotske snage Crne Gore, koja je čuvala i gradila vijekovima slobodu napukla je pod teretom samoživosti i patološke pohlepe jednog čovjeka. ”Nabujao šljam… Razvilo se crno vreme opadanja”. I apsurda. Pod jednim porodičnim krovom ljudi različite nacionalnosti. Na žalost, jasno je u šta se, posebno na Balkanu, zakonomjerno pretvaraju te neprirodne, iracionalne granice.

Da se baš svi mostovi ne bi survali, da se naše unutrašnje obale ne bi potpuno razdvojile, da bi se ujedinili, moramo da pobijedimo! Opet. Baš kao i 1918!

(IN4S)