Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Za kim sirijska zvona zvone
Savremeni svet

Za kim sirijska zvona zvone

PDF Štampa El. pošta
Pepe Eskobar   
četvrtak, 27. decembar 2012.

(Asia Times, 24.12.2012)

Baš kao što se s vremena na vreme vraćam čitanju Hemingvejevih redaka koje toliko volim, tako sam se nedavno vratio i na razgledanje nekih snimaka  suka[1] u Alepu – jednog od najneobičnijih sukova Srednjeg Istoka, koje sam načinio pre dosta godina. Bilo mi je kao da sam prebačen u prošlost; voleo  sam arhitekturu tog suka, kao i njegove stanovnike i prodavce. Pre nekoliko nedelja, najveći njegov deo – taj živi, vekovni  puls Alepa,  zapalili su i uništili “pobunjenici“  iz takozvane Slobodne sirijske armije (Free Syrian Army  - FSA).

U toj tragediji Sirije nema Hemingvejevog mladog junaka, nema Roberta DŽordana[2] koji se u španskom građanskom ratu bori u internacionalnim brigadama protiv fašista. U sirijskom građanskom ratu, te internacionalne brigade su sastavljene uglavnom od plaćenika, salafističkih džihadista[3], za koje su karakteristični odrubljivanje glava i podmetanje automobilskih bombi. Uz njih – tu je i poneki Amerikanac;  uglavnom su to tipovi piona klase  visoke tehnologije, koji učestvuju u igri kojom upravljaju  pohlepni pljačkaši iz NATOGCC kluba (NATOGCC club) – Severnoatlantskog pakta i njihove arapske marionete iz Saveta zalivske saradnje[4].

Ta tragedija traje. Država Sirija, njen politički i vojno-bezbednosti aparat će nastavljati svoje mini blic-ratne operacije , bez obaziranja na “kolateralne štete“. Na suprotnoj strani, “pobunjenički“ komandanti će svoje nade polagati u svoj novi Vrhovni vojni savet  (Supreme Military Council ) koji uživa  podršku Saudijaca i Katara. 

Salafisti i  salafisti-džihadisti iz fronta al-Nusra (al-Nusrah Front)[5], ti fanatici pravo izašli iz VII veka, ljubitelji odrubljivanja glava i operativci automobilskih bombi – oni nisu ni bili pozvani. Pa, najzad, i sam Vašington je front al-Nusru žigosao kao “terorističku organizaciju“.

Ali, pogledajte reakciju na to jednog budže Muslimanske braće, zamenika njihovog glavnog finansijskog kontrolora, rođenog u Hami (Sirija), Mohameda Faruka Tajfura (Mohammed Farouk Tayfour) – on je izjavio da je ta odluka “prebrzo doneta“. Slična je i reakcija novog vođe sirijske opozicije, Ahmeda Moaza al-Katiba (Ahmed Moaz al-Khatib), na sastanku grupe “Prijatelja Sirije“ ("Friends of Syria") u Maroku: ta odluka se mora “preispitati“. Praktično sve grane sirijskih “pobunjenika“ su javno izrazile svoju večnu ljubav za trdokornu al-Nusru.

Dakle, od svih tih al-Nusrinih fanatika koji svoje islamsko-korektne brade kriju pod običnim  majicama sa kapuljačama, treba očekivati još mnogo više “pobunjeničkih“ napada na Damask – i to uprkos tome što su već dva puta u vladinim protivofanzivama dobili batine (prošlog jula, i prošlog meseca). Pa, najzad, sva ona izdašna treniranja “pobunjenika“ od američkih, britanskih i jordanskih specijalnih snaga – a da i ne govorimo o super-izdašnom liferovanju ubistvenih oružja iz onih “dragulja“ demokratije oko Persijskog zaliva – ipak treba da pokažu makar neke rezultate. Uzgred budi rečeno, front al-Nusra pod svojom kontrolom drži neke delove razorenog Alepa.

Vladavina sektaške mržnje

A, evo i  orvelovske, potpuno nove Nacionalne koalicije sirijskih revolucionarnih i opozicionih snaga (National Coalition of Syrian Revolutionary and Opposition Forces) – koprodukcije Vašingtona i Dohe[6]. Upoznajte tog  novog šefa, istog onakvog kao što je bio i stari (vašljivi i gadni) šef – Sirijski nacionalni savet (Syrian National Council – SNC). Radi se samo o retorici; jedino što je “Nacionalnom savetu“ važno jeste da dođe do novog ubilačkog oružja. Oni vole al-Nusru, uprkos tome što je Vašington ne voli.

Katar je izručio tone oružja –  “kao lilihipe“  (po rečima jednog američkog trgovca oružjem) – u Libiju. Pentagon i Stejt department su se tek posle onog šamara dobijenog  u Bengaziju[7] probudili i shvatili da naoružavanje sirijskih pobunjenika može biti i put ka novim šamarima. Prevod: Katar će ipak nastaviti da sipa tone naoružanja u Siriju. SAD će nastaviti da “komanduju iz pozadine“.  

Očekujte još više groznih sektaških masakara – kao onaj u Akrabu. Evo najpouzdanije verzije događaja do kojih je verovatno došlo. Ovo još jednom dokazuje da je ono u čemu NATOGCC “pobunjenici“ pobeđuju, ustvari pobeda u ratu na Jutjubu (the YouTube war). Dakle , očekujte još više masovnih, neumornih talasa spinovanja i propagande  – uz navijanje  korporativnih zapadnih medija za sirijske “borce za slobodu“ – a to će u zasenak baciti onaj džihad u Avganistanu iz 1980-ih godina.

Očekujte i još više iskrivljavanja sadržaja – kao i u onom slučaju kada je zamenik ministra spoljnih poslova Rusije Mihail Bogdanov rekao “Borbe će postati još intenzivnije, i [Sirija] će izgubiti desetine hiljada, a možda i stotine hiljada civila... Ako vam tolika cena za uklanjanje predsednika izgleda prihvatljiva, šta mi možemo činiti? Mi, naravno, to smatramo potpuno neprihvatljivim“.

Prema tome, Rusija pokušava da učini sve da bi sprečila da do toga dođe. A ako NATOGCC  “pobunjenici“  ostvare svoje pretnje da će napasti na ambasade Rusije i Ukrajine u Damasku, bolje bi im bilo da potkrešu svoje brade i pokušaju da se sakriju od Specnaza – ruskih specijalnih snaga, koje ne znaju za šalu.

Očekujte još više sektaške mržnje, kao u slučaju sunitskog šeika i zvezde Al-džazire, Jusufa al-Karadavija (Yusuf al-Qaradawi) koji je sa lakoćom izrekao fatvu (fatwa), ozakonjujući ubistvo miliona Sirijaca– ukoliko se radi o alavitima ili šiitima.

Preovladaće sektaška mržnja na čelu sa Katarom, a za njim sa Saudijcima sa dubokim novčanicima i velikim izborom tvrdokornih islamista. Planirano je: rat protiv šiita, protiv nemuslimana, pa čak i protiv umerenih muslimana – ne samo u Siriji, nego širom Srednjeg Istoka.

Suočavanje “patriota“ sa “iskanderom“

Nova strategija državne vojske Sirije se svodi na veliko povlačenje iz zabačene unutrašnjosti i baza, uz koncentraciju vojnih jedinica u gradovima i varošima.

Očekujte da će opšta strategija NATOGCC kluba ostati uglavnom kao i do sada: prikovati državnu vojsku na što je moguće više tačaka, demoralizovati je i “podmazivati“  teren za moguću NATO-intervenciju; pri tom su glasine o hemijskom oružju i neprestano zvocanje o nekoj “humanitarnoj katastrofi“  delovi sveobuhvatnog “psaj-ops“ (psy ops)[8] paketa.

Može sirijska državna vojska da poseduje teško naoružanje – ali kada je suočena sa cunamijem plaćenika i salafističkih džihadista koje je u potpunosti  istrenirao i naoružao  NATOGCC- klub, cela ta stvar se može otegnuti na više godina, u stilu građanskog rata u Libanu. Ovo nas vodi do [njihove] sledeće “najbolje“ opcije: smrt [iskrvavljivanje] države Sirije usled hiljada, pa i miliona rezova.

Ono što je sigurno  jeste da “koalicija voljnih“ protiv Sirije neće imati nikakvih problema da dođe do izražaja u trenutku kada dođe do finala. Vašington svoje karte stavlja na post-Asadovski režim pod vođstvom Muslimanske braće (MB). Nije čudo što kraljevska jordanska radiostanica [podrugljivo nazivana King Playstation] gubi samokontrolu; on zna da će u tom slučaju  MB preuzeti vlast i u Jordanu, i on će onda biti prognan da večito pazari u londonskom  “Herodsu“.

Ti dragulji demokratije – one srednjevekovne petro-monarhije oko Persijskog zaliva takođe gube samokontrolu – one se popularnosti Muslimanske braće plaše kao kuge. Sirijski Kurdistan – koji je sada definitivno na putu potpune autonomije, a  na kraju i svog oslobođenja, čini da Ankara gubi samokontrolu. A, pri tom – da i ne govorimo o budućim izgledima  da besposleni salafistički džihadisti veselo i udobno ugnježdeni na tursko-sirijskoj granici, u svakom trenutku budu spremni na amok[9].

Pored toga – tu je i kompleksni odnos Turske sa Iranom. Teheran je već više nego jasno upozorio Ankaru protiv NATO raketne odbrane koja tek što nije postavljena u Turskoj.

Ovo treba da bude vrhunac vesti kraja 2012. godine. Predstavnik za javnost Pentagona, DŽordž Litl (George Little), nepokolebljivo je izjavio da  “SAD pomažu Tursku u njenim naporima da se odbrani.... [od Sirije].“

Dakle, slanje 400 američkih vojnika u Tursku  - kao posade za dve baterije “patriot“ raketa  je sa ciljem da se Turska “odbrani od pretnji iz Sirije“.

Prevod:  Ovo nema nikakve veze sa Turskom. To je potpuno u vezi sa ruskim vojnicima u Siriji. Moskva je Damasku dala ne samo veoma efikasne nadzvučne “iskander“ rakete zemlja-zemlja (koje su praktično imune od raketnih odbrambenih sistema), nego još i odbrambeni višeciljni raketni  sistem zemlja-vazduh, Pečora 2M – koji je noćna mora Pentagonu, ako se Siriji ikada nametne zona zabrane letenja.

Dobrodošli na suočavanje "patriota" sa "iskanderom". Direktno u liniji te vatre vidimo turskog premijera Redžepa Tajipa Erdogana – ogromnog egomanijaka nagrizanog kompleksom niže vrednosti u odnosu na  Evropljane –  a on je u ovom  NATO velikom planu ostavljen po strani...

Ahilova peta Turske (osim Kurda) je i uloga koju ona sama sebi uobražava –  da je energetska raskrsnica  između Istoka i Zapada. Problem je u tome da u pogledu snabdevanja energijom Turska zavisi kako od Irana, tako i od Rusije – a sada se, što nije ni malo mudro, svojom muljavinom politike prema Siriji istovremeno antagonizuje sa obema: i Rusijom, i Iranom.

Sve što čujem je sumorno.

Kako razrešiti ovu tragediju?  Izgleda da niko ne čuje sirijskog potpredsednika Faruka Al-Šara (Farouk Al-Sharaa). On je u intervjuu  libanskom listu Al-Akbar naglasio: „Pretnja ove kampanje je da uništi Siriju, njenu istoriju, civilizaciju, njen narod... kako koji dan prolazi, rešenje se sve više udaljava – kako vojno, tako i politički. Moramo se postaviti tako da branimo opstanak Sirije“.

On nema „neki jasan odgovor na pitanje kakvo bi moglo biti rešenje“. Ali – ima neke smernice:

Bilo kakav dogovor, da li započinjanjem razgovora i dogovaranja između arapskih, regionalnih, ili stranih prestonica ne može opstati bez solidnog sirijskog temelja. Rešenje mora biti sirijsko, ali uz pomoć istorijskog dogovora – što uključuje kako glavne regionalne države, tako i članove SB UN. Ovo rešenje mora uključiti obustavljanje svih oblika nasilja i ostvarenje nacionalnog jedinstva vlade sa glavnim i širokim strujanjima [u zemlji]. To mora biti praćeno rešavanjem osetljivih pitanja o životu ljudi i o njihovim legitimnim zahtevima.

To nije ono što želi  NATOGCC strana – jer i SAD, Britanija, Francuska, Turska, Katar i Saudijska Arabija – sve one imaju i sopstvene različite planove. Ono što je NATOGCC rat već postigao je, uzgred budi rečeno, vrlo slično onome u Iraku iz 2003 godine: on je kompletno i u paramparčad iscepao socijalno tkivo Sirije.

To je prva faza katastrofičnog kapitalizma na delu: već je pripremljen teren za profitabilnu "rekonstrukciju" Sirije – čim se u njoj instalira savitljiva pro-zapadna turbo-kapitalistička  vlada.

Ali – paralelno, javlja se i na misteriozni način delovanje neke vrste  kontraudara: milioni Sirijaca koji su u početku podržavali ideju pro-demokratskog pokreta – od onih iz poslovnih klasa Damaska, do trgovčića iz Alepa – sada su povećali i pojačali temelje podršci vlade, što je protivudar jezivim etničko-verskim čistkama koje vrše “pobunjenici“ iz al-Nusre i sličnih.

Pa ipak, sa NATOGCC na jednoj, i Iranom-Rusijom na drugoj strani, obični Sirijci nemaju kud.  NATOGCC se neće ni pred čim zaustaviti – samo da bi u krvi isklesao bilo kakvu sumnjivu tvorevinu – od nekog pro-američkog emirata  do pro-američke “demokratije“ na čelu sa Muslimanskom braćom. Nije teško uvideti za kim to zvona u Siriji zvone: ne zvone za tebe, kao kod DŽona Dana[10], nego označavaju usud, sumornost, smrt i razaranje.

Pepe Eskobar je autor knjiga Globalistan: How the Globalized World is Dissolving into Liquid War (Nimble Books, 2007, ) Red Zone Blues: a snapshot of Baghdad during the surge. Najnovija mu je Obama does Globalistan (Nimble Books, 2009).

Sa engleskog: Vasilije Kleftakis


[1] (prim. V.K.) Arapska tržnica – deo grada u kome su koncentrisane radnjice i tezge. Tu roba nema fiksne cene, nego se sporazumi o konačnoj ceni postižu često beskrajnim, glasnim  pogađanjem (skoro neka vrsta rituala) između prodavaca i kupaca.

[2] (prim V.K.) Aluzija na glavnog junaka Hemingvejevog romana  iz španskog građanskog rata Za kim zvona zvone (1939 g.) .

[3] (prim. V.K.) Sažeta, ali za ovaj tekst predugačka definicija: pogledati Vikipediju: http://en.wikipedia.org/wiki/Salafist_jihadism . Treba znati da se na Balkanu za takve najčešće upotrebljava termin “vehabije – vehabisti džihadisti“. Pri tom treba praviti i razliku između salafista (koji u principu nisu za nasilje) i salafista-džihadista koji baš jesu.

[4] (prim. V.K.): Terminologija  koja se u poslednje vreme sve češće koristi  od strane ruskih službi u ideološkom nadgornjavanju sa Zapadom. Spoj dva termina: NATO (široko poznat) i GCC (srpskom čitaocu malo poznat). Taj drugi  je zvanično (baš kao što je i NATO zvanično samo odbrambena) organizacija za političku, vojnu, bezbednosnu, medijsku i ekonomsku saradnju:  “Savet saradnje arapskih zalivskih država“ (The Cooperation Council for the Arab States of the Gulf  -  GCC: http://www.gcc-sg.org/eng/index.html ) i čine ga 6 država oko Persijskog zaliva: Bahrein, Katar, Kuvajt, Oman, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati). U publikacijama protivnika Zapada, u vezi sa situacijom u Siriji  se pominje uglavnom kao NATO – GCC, ali Eskobar to ovom prilikom spaja u  neku vrstu amalgama: NATOGCC.

[5]  (prim. V.K.): Ta organizacija se naziva i DŽabat al-Nusra (“Pristalice Fronta za pobedu naroda Sirije) i opisuje se kao naoružana pobunjenička sirijska grupacija -  nastala u januaru 2012. i kao najgresivniji i najuspešniji deo pobunjeničkih snaga. Uživa novčanu podršku Katara i Saudijske Arabije, dok su je SAD u decembru 2012. označile kao terorističku organizaciju.

[6] (prim. V.K.) Glavni grad Arapskog emirata Katar.

[7] (prim. V.K.) Misli se na napad na američki konzukat u Bengaziju, uz ubistvo američkog ambasadora u Libiji.

[8] (prim. V.K.) Važan deo savremene vojno-političke strategije – to su psihološke operacije sa ciljem da se prenose (samo) odabrane informacije i podaci (istiniti, ili ne) kako bi se izvršio željeni  uticaj na emocije, motive, objektivno razmišljanje i držanje grupacija stanovništa, organizacija i vlada u korist one strane  koja takve operacije smišlja i organizuje.

[9] (prim. V.K.) Pravo značenje tog termina je psihička aberacija: “malajsko ludilo“. Termin potiče od malajske reči “mengamuk“: besni i očajnički juriš, pri čemu se čine užasavajuća nedela. Malajci su verovali da je uzročnik amoka zli duh tigra (hantu belian) koji ulazi u nekog i izaziva da ovaj počini  ta užasna nedela, pa usled tog verovanja – posle amoka nisu kažnjavali počinioca. Nije jasno da li Eskobar upotrebom ovog termina želi da sugeriše da bi i Turci bili skloni da posle eventualnog amoka salafističkih džihadista (nad stanovnicima Turske?), budu tako puni obzira.

[10]  (prim. V.K.) John Donne (1572-1631), najistaknutiji engleski metafizički pesnik svog doba, koji se, za razliku od pesnika-savremenika, odlikovao bogatstvom jezika i maštovitim metaforama.