Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Zamišljanje nezamislivog – katastrofalne posledice sloma evra
Savremeni svet

Zamišljanje nezamislivog – katastrofalne posledice sloma evra

PDF Štampa El. pošta
Špigl   
ponedeljak, 02. jul 2012.

(Spiegel Online International, 25.6.2012)

Ne tako davno, Mario Dragi je zračio samopouzdanošću i dobrim raspoloženjem. Šef Evropske centralne banke (ECB) je nemačkom listu “Bild“ izjavio pre samo nekoliko nedelja – „Najgore je prošlo“. Situacija evrozone se, kako Dragi reče, „stabilizovala“, a i „vraća se poverenje investitora“. I – pošto je izgledalo da se sve kreće dobrim kolosekom – Dragi je čak od reportera prihvatio i onaj tradicionalni pruski šlem sa špicom. Uraaa!

Međutim... prošle nedelje, dok je čestitao dobitnicima jednog međunarodnog studentskog takmičenja, taj glavni evropski monetarni pas-čuvar nije izgledao ni izbliza onoliko sretan na fotografijama snimljenim pred onim plavim krugom sa žutim zvezdama u Evro-kuli, glavnom štabu ECB u Frankfurtu. Smeškao se, rukovao i predavao svedočanstva. Ali – ono što je imao reći svojim slušaocima, nije više optimistički zvučalo. Dragi je, čak, zvučao vrlo zabrinuto, pa je i pokazivao znake razočaranja: „Vi ste prva generacija odrasla sa evrom i više ne poznaje stare valute... Nadam se da ih nećete ponovo upoznavati.“

Sama činjenica da glavni evropski bankar više nije voljan da isključi mogućnost povratka na stare nacionalne valute najbolje pokazuje koliko je dramatična situacija. Do nedavna, znak političke korektnosti je bio da se uopšte ne uzima u obzir mogućnost kolapsa evra. Ali sada, sa jačanjem debate o valuti u Evropi, nezamislivo postaje zamislivo na svim nivoima politike i ekonomije.

Mario Dragi i premijer Luksemburga Žan-Klod Junker

Propast valute – vrlo verovatan scenario

Investicioni stručnjaci Dojče banke (Deutsche Bank) sada uviđaju da je kolaps zajedničke valute „vrlo verovatan scenario“. Nemačke kompanije se pripremaju za mogućnost da bi njihovi poslovni kontakti u Madridu i Barseloni uskoro mogli da ponovo plaćaju u pezetama. A u Italiji bivši premijer Silvio Berluskoni razmišlja da otpočne novu predizbornu kampanju – možda još i ove godine – na platformi povratka na lire.

Ništa više ne izgleda nemoguće, čak ni onaj scenario po kome bi sve članice evrozone otresle prašinu sa svojih bivših novčanica i novčića, i pozdravile povratak guldena, dojčmarke i drahme.

To bi bilo ostvarenje sna nacionalističkim političarima, ali noćna mora ekonomiji. Sve što je sraslo tokom dveju decenija evro-istorije, moralo bi da se bolno rascepljuje. Milioni ugovora, poslovnih odnosa i partnerstava morali bi se ponovo razmotriti, a hiljade kompanija bi trebalo zaštititi od bankrota. Evropa bi zaronila u duboku recesiju. Vlade, koje bi bile primorane da pozajmljuju sve više milijardi kao bi sastavile kraj s krajem svojih obaveza, suočile bi se sa izborom dveju podjednako neprivlačnih mogućnosti: ili da drastično povećaju poreze, ili – da teško opterete svoje građane visokom inflacijom.

Takav jeziv scenario bi postao stvarnost – a ta zastrašujuća perspektiva bi trebalo da ubedi svakog od evropskih lidera da što hitnije potraži konsenzus. Ali – o nekakvom konsenzusu danas ne može biti ni govora. Čak i naprotiv – kako se ekonomska kriza na jugu Evrope pogoršava, linije međuvladinih frontova se samo još više učvršćuju.

Italijani i Španci žele da Nemačka pruži čvršće garancije za njihova dugovanja. Ali, Nemačka je voljna da to učini jedino ako sve države evrozone prenesu na Brisel više ovlašćenja – a to su mere koje južne države-članice nisu voljne da preduzmu.

Pacijentu je sve gore

Ta diskusija se u [začaranim] krugovima već mesecima vrti – a to je i zašto se poverenje finansijskih tržišta u države-dužnike samo gubi, a one gube i poverenje sopstvenih građana. Bez obzira kakve sve „medecine“ propisuju evropski političari, pacijentu ne biva nimalo bolje. U stvari – sve mu je gore.

Već nedeljama, investitori i eksperti zahtevaju rešavanje španske bankovne krize – bilo u obliku infuzije gotovine iz dva evropska fonda za spasavanje koji se nalaze u Luksemburgu: European Financial Stability Facility (EFSF) [Evropskog mehanizma finansijske stabilnosti] i European Stability Mechanism (ESM) [Evropskog stabilizacionog mehanizma]. Kada se Madrid, na jedvite jade, odlučio da zatraži sumu koja bi na kraju mogla da iznosi i 100 milijardi € (125 milijardi $), eksperti su shvatili da bi to značilo momentalni porast državnog dugovanja Španije sa 70% na 80%. Rezultat toga je bio da su kamate na španska dugovanja porasle – umesto da se smanje.

Protest u Madridu

To iskustvo poslednjih nekoliko dana samo ilustruje celu dilemu sa kojom su suočeni evropski političari u pokušajima da spasu evro: Baš onaj korak koji je preduzet sa namerom da dovede do olakšanja, samo je pogoršao problem.

Ista stvar se desila i sa sledećim predlogom koji je unaokolo kružio tokom prošle nedelje: Italijanski premijer Mario Monti je želeo da evropski fondovi za spasavanje intervenišu kako bi se smanjili troškovi njihovih [italijanskih i španskih] pozajmica. Ali, to bi zahtevalo da te zemlje podnesu program reformi – što je korak koji Monti i njegov španski parnjak, Marijano Rahoj, žele da izvrdaju. Više bi voleli da dobiju pare bez uslova. Ipak – nemačka vlada nije voljna da to prihvati, a to stavlja Evropu u sledeći ćorsokak. Osim toga, i novčani izvori stratega za spasavanje su ograničeni. Mada oni luksemburški fondovi za spasavanje imaju još više od 600 milijardi € raspoloživih sredstava, već sada je jasno da će taj novac brzo da se iscrpi ako dođe do onog što mnogi eksperti smatraju da je neizbežno – a to je da će biti potrebno sne samo spasavanje bankarstva Španije, nego cele države Španije. A još i ako Italiji bude potrebna pomoć – ti luksemburški fondovi bi bili potpuno preopterećeni.

Čak je i ECB skoro iscrpla sredstva

Sve do sada, branitelji evra su bili u stanju da – ako zatreba, pribegnu ogromnim fondovima ECB. Kad god zagusti, taj monetarni pas-čuvar bi mogao da na [finansijsko] tržište ubaci nova sredstva.

Ali, sada je čak i ECB skoro iscrpla svoje izvore. Već do sada je skoro pokupovala toliko mnogo obveznica državnih dugova bolesnih zemalja, da bi bilo kakvo veće dalje kupovanje moglo da izazove neželjeni efekt: da kamatne stope naglo porastu, umesto da padaju. Istovremeno, usijava se i konflikt između Severne i Južne Evrope u redovima njenog upravnog odbora. Prošle nedelje, šef centralne banke Španije uspeo je da ubedi ECB da ona omekša malo svoje propise, kako bi se španskim bankama omogućilo da koriste još klimavija pokrića za dugovanja no ranije, samo da bi mogle da nastave pozajmljivanje sredstava iz ECB. To bi moglo dovesti do sukoba sa centralnim bankarima država-donatora, kojima se smučilo da mirno posmatraju kako rizici u balansu ECB stalno narastaju.

Zaista, lideri Evrope koji pokušavaju da spasu evro su u trci sa vremenom. Pitanje je da li će se ekonomija Južne Evrope oporaviti pre nego što izvori spasilaca evra budu iscrpljeni, ili - da li će sve biti prekasno kada do oporavka ekonomije dođe. To jeste pitanje rasta i ekonomije – ali je i pitanje karaktera. Koliko su Španci i Italijani voljni da prihvate reforme i lišavanja – a koliko su, s druge strane, severne države – donatori voljne da pruže pomoć i podnesu žrtve?

Mnogi eksperti kažu da nisu. Posledica toga je da sada svet zamišlja nezamislivo: povlačenje nekoliko država Južne Evrope iz monetarne unije, pa možda čak i kolaps čitave evrozone. Nije lako prorokovati kako će taj uragan pogoditi svetsku ekonomiju, ali jasno je da će šteta biti ogromna.

Kompanije predviđaju moguće scenarije

Hamburški ekonomista Dirk Mejer kaže da će “red vožnje“ evro-egzita u pogođenim državama započeti jednog ponedeljka na “Dan X". Tokom vikenda, vlade će izdati iznenađujuće saopštenje da će banke i u ponedeljak ostati zatvorene. To zatvaranje će biti potrebno kako bi se u operaciju uključili i svi štedni i tekući računi.

U utorak, poslovne i štedne banke otpočeće pečatiranje novčanica za svoje mušterije pomoću neizbrisivog mastila koje je nemoguće falsifikovati. Sve transakcije kapitala će se pratiti. Crnoberzijanske cene će ubrzano nastati na onome – što se po tom scenariju naziva „nezvanično virtuelno valutno tržište“. Biće potreban još jedan produženi bankarski vikend da se računi i balansi prevedu u novu valutu. Ali – proći će bar još jedna godina pre no što se odštampaju i raspodele nove banknote. U međuvremenu će ispečatirane evro-novčanice ostajati u prometu kao legalno sredstvo plaćanja.

Ali, ovo su samo tehničke posledice monetarne reforme. Ekonomske posledice, koje sada proučavaju mnoge nemačke kompanije, biće mnogo ozbiljnije. Šta se dešava, ako uz Grčku, i druge zemlje moraju da napuste evrozonu? Koje će biti posledice ako Španija, Portugalija, ili Italija moraju napustiti evrozonu? Već sada, eksperti u finansijskim odeljenjima nekih kompanija predviđaju moguće scenarije.

Oni, npr. ispituju da li je „evro“ eksplicitno naveden kao valuta u ugovorima sa mušterijama iz problematičnih država – kako se ne bi iznenada suočili sa isplatama u drahmama ili eskudosima za svoje proizvode. Takođe, ispituju i da li će troškove izazvane krahom valuta moći da skidaju sa svoje poreske osnovice. Ispituje se i potencijalna potreba otpisivanja u balansima ako se iznenada ispostavi da dolazi do denominacije u drugim valutama kod dugovanja partnera iz južnih zemalja. Gunar Šuster, advokat firme Frešfilds Brukhaus Derindžer (Freshfields Bruckhaus Deringer), kaže: „Poslednjih meseci znatno su porasli zahtevi za konsultativne usluge“.

Nemačka bi bila teško pogođena

Veliki izvoznik, Nemačka, bi bila posebno teško pogođena monetarnim reformama u južnim državama. Samo se izvoz u Italiju i Španiju procenjuje na 100 milijardi € godišnje. Mada kod evro-kolapsa neće doći do potpunog obustavljanja izvoza automobila, mašina,elektronike i optičkih uređaja, doći će do velikog pada, jer mušterije iz Južne Evrope više neće sebi moći dozvoliti da kupuju nemačke proizvode.

Čim lire i pezete ponovo uđu u promet, te će valute biti odmah devalvirane prema evru. Neki očekuju da će to biti za 20-30%, dok drugi veruju da to može izneti čak i 40%. Nemačka roba bi automatski poskupela i teško da bi više mogla biti konkurentna.

Kada glavni šef BMV-a Norbert Rajthofer upozorava da bi “kolaps evra bio katastrofa.... i ne želi ni da zamisli“ moguće posledice, ne misli on samo na pad izvoza. Rajthofer se plaši da bi regionalizam mogao da se vrati u Evropu, da bi države mogle ponovo da uvedu carinske barijere radi zaštite sopstvene industrije. Tako bi sadašnji sistem jedinstvenih zaštita bio zamenjen nizom nacionalnih propisa. Sve to bio bacilo izvoznu ekonomiju Nemačke u krizu.

Kompanijama koje ne samo da izvoze svoje proizvode u Južnu Evropu, nego tamo imaju filijale, ili partnerstva sa lokalnim kompanijama, posledice bi bile još dublje. Nemački industrijski konglomerat Tisen-Krup (ThyssenKrupp) zarađuje 1,6 milijardu € u Španiji i tamo zapošljava 5.500 ljudi – uglavnom u proizvodnji liftova. Italija je toj kompaniji još važnija – tamo, uglavnom proizvodnjom nerđajućeg čelika, zarađuje 2,3 milijarde € godišnje.

Tisen-Krupov posao u Španiji i Italiji čini 9% njegove totalne prodaje i pokazuje važnost tih dveju zemalja u odnosu na profit. Ako bi ponovo uvedene pezeta i lira devalvirale prema evru, smanjile bi se sume novca koje filijale prebacuju u majku-kompaniju u zapadnonemačkom gradu Esenu.

Pogled na statističke podatke centralne banke Nemačke – Bundesbanke, pokazuje svote novca koje bi predstavljale rizik po ekonomiju. Tokom 2010. nemačke kompanije su ostvarile prodajni rezultat od 218 milijardi € u Italiji, Španiji, Portugaliji, Grčkoj, Irskoj i na Kipru, dok su od toga samo filijale u Italiji bile vredne 96 milijardi €. Vrednost inostranih direktnih investicija u tim zemljama je oko 90 milijardi €.

Nemačke kompanije bi imale i neke koristi od evro-kraha, jer bi cene rada u njihovim portugalskim ili španskim fabrikama opale – ali, sve u svemu, balans bi bio negativan. Posle poslednje revalvacije nemačke marke, kada joj je vrednost sredinom 1990-ih godina bila na vrhuncu, nemačka izvozna ekonomija je godinama patila.

Težak udar bankarskom sektoru

Efekti evro-kraha po finansijski sektor jedva da bi bili išta manji. Ako države Južne Evrope napuste evrozonu, mušterije će pokupiti svoje uloge u tim zemljama – kaže Kristofer Kazere, ekspert za tržišta kapitala na Tehničkom univerzitetu u Minhenu. To bi moglo dovesti do “stampeda na banke, koji španske i italijanske banke ne bi mogle preživeti“. A, pošto su finansijske kompanije tih zemalja tesno isprepletane sa ostalim delovima evrozone, stvorili bi se redovi i pred nemačkim bankama. Mihael Kemer, šef Udruženja nemačkih banaka, kaže: „Bez kontrole [kretanja] kapitala situacija te vrste bi se otrgla kontroli.“ Ekonomisti očekuju da bi trebalo zatvoriti i nemačke banke.

Ali, kako su već proračunali analitičari velike švajcarske banke Kredi Suis (Credit Suisse), čak i da ne dođe do velikog stampeda na banke, povlačenje nekoliko zemalja iz evrozone bi do temelja potreslo evropski bankarski sistem.

Shodno toj studiji, ako se Irska, Portugalija, Španija i Italija pridruže Grčkoj u napuštanju evra, 29 velikih evropskih banaka bi imalo gubitak kapitala od oko 410 milijardi €. Sumorni zaključak tih analitičara glasi: „Ako bi se periferne države povukle iz evrozone, nekoliko velikih banaka aktivnih na berzanskom tržištu bi se zakočilo“. A u toj studiji nije ni uzeta u obzir verovatnoća da bi u probleme upala i Francuska ako bi se Italija povukla iz evra.

Ispred Dojče banke u Rimu

Banke u zemljama pogođenim krizom bi bile posebno teško pogođene, ali to bi se desilo i investicionim bankama, kakva je Dojče banka (Deutsche Bank). Prema Kredi Suisu, ta banka – najveća i u najvećoj evro-ekonomiji, koja se ponosi da je preživela finansijsku krizu bez vladine pomoći – bila bi tako teško pogođena da bi joj manjak kapitala dostigao 35 milijardi €.

Dok je danas Grčka skoro irelevantna po Dojče banku, Italija i Španija iznose skoro 10% njenog privatnog i korporativnog bankarskog posla. Ta banka procenjuje da su joj kreditni rizici u tim državama oko 18 milijardi € (Italija) i 12 milijardi € (Španija).

I velika nemačka osiguravajuća društva su aktivna u Italiji i Španiji. Alianc (Allianz) npr. poseduje državne obveznice Italije u nominalnoj vrednosti od 31 milijarde €, što bi moglo tom džinu nemačkog osiguranja da dovede do gubitaka ako se Italija povuče iz evra i ima teškoće u otplaćivanju dugova. Osim toga, Alianc ima i direktne investicije u bankama u tim prezaduženim južnoevropskim državama.

Predosećajući potencijalne rizike, kompanije danas čine sve što mogu da se pripreme za evropsku monetarnu buru. One, tako, finansiraju poslove lokalno u perifernim državama, kako bi predupredile finansijske rizike. Investicioni bankari javljaju da kompanije zajmove dobijaju skoro isključivo od banaka u svojim matičnim državama. Kada je neizbežno da se finansira prekogranično, one onda pribegavaju finansijskim polugama (hedge transactions). Njihovi informaciono-tehnološki sistemi su već spremni za jednu drugu Evropu, onu sa brojnim valutama. Osim toga, kad god je moguće, banke vaspostavljaju sopstvene gotovinske rezerve ili deponuju gotovinu kod ECB.

Posledice katastrofe će se širiti kao talas plime

U realnoj ekonomiji, kompanije takođe čine sve što mogu da se pripreme za najgori mogući scenario. Ako je ikako moguće, poslove u zemljama pod krizom obavljaju jedino ako ih mogu lokalno finansirati. Investicije u Južnu Evropu su smanjene, a umesto toga – kako kaže jedan investicioni bankar – kompanije pokušavaju da “ubrzaju rast van evrozone, kao npr. u zemljama rastuće ekonomije Azije i Latinske Amerike“. To i objašnjava zašto su se praktično obustavile integracije i kupovina kompanija u samoj Evropi.

Ven Böll, Dietmar Hawranek, Martin Hesse, Alexander Jung, Alexander Neubacher, Christian Reiermann, Michael Sauga, Christoph Schult and Anne Seith

S engleskog posrbio: Vasilije Kleftakis