Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > „Srbija neće srljati u zaduživanje“
Ekonomska politika

„Srbija neće srljati u zaduživanje“

PDF Štampa El. pošta
Branko Pavlović   
petak, 12. novembar 2010.

Juče smo svi imali prilike da čujemo g. Tadića da, za razliku od drugih zemalja, Srbija neće srljati u zaduživanje.

Prava istina je da je g. Tadić (kao personifikacija sistema) doveo Srbiju do toga da ne može više da se zadužuje. Pare, keš, više niko neće Srbiji da pozajmi.

Sada ću da pokažem kako ova tvrdnja o nemogućnosti daljeg zaduživanja izgleda kada je malo analitički razvijemo.

Zaduživanje za realizaciju rebalansa budžeta za 2010. godinu je povećano sa najavljenih 250 miliona evra, pre mesec dana, na 320 miliona. To znači da u poslednjem kvartalu niko ništa ne plaća i da je ionako slab prihod budžeta sada još gori. Za ovih 320 miliona evra u kešu će država, najverovatnije, uspeti da se zaduži.

Krajem godine bi Tadić trebalo da ode u Moskvu i da se realizuje zajam od milijardu dolara, za koji je bilo rečeno da je dogovoren još prošle godine. Od tih milijardu dolara, 800 miliona je u robi i uslugama, a 200 miliona je u kešu. Kada dolare izrazimo u evrima, onda je to oko 150 miliona evra (veća preciznost za potrebe ovog teksta je suvišna).

Srbija prema tome u kešu može još da se zaduži ukupno za 470 miliona evra. To je dovoljno za isplatu plata i penzija zaključno sa januarskom isplatom. I više para nema.

Srbija prema tome u kešu može još da se zaduži ukupno za 470 miliona evra. To je dovoljno za isplatu plata i penzija zaključno sa januarskom isplatom. I više para nema.

Ostala predvidiva zaduženja za kupovinu stranih roba i usluga (ovo „usluga“ znači da su izvođači radova uvek stranci, a da nama preostaje da budemo samo podizvođači,ili podpodizvođači) jesu: pored već naznačenih 800 miliona dolara od Rusije, za Žeželjev most od Italije i za metro od konzorcijuma Rusi-Francuzi i možda malo Austrijanci i za most preko Dunava od Kine. Samo po ovom osnovu kreditno zaduženje Srbije će se povećati za dodatnih oko 2 milijarde evra. Sve ostalo su još samo sredstva prediđena za koridore.

Da pojasnim, to je suštinski isti model kao i kod tzv. pretpristupnih kredita EU, u kojima država (EU) koja daje kredit u stvari finansira svoju privredu i još za taj iznos opterećuje državu primaoca kredita. Na taj način se istovremeno ne samo povećava konkurentna sposobnost sopstvene privrede poverioca, nego se ubija svaka mogućnost buduće konkurencije privrede zemlje kojoj se kredit daje. Otuda i nije toliko važno da li će sve baš biti vraćeno. Sama činjenica da nastaje poverilački odnos velikog obima povećava politički uticaj poverioca na dužnika. Primera radi, kod Pariskog i Londonskog kluba poverilaca dug Srbiji je otpisan praktično samo za kamate, a taj otpis je onda korišćen kao dodatni jak razlog da se politički Srbija ponaša onako kako to zahteva zapad.

Šta će država raditi za februarske, martovske i aprilske isplate za plate i penzije ne znam, ali mi se čini jedino logičnim da će štampati pare. Od maja bi trebalo da stignu pare od Telekoma (o tome sam pisao posebno, pa se sada neću na tom pitanju zadržavati i istovremeno upućujem na gđu Smiljanić oko svih razloga zbog kojih ne treba prodavati Telekom) i tim novcem bi moralo da se plati makar trećina duga države prema privredi (da bi uopšte bilo kakva privreda opstala u Srbiji), a ostatak bi bio dovoljan za isplatu plata i penzija do septembra.

I onda je kraj. Taj trenutak dočekujemo toliko zaduženi prema spolja da više nikakav kredit ne možemo da dobijemo i istovremeno sa unutrašnjim dugom koji gotovo istom težinom vuče na dno.

Šta će država raditi za februarske, martovske i aprilske isplate za plate i penzije ne znam, ali mi se čini jedino logičnim da će štampati pare.

Jedan primer kako ova vlast lošim upravljanjem sredstvima potapa privredu i društvo (o korupciji , razgradnji institucija i sl. pisao sam ranije).

Država se ove godine zadužila za 1,1 milijardu evra više nego prošle godine da bi sav taj novac uplatila u penzioni fond. Razlika je 1,1 milijardi evra, a ukupna suma iz budžeta u PIO je duplo veća.

Umesto da je taj novac iskoristila za plaćanje svojih obaveza prema privredi. Da je plaćeno privredi, ona bi (privreda) platila PDV, isplatila plate i doprinose, platila komunalne usluge, dobavljače, zatim bi zaposleni platili svoje račune, pa bi opet bio plaćen PDV, pa bi komunalne firme platile... od uplaćenih doprinosa i prihoda budžeta od tako naplaćenog PDV, uplata za PIO bi bila približno ista, a tražnja bi porasla, građani bi bolje živeli, ne bi bilo nelikvidnosti privrede i pritisak na kratkoročne kredite koda banaka na koje se inače plaća zelenaška kamata bi bio znatno manji, pritisak građana za keš kreditima i tekući minusi bi bili znatno manji itd.

Ono što je izvesno je da država ne bi dugovala i ne bismo morali da se stidimo što nam je predsednik čovek koji kaže da država ne plaća račune zato što nema para.

Ovako, penzioneri nisu osetili nikakav stvarni boljitak zato što je povećano ulaganje iz budžeta samo nadoknađivalo smanjenu uplatu doprinosa i smanjeni prihod budžeta od poreza, država se zadužila prema bankama i istovremeno ostala dužna prema privredi koju tera u bankrotstvo. Uz sve to licemerno navodeći da se cene komunalnih usluga moraju povećati zato što građani masovno ne plaćaju račune, uz objašnjenje da je normalno da država ne plaća te iste račune zato što nema para.

Ovaj primer pokazuje koliko oni ništa ne znaju i zato sam ga i naveo.

Ja sistem koji oslikava ovaj režim, kao i manje-više svi tokom poslednjih deset godina, vidim ovako:

čovek u vodi na pučini sa dva nakovnja vezanim za noge. Mi mu dobronamerno kažemo da to nije dobro i da će sigurno potonuti.

U tom trenutku čovek naiđe na podvodni izvor (krediti i prihod od prodaje preduzeća) koji ga održava na površini i on nam odgovara da smo mi neznalice, moralne nakaze, zavidljivci i šta sve ne.

Ovako, penzioneri nisu osetili nikakav stvarni boljitak zato što je povećano ulaganje iz budžeta samo nadoknađivalo smanjenu uplatu doprinosa i smanjeni prihod budžeta od poreza, država se zadužila prema bankama i istovremeno ostala dužna prema privredi koju tera u bankrotstvo.

Mi mu skrenemo pažnju da to nije realno stanje i da kada podvodni izvor oslabi, on će izvesno potonuti i da mora odmah da počne da odvezuje nakovnje i krene ka obali. Opet preko pučine odjekuje da smo mi katastrofičari, pripadnici organizovanog kriminala i neizostavno ljubomorni na njegov talenat da se bezbrižno brčka na pučini.

Podvodni izvor naglo počne da slabi. Ispod vode ruke i noge počnu da rade kao kod golmana u vaterpolu, ali iznad vode glava i dalje ostaje filozofski mirna, kosmički samouverena i počinje da nam govori o neizostavnoj svetloj budućnosti, liderstvu u regionu i šire, uz jedan mali uslov da mu se pridružimo u brčkanju na pučini.

Podvodnog izvora skoro da više nema. Voda je došla do ivice donje usne. Telo samo što nije doživelo infarkt. Sada se pogled malo zamutio, ali usta i dalje izgovaraju bujice razgovetnih, ali potpuno nerazumljivih reči o boljem životu, možda ne baš neposredno u narednoj godini, ali ubrzo, o velikim ostvarenim dostignućima kakvih nije na ovim prostorima bilo decenijama, pa i više od pola veka, sve je „vrlo jasno“ i „nema nikakve dileme“.

Mi vidimo da od glave ne vredi ništa očekivati i teško možemo da prihvatimo da je to uopšte glava i sve nade polažemo u ruke, ne bi li one otkazale poslušnost i zadnjim naporom počele da odvezuju nakovnje. Posle bismo već mogli da se na leđima malo odmorimo, pa onda polako ka obali.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner