Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Zapad se sprema za rat sa Rusijom
Savremeni svet

Zapad se sprema za rat sa Rusijom

PDF Štampa El. pošta
Vesna Knežević   
ponedeljak, 15. januar 2024.

Da bi se razumeo princip prava, nije neophodno biti specijalista. Svako ko je imao dodira sa zakonom s obe strane, kao prestupnik ili oštećeni, zna iz iskustva da pravo ima veze sa pravdom, iako ne uvek, ali nikad sa osvetom. Tamo gde pravo ne doseže pravdu nema svesne namere, tu je na delu nemoć zakonodavca da predvidi misli istinski kriminalnog uma. Naprotiv, svesne namere ima u tome da se principu osvete zabrani ulazak u pravo, o čemu se brine svaki zakonodavac svake sekularne države. Ali trenutno je na delu patologija: Proterana iz prava, osveta se raširila u politici. EU politika i mediji sve češće spominju osvetu i njenu ćerku odmazdu kad danas govore o stanju svetskih poslova. Kako su se moderni Evropljani uopšte našli u klještima jednog regresivnog principa?

„Rat“ je postala najčešće izgovorena i napisana reč. Nije da je to što ona označava nešto novo, ponajmanje za evropske nacije. Ono što je međutim karakteriše ovog trenutka je svečana spremnost da se rat prihvati. Jer nema druge, pripreme su već uznapredovale. Još jedna dobra racionalizacija je „sve nas je vodilo dotle“. Ne treba razočarati sudbinu.

A opet, ti poslednji meseci i dani pred izbijanje rata su uvek svečani, ako se čitaju romani i gledaju filmovi o velikim ratnim epopejama. Ni to strogo gledano ne bi bio specifikum sadašnje situacije. Ako se stvarnost uporedi sa primerima iz prelomnih istorijskih momenata, uvek će upasti u oči da se svečani fatalizam savremenika, mesecima mučenim vestima biće rata/neće biti rata, pretvori u olakšanje kad on konačno počne.

Siluete vojnika nemačkog gardijskog bataljona u Berlinu, 25. septembra 2023.

Britanski, nemački i austrijski mediji su pre deset godina, kad se obeležavalo sto godina od izbijanja Prvog svetskog rata, sa dosta zlobe podsećali na oduševljenje srpske javnosti, vidljivo iz srpskih medija tog vremena, da se konačno ide u rat. Istina, to se ne može negirati, ali se može relativizovati, jer je reč o generičkom društvenom procesu svuda, o stečenom refleksu, možda čak antropološkoj crti homo sapiensa, a ne nekoj posebno srpskoj navici. Dovoljno je pogledati „Prohujalo s vihorom“, ili seriju „Sever i Jug“ da se shvati radost s kojom ljudi koji ne misle ulaze u rat koji još nije počeo.

Nemačka: Osveta je moja?

Ono što ja vidim kao novo je atmosfera čekaonice u Evropi. NATO i atlantističke elite su pripremile scenu, briselska EU je odavno ušla u tu ratnu koaliciju. Problem su još samo neki unutar Unije, za dolazak prelomnog momenta svi odreda irelevantni – osim Nemačke.

Zapad će ući u rat s Rusijom, ili pronaći načina da Rusiju ponuka na prvi korak, onog trenutka kad Berlin pristane da ide u rat. Kako god to nekome sa strane izgleda da je Nemačka već deo zapadne ratne koalicije, ona to nije, ne konkretno. Ona naprotiv pokušava da plati reket da ne bude. Ona pokušava da napiše debeli ček koji bi je oslobodio direktnog sudelovanja u ratu. Ali ta lukavost ne pali kod savremenih Atlantista. U parafrazi onog starog vica, njima treba Nemac da vozi borbeni avion, ne samo da ga finansira, proizvodi i prodaje po ceni poklona.

Svečana inauguracija američkih svemirskih snaga za Evropu i Afriku u Ramštajnu, Nemačka, 8. decembar 2023.

I tu se dolazi do problema, gledano s nemačke strane. Nemci nemaju nikakvog drugog motiva za rat sa Rusijom, osim osvete za Staljingrad 1943. i Berlin 1945. Eventualno za ono prevaspitavanje koje su Rusi izveli nad Istočnim Nemcima, ali tu je situacija više nelagodna nego transparentna, jer je pruski elemenat aktivno sudelovao u tom postupku.

Od značaja je i činjenica da su se Rusi sa kreacijom DDR-a svetili za zlodela nacističke Nemačke na ruskom teritoriju. Tehnički gledano, sad bi se Nemačka svetila za osvetu, do koje je došlo zato što su Rusi propustili da se osvete za podmetnutu 1917. i Lenjina. Nije nemoguće, ali su mrtvi svi oni koji bi se iz prve ruke razveselili takvom osvetničkom nizu. Osim te tri stvari, poraza kod Staljingrada, rušenja Rajhstaga i prevaspitavanja istočnog dela, skupilo bi se tu i tamo još ponešto zbog čega bi se Nemci možda svetili Rusima, ali sve sitno i motivacijski slabo, mereno istorijskim kriterijumima.

Ekonomski, trgovinski, kulturni odnosi su bili dobri posle raspada Sovjetskog Saveza. I politički su bili dobri, ako se ne očekuje savršenstvo. Ostali su dobri, to jest pristojni, sve do govora Putina (2007) i nemačkog predsednika Joahima Gauka (2014) na Minhenskoj bezbednosnoj konferenciji. Čak i posle toga Nemačka je delovala kao da bi radije platila drugima da vode rat s Rusima, nego što je sama imala ambiciju da se direktno angažuje. Ali, neverovatno, dogodilo se čudo – ispostavilo se da Nemačka nema dovoljno para da isplati sve koji je kategorički žele u svom ratnom stroju. Nema toliko novca koji Nemačku može zadržati u apstraktnom ratnom odnosu, ne kad su Atlantisti odlučili da je zaposle za stalno.

Nemački kancelar Olaf Šolc ispred raketnog sistema "Patriot" na vojnom aerodromu Keln-Van u Kelnu, 23. oktobra 2023.

Unutrašnje nemačke revolucije već teku. Dok se Atlantisti nadaju u novu rusku 1917, dok se nemačka (i austrijska) štampa naslađuje nad revolucijom na beogradskim ulicama, propuštaju da vide kako one u Nemačkoj urgentnije zaslužuju njihovu pažnju.

U Špiglovom tekstu „Čudno uživanje u prevratima“ (11. januara 2024), autorka Sabine Renefanc konstatuje da se nemačke političke elite ovog puta ne mogu izgovarati kako im je desnica „podmetnula“ revoluciju. „Već dugo ne sanjaju samo desničari nasilne prevrate, naprotiv, sada revolucije sanjaju i dobrostojeći građanski slojevi. Zašto?“, pita se autorka. Pa zato što više nema nacionalne ekonomije, bila to i nekad jaka nemačka, koja može da podmiri i na unutrašnjem planu kompenzuje sve ratne planove Atlantista.

Seljački ustanak, u reminiscenciji Luterovih vremena, ozbiljan je simptom društvene dezintegracije. Nemačka nema para za seljake, za učitelje, za doktore, za konduktere, za vozove, za Harc-sirotinju, zato što mora da finansira tuđi rat. Što više plaća da ostane van rata, sve je više njegov glavni evropski činilac.

Štrajk poljoprivrednika u Berlinu, 9. januar 2024.

Ako svi proizvode za rat, onda su svi zaposleni          

Analitičarima naoružanog atlantizma ta disproporcija naravno nije promakla. I oni su svesni da nemačka nacija poseduje nekoliko specifičnosti, između ostalog tu da, za razliku od Italijana, Španaca, Engleza, ili i samih Rusa, nikad nije naučila da živi od danas do sutra, u haosu i otvorenosti kontingentnog. Bez osećaja reda i poretka, bez sigurnosti blagostanja koje su, barem u zapadnom delu Nemačke, prihvatili kao nagradu za ispravan put i dobro ponašanje, Nemci će doživeti novu kolektivnu traumu. A kad Nemci dožive kolektivnu traumu, onda idu u rat. Usput, postaju i nepredvidljivi, ali atlantistički blok se nada da će, protivno celokupnom istorijskom iskustvu, uspeti da ih vodi i drži pod kontrolom.

Atlantisti nisu ekskluzivno nacionalno određeni, niti uvek formacijski kao NATO, pošto ih ima i među nemačkom političkom i medijskom elitom. Oni danas svesno izbijaju Nemcima osećaj racionalnog promišljanja kao osnovice reda, rada i poretka. Kako novaca u Nemačkoj ponestaje za optimalno funkcionisanje civilnog sektora na svim nivoima, kako para nema osim za rat s Rusijom i platu Kristijanu Šmitu, Atlantisti su našli rešenje – prelazak na ratnu privredu, što je ciničan naziv za bacanje ukupnih ljudskih i materijalnih resursa u ratne napore. Ratna privreda kao kupovina socijalnog mira, pa nije to nešto što već nije primenjivano u istoriji, zna se i od koga.

Berlin 1945.

Ako to s prelaskom na ratnu privredu ne pomogne, ako ne izazove željeni efekat nad Nemcima, Atlantisti će odigrati poslednji adut koji im je ostao – osvetu. Ne njihovu, nego nemačku; ne ljudsku, nego simulakrum božje. Spustiće se do najdubljih slojeva nemačkog kolektivno podsvesnog, zagrebati po starim ranama i postaviti pitanje svih pitanja: „OK, fuck the Ukraine. Ali da li vi stvarno mislite da ono rusko divljanje oko Rajhstaga u proleće '45. pustite bez osvete?“

Oštrenje Nemačke i zarezivanje Nemačke, da li je to isto?

„Evropa mora da se pripremi za rat – ili će ga izgubiti“, piše Kristijan Ortner, kolumnista austrijskog konzervativnog dnevnika Di Prese (5. januara 2024). Ortner spada u hladne, obrazovane, racionalno misleće glave evropskog novinarstva. On smiruje čitalaštvo odraslo u kulturi griže savesti, nelagode i potisnute krivice, ukazuje na očigledno a previđeno. On kaže da su političari glupi kad su glupi, gasi strah od kraja antropocene; ukratko, piše bez strasti. Osim kad je u pitanju Rusija. Kad se dođe do Rusije, Moskve, Kremlja, Putina i Rusa en masse, smirenom i racionalnom Ortneru se zakrvave oči. Greške nema. Od kraja osamdesetih u bivšoj Jugoslaviji sam istrenirana da prepoznam zakrvavljene oči, brzu ruku i ratne trube.

Dakle, ipak smo mi, u smislu mi Evropljani – a tu se, ne bez izvesne situativne komike računaju i naj-antizapadniji/naj-proruskiji elementi u srpskom političkom biću – u ratu s Rusijom. Ko bi rekao!

Članovi ruske bajkerske grupe „Noćni vukovi“ kod sovjetskog ratnog memorijala u parku Tirgarten, Berlin, Nemačka, 9. maj 2023.

Ne zna EU kad je tačno ušla u rat s Rusima, kod petog ili dvanaestog paketa sankcija, ali svejedno je na ivici da ga izgubi. Skoro dve godine EU političari, zapadni analitičari, medijski poslanici uveravaju evropske nacije da tu niko ne vodi rat protiv Rusije, već pomaže Ukrajini da izbaci agresora sa svoje državne teritorije, što je temeljni princip međunarodnog prava, u samom vrhu vrednosti iz kojih izrasta Evropska unija. Do sada se javno samo nemačka ministarka Analena Berbok izlanula (24. januara 2023, Strazbur, Veće Evrope) da je EU u ratu s Rusijom, ali i tada je njena pres-služba gasila vatru, da nije ona tako mislila, da je istrgnuto iz konteksta, da panel nema veze sa EU, i slično. Sada smireni i misleći Ortner, koji usput otvoreno piše za Berbok da je impulsivna glupača, kaže to isto, još i gore.

Sjedinjene Države su već kapitulirale, smatra Ortner i postavlja neretoričko pitanje: „Hoće li sad i evropske nacije kapitulirati pred Moskvom?“ Ulozi su veliki, jer „ako Rusija pobedi u Ukrajini, Vladimir Putin odmah unosi rat mnogo dublje u Evropu. Ignorišemo li tu mogućnost, posledice će biti fatalne“.

Austrija takođe nema nikakvih racionalnih razloga da objavljuje rat Rusiji. Zato se kod ovakvog i sličnih tekstova postavlja pitanje, da li autori polaze od nekih opipljivih činjenica sada i ovde, ili se i u njima javio zov osvete za Staljingrad i teror Ruskog sektora u Beču, 1945-55? 

Ministarka odbrane Austrije Klaudija Taner sa austrijskim vojnicima tokom vojne vežbe juna 2023.

Glavu gore, rat je dobar za samopouzdanje

Ortner je dobar predstavnik rastuće mase analitičara koji su postali obožavatelji rata, koji zagovaraju njegovu dobru i plemenitu prirodu, čak ne ni u Heraklitovoj ironičnoj distanci o „ocu svih stvari“, već više sa uverenjem i emocijom srednjevekovnih religioznih ratova.   

„Švajcarska mora ozbiljno da se pripremi za veliki rat u Evropi“, piše Georg Hesler za Noje cirher cajtung (19. decembar 2023). Hesler je do pre pet godina bio dopisnik SRF-a (Švajcarske radio-televizije) iz Beograda, sad za NZZ komentariše pitanja bezbednosti i geostrategije, a kao pukovnik apeluje za veća ulaganja u švajcarsku nacionalnu armadu.

Za ljubav istine, Hesler ne kaže „veliki rat“ već „jedan oveći rat“, što samo dokazuje tradiciju švajcarske politike da ratove bira kao kupus iz evropske kace zasoljenog pa ukiseljenog.

Georg Hesler u generalštabnoj školi u Krijensu, Švajcarska

Usput, šta je to sa izveštačima iz Srbije? Hesler, Tomas Rozer (Di Prese), Mihael Martens (FAZ), kao da se svi strani dopisnici radikalizuju u Beogradu. Što je i dalje bolje nego sa dopisnicima iz Moskve, tamo dolaze već radikalizovani. Kristijan Veršic (dopisnik ORF-a s Balkana i iz Ukrajine) je do sada jedini izuzetak od tog pravila, za njega je novinarstvo i dalje profesija a ne kult Boga Marsa.

Nekad se aktuelna ratna strast Atlantista uzdiže do užasa nad nespremnošću prosečnog Evropljanina da shvati kako je rat neminovan. Kataržina Pisarska, poljska specijalistkinja za vojna i bezbednosna pitanja, kaže u intervjuu za Di Velt (15. decembra 2023) da Evropa ulazi „u eru ratova“.

Pisarska je visoko pozicionirana u organizaciji Minhenske bezbednosne konferencije i austrijskog Foruma Alpbah, institucijama koje promišljaju evropsku bezbednost. Takoreći bdiju nad mirnim snom novih generacija. Pisarska je mlada, obrazovana, zgodna, lepa, damski zategnuta u mirovni tip Eskada-kostima, ali njene misli svejedno hrle samo ka ratu. „Nemačka je prespora u pripremama za rat s Rusijom. (...) To možda zvuči šokantno za Nemce, no takva je realnost. Obaveza je svih političara na Zapadu da svojim biračima objasne kako se svi moraju prebaciti na ratnu privredu“, kaže Pisarska.

Kataržina Pisarska

Blumberg (19. decembra 2023) prenosi izjavu estonskog šefa generalštaba Martina Herema datu nacionalnoj televiziji, da će ruska vojska „unutar godine dana biti spremna da napadne NATO, čim završi sa Ukrajinom“. Nema druge, treba produžiti aktuelni rat, vezati Putinove snage u Ukrajini, jer kad se naoružani Rusi jednom razmile po Evropi, onda je gotovo. Nemci i Austrijanci dobro znaju kako to izgleda.

Slično razmišljaju i Liana Fiks i Majkl Kimidž, autori teksta „A Containment Strategy for Ukraine“ (28. novembra 2023) u uglednom časopisu Forin afers. Da se razumemo, svi do sada spomenuti su ugledni u svojoj branši. Niko tu nije marginalizovani solista koji je u ratu namirisao svoju šansu, svi su bili profesionalno uspešni i pre 2014. Ali moguće je da ne bi ostali relevantni da su zauzeli racionalniji stav prema ruskoj pretnji.

Fiks i Kimidž detaljno objašnjavaju „strategiju obuzdavanja za Ukrajinu“, pri čemu se misli na obuzdavanje Rusije u Ukrajini – zaustavljanja Rusije u Ukrajini da ne ide dalje: „Ukrajina i njeni saveznici moraju da se suoče s ratom, a ne da se plaše od njega. Rat će biti dug i nema naznaka jasne pobede bilo kroz ukrajinsku hrabrost ili rusku glupost. Svaka nada da bi pregovori bili u ukrajinsku korist je naivna: nema naznaka da Rusija postaje popustljivija ili spremnija na kompromis. Naprotiv, ambicije Kremlja da preuredi čitav internacionalni poredak sada su još veće nego pre godinu dana“.

Transparent „Dajte Ukrajini pravo da gađa vojne ciljeve u Rusiji“ na mitingu solidarnosti sa Ukrajinom u Berlinu, 6. januara 2024.

Na stranu što se pod „kompromisom“ očito smatra potpuna pobeda Ukrajine, potpuno povlačenje Rusije na granice pre februara 2014. i ulazak Ukrajine u NATO, u ovom se članku kotrljaju argumenti koji u cinizmu traže premca. Ukratko, smatraju autori, Rusija nije spremna na „kompromis“, zato rat treba voditi dalje. Zapad je katastrofalno loše procenio situaciju kad je provocirao Rusiju, ishitreno je antagonizovao mogućeg partnera, napravio neprijatelja, od neprijatelja monstruma, ali sad nema povratka.

„Sve je bilo pogrešno što smo radili“, kažu autori teksta, no šta da se radi, svaka škola se plaća. Sad treba zavoleti rat, produžiti ga, predati mu se telom i dušom. Jedino, zaključuju na kraju, treba promeniti „početni narativ o pobedi“, tako da se produženje rata u Ukrajini redefiniše u ukrajinsku pobedu u ratu. Što Ukrajinci duže ratuju i više ginu, tim uverljivije pobeđuju.

Pukovnik Rejmond:
„War is the only real thing that's left in the world“

Za kraj sam pripremila svu silu biblijskih citata o osveti, ali ništa od toga. Bila bi to samo usluga huškačima rata. Cilj Atlantista je upravo taj da guranje Evropljana u rat s Rusijom predstave u razmerama grčke tragedije, biblijske parabole, monumentalnog patosa o sudaru dobra i zla. Konstruiše se mustra u kojoj snage humanista stoje naspram dehumanizovanog neprijatelja, klizajući u predestinirani sukob za spas dostojanstva ljudske vrste, njene vere u slobodu i prosperitet.

"Rađanje doba vodolije" u filmu "Kosa" Miloša Formana (1979)

Stvara se privid dubokih mislilaca koji teškom mukom, u ličnoj agoniji, predlažu nepopularna rešenja kao što je rat, dok se u stvari radi o patološkim kockarima koji se igraju sa sudbinom jednog kontinenta.

Poseban problem je da je sada isti taj mehanizam indukovan i sa ruske strane. Fiks i Kimidž dobro primećuju da pre godinu dana Rusi još nisu imali nameru da preuređuju čitav svet. Sad su već skupili dovoljno saveznika da probaju, a ako ne ide – da ga zapale.    

„Ne znam zašto se Evropljani tako oštre na rat, kad će oni biti u njemu samo nekoliko dana, možda par sati“, piše ruski geostrateški analitičar Sergej Karaganov. Ruski humor, ali i realna pretnja, kad umine prvi smeh.

Božićni i novogodišnji ukrasi u Moskvi

Umesto Biblije, evo prigodnijeg citata iz jedne od epizoda TV serije „Mentalista“ (7/5), gde „policijski privezak“ (police adjacent) Patrik DŽejn vodi mefistofelovski dijalog sa pukovnikom Rejmondom, pokušavajući da utvrdi ima li njegov sagovornik instinkt ubice. Ne ratnika, nego ubice. Isprovociran, pukovnik zahteva od DŽejna da prestane sa posprdnim govorom o ratu, „jer je rat verovatno još jedina prava, autentična stvar koja je ostala na svetu“.

„U životu nisam čuo ništa gluplje“, odgovara mu DŽejn.   

Ulazimo li zaista „u eru ratova“, kako kaže Pisarska, jer je rat jedina prava, autentična stvar  koja nam je još ostala u civilizaciji ukroćenih instinkata? U životu nisam čula ništa tako glupo i drsko, a ugledno.

(RTS)