Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Ukrajinska rasputica za Vladimira Putina
Savremeni svet

Ukrajinska rasputica za Vladimira Putina

PDF Štampa El. pošta
Romeo-Nikola Popović   
ponedeljak, 13. oktobar 2014.

Dolazak jesenjih kiša, kao i svake godine, pretvoriće ukrajinske stepe u rasputicu, nepreglednu blatnjavu pustoš, koja gotovo potpuno onemogućava kretanje izvan puteva sa tvrdom podlogom. Plodni černozjom zasićen jesenjim kišama, često je usporavao ili potpuno zaustavljao invazije sa Zapada i omogućavao Rusiji/SSSR da amortizuje prvi udar i pripremi odbranu.

Ukrajinski građanski rat, iz kojeg je iznikao novi vojno-politički entitet, Novorusija, ušao je u šesti mesec. Sporazum potpisan 5. septembra u Minsku je omogućio da se proglasi primirje i dogovore mere koje bi ovaj sukob trebale da premeste iz rovova za pregovarački sto. Sve to lepo zvuči, u teoriji. Stvarnost je ipak malo drugačija.

Ozbiljni gubici u ljudstvu i tehnici, kao i nizak moral ukrajinske vojske, prisilili su Kijev da stavi potpis na sporazum o primirju, što će Porošenku, Jacenjuku i društvu omogućiti regrupisanje i jačanje ukrajinskih snaga za nastavak rata u proleće. Vašington i Brisel su takođe dali Kijevu zeleno svetlo za primirje, jer ide novi rat na Bliskom istoku, a Briselu treba predah zbog grejne sezone (ruski gas) i priprema za nove sankcije prema Rusiji na proleće. Osim toga, vreme je i da se intenziviraju subverzivne aktivnosti na podrivanju unutarpolitičke stabilnosti Ruske Federacije…

Moskva je takođe zainteresovana za primirje zbog sopstvenih geopolitičkih interesa. Treba zaustaviti potencijalno poguban ekonomski rat sa Zapadom, a tu je i program obnove oružanih snaga do 2020. godine, pa je procena Kremlja da je taktika čekanja i kupovine vremena najbolja opcija u ovom trenutku.

Uprkos sve težem položaju Rusa i ruskog jezika u Ukrajini, Moskva i dalje govori o saradnji i spremna je da razgovara o novom gasnom sporazumu sa Kijevom, pri tome se trudeći da se politički ogradi od Novorusije koliko je to moguće. Prve ozbiljnije ekonomske sankcije Zapada i zahuktala medijska satanizacija Rusije i samog predsednika Putina, nisu uništili volju ruske diplomatije da traže saradnju sa „svojim zapadnim partnerima“. Ovakvi potezi Kremlja mnoge ostavljaju u nedoumici: kakvu to politiku vodi Moskva, da li su ovo prvi znaci ruskog popuštanja pod pritiskom Vašingtona? Šta će biti sa Novorusijom i Krimom? Da li će sledeći „majdan“ biti u Moskvi? Kakva sudbina čeka ruskog predsednika Vladimira Putina?

Da krenemo od početka ili bolje rečeno, od kraja vladavine predsednika Janukoviča. Jasno je da nasilno preuzimanje vlasti u Kijevu i sledstveno potpuno okretanje kijevskih pučista ka evro-atlantskim integracijama, predstavlja ozbiljan udarac i poraz za Moskvu, čija diplomatija i bezbednosne službe nisu mogle da spreče takav razvoj događaja. Predsednik Putin je reagovao intervencijom i referendumom na Krimu, čime je to istorijsko poluostrvo prisajedinjeno/vraćeno u ruski državno-pravni sistem.

Ne treba zaboraviti da su kijevskim pučem, ruske pozicije u regionu ozbiljno uzdrmane. Da nije zauzet Krim, Rusija bi se našla u strateški veoma lošoj poziciji, izgubivši kontrolu u Crnom moru, a sledstveno i uticaj na Bliskom istoku. Šok i nevericu su na Zapadu brzo zamenili sveopštom antiruskom histerijom. U strahu su velike oči, posebno kada ne znate koji su sledeći koraci vašeg protivnika.

Nakon ovako čvrste i brze reakcije, Savet Federacije, na Putinov predlog, 25. juna donosi odluku da se povuče rezolucija kojom je od 1. marta ruskim snagama omogućen ulazak na ukrajinsku teritoriju, iako u to vreme Kijev najavljuje i na kraju započinje pravu vojnu ofanzivu na „neposlušni jugoistok“ artiljerijskim udarima po mirnim gradovima Donbasa. Time je Moskva praktično dala „zeleno svetlo“ ukrajinskim snagama za početak operacije.

Vašington, Brisel, ali i Kijev su ovakav potez razumeli kao rusko povlačenje, pa je procenjeno da se Moskva neće mešati u njihovo „sprovođenje demokratije“, a uvođenje sankcija je ocenjeno kao potpuno opravdano. Bela kuća je jasno stavila do znanja da je razbijanje Evroazijske ekonomske unije i slabljenje Rusije najveći prioritet. Zato i ne čude kontakti američke administracije sa Kazahstanom, Kinom, ostalim članicama BRIKS, kako bi pokušala da postigne što veću izolaciju Ruske Federacije.

Nakon izolacije, usledeli bi izrežirani nemiri širom Rusije, kako bi se oslabila popularnost predsednika Putina, izazvala kriza funkcionisanja same države, što bi dovelo do novog „majdana“, ovog puta u Moskvi. Da li Zapad ima svoje ljude u Rusiji, sposobne za jednu takvu akciju? Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, trebalo bi obratiti pažnju na nekoliko sporednih dešavanja, koja bi kasnije mogla da se pokažu kao ključna.

Minskom primirju su prethodile brojne konsultacije i pregovori u kojima je, kada je reč o Moskvi, glavnu ulogu imao Vladislav Surkov, biznismen, rođen kao Aslambek Dudajev, dugogodišnji saradnik Mihaila Hodorkovskog, a kasnije savetnik predesednika Putina i Medvjedeva. Surkov je iskoristio svoje ukrajinske veze (Rinat Ahmetov) kako bi isposlovao i kasnije sproveo dogovore sa ukrajinskim tajkunima, koji de facto kontrolišu Ukrajinu.

Nekako u isto vreme, Hodorkovski se pojavljuje u Kijevu, nudi svoju „pomoć“ u rešavanju ukrajinske krize, pritom deleći savete „kako se rešiti Putina“. Simptomatično je i njegovo nedavno upoređivanje stanja u današnjoj Rusiji sa periodom neposredno pred oktobarsku revoluciju 1917. godine. U takvoj atmosferi dolazi i do sastanka nekih američkih i ruskih „biznismena“ u Ženevi povodom ukrajinske krize. Nedugo potom, 16. septembra, jedan od najbogatiji ruskih tajkuna, Vladimir Jevtušenkov je stavljen u kućni pritvor i optužen za protivzakonito otuđivanje državne imovine, pranje novca i potkupljivanje.

Ako se svemu ovome pridoda i jaka opozicija Evroazijskoj ekonomskoj uniji čak i unutar same vlade, nije teško zaključiti da je ukrajinska kriza i pritisak sa Zapada pokazao da Kremlj nije baš toliko politički monolitan i da postoje određene snage unutar same Rusije (tajkuni) koje bi to želele da iskoriste i preokrenu sadašnji kurs najveće države sveta.

Zašto je dobar deo ruskih tajkuna toliko podložan uticaju sa Zapada? Odgovor je isti kao i za ukrajinske tajkune. Celokupno njihovo bogatstvo se nalazi pod šapom bankara iz SAD i EU, čak više od 95% kapitala ruskih milijardera se nalazi izvan Ruske Federacije. Međutim, to nije sve, veliki deo ogromne godišnje zarade Rusije od prodaje nafte i gasa ne ostaje u zemlji, već ide u finansiranje američkih državnih obveznica, što jasno govori koliko je danas Rusija zavisna od tog istog Zapada i koliko je dobra finansijska politika koja se vodila prethodnih decenija.

Usledio je logičan potez predsednika Putina, koji je zatražio od svojih saradnika, ali i svih državnih funkcionera, da ugase svoje račune u inostranstvu. Takođe, snažne antitajkunske poruke koje dolaze iz Novorusije i mogućnost da se takve ideje prenesu i na teritoriju RF, čine ruske milijardere još nervoznijim. 

Pre nekih desetak godina, Vladimir Putin je uspeo da primiri tajkune i postigne neku vrstu kohabitacije upravo zahvaljujući „pokaznoj vežbi“ hapšenja ranije pomenutog Hodorkovskog i oduzimanja njegove celokupne imovine u Rusiji. Da li će Jevtušenkova optužnica i pritvor biti i ovog puta dovoljni da se „urazume“ određene nezadovoljne strukture ili će doći do obračuna, zavisi pre svega od procene „nezadovoljnika“ koji scenario će proizvesti manju štetu.

Zadatak predsednika Putina je veoma težak i kompleksan: treba držati ruske oružane snage dalje od Ukrajine i pripremati ih za mogući ozbiljniji sukob u skoroj budućnosti, iako je veoma teško gledati razaranje gradova i sistematsko ugnjetavanje civilnog stanovništva koje govori ruski jezik. Istovremeno, neophodno je zadržati kakve-takve partnerske odnose prvenstveno sa zemljama EU, uprkos ekonomskim sankcijama, da bi ruska privreda dobila dovoljno vremena i prostora za reorganizaciju, kojom bi se smanjila šteta od eventualnih novih sankcija.

Tu je i proces stvaranja i širenja Evroazijske ekonomske unije, jačanje BRIKS, istiskivanje američkog dolara u međunarodnoj trgovini, uz istovremeno disciplinovanje ruskih multimilijardera i nezadovoljnih krugova u samoj Moskvi. Opstanak Novorusije je imperativ za ruskog predsednika, koji je svestan da bi pad Donjecka i Luganjska verovatno predstavljao i početak neslavnog kraja njegove političke karijere pa se samim tim gubitak Krima stavlja u istu ravan sa gubitkom Moskve.

Za sada, Vladimir Putin uspeva da izbegne ovu svojevrsnu političku rasputicu, u koju ga uporno guraju određene interesne grupe. Sigurno je da tom uspehu doprinosi i veliko poverenje naroda i popularnost koju ruski predsednik uživa, ali nikako ne sme da se zaboravi na snažan podrivački potencijal koji imaju mediji u zapadnom svetu, ali i u samoj Rusiji.

Mnoge lekcije iz Srbije krajem 20. veka su možda naučene, ali slede nove koje tek treba savladati. Vašington je pokazao svoju snagu i stavio svima do znanja da neće dozvoliti nikakvu konkurenciju za titulu svetskog hegemona. Moskva je ponovo prešla u bar prividnu defanzivu i verovatno čeka povoljan trenutak za novu akciju, koristeći vreme da se maksimalno pripremi za sve izazove koje pred nju mogu da postave zapadne sile.

Usmerenost pažnje svetske javnosti na Moskvu, a posebno na Vladimira Putina, govori u prilog istorijskog trenutka u kome se našao ruski predsednik. Uprkos nespornoj harizmi i sposobnostima Vladimira Vladimiroviča, dug i opasan put koji predstoji Rusiji neće biti savladan, ukoliko sve državne strukture (uz sve svoje slabosti) ne preuzmu svoj deo tereta. Upravo od toga će u mnogome zavisiti da li će Rusija sigurno koračati u budućnost ili će zaglaviti u novoj rasputici.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner