Savremeni svet | |||
Ukrajina i "kosovski presedan" - sila prava i pravo sile |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 18. mart 2014. | |
Sila prava, naime, istorijski i praktično je stupila na scenu sa ciljem formiranja svetskog dogovora o najvažnijim pitanjima, kako bi se sprečili sukobi i uspostavila ravnoteža sa jasnim i nedvosmislenim pravilima. Tako je izvorni smisao sile prava – koja u sebi sadrži odricanje od proste volje i želje – bio upravo da zameni pravo jačeg, koje priznaje isključivo golu silu kao način postupanja. Jer, pravo nije pravo ukoliko ne upućuje na obavezujuće norme delanja. I obrnuto, kada su najjače zapadne države sopstvenu delatnost izuzele iz sfere prava, stvoren je vakum u kojem interes zamenjuje svaki princip. Praktikujući politiku neoliberalnog intervencionizma – i to u ekonomskoj, političkoj, društvenoj ali i pravnoj sferi – SAD i EU nastojale su da izbrišu principijelnost i normativnost. U ispunjenju te zacrtane linije na kojoj sve postaje dozvoljeno svakako su bile više nego dobrodošle sve postmoderne relativizacije u kojima se, sećamo se, govorilo o rastakanju suvereniteta kao već prevaziđene kategorije, kao uostalom i o tome da je sve stvar interpretacije i da istine nema. Zbog čega je, dakle, pitanje konačnog ishoda situacije u Ukrajini pitanje od presudnog značaja, sem toga što će dovesti do nove preraspodele uloga i snaga i stoga posledično i bez dileme uticati i na Srbiju? Reč je o tome da se sada zatvorio krug ili, više optimistički rečeno, da su stvari ponovo vraćene na početak. Jer, činjenica da se predstavnici sa Krima u pogledu referenduma pozivaju na odluku Međunarodnog suda pravde povodom deklaracije o samoproglašenoj nezavisnosti Kosova, dok se, istovremeno iz Rusije snažno uverava da se stav povodom Kosova neće menjati, predstavlja ogledalo višedecenijskog ponašanja Zapada. Ipak, sa jednom važnom razlikom: to je da se u Kijevu prethodno desio nasilni državni udar i da su, opet, radikalno prekršene sve norme legaliteta. Suštinu ovih događanja, međutim, treba tražiti u jednoj drugoj činjenici - da je Rusija već duže vreme insistirala na poštovanju međunarodnog prava, ističući značaj koje pravo ima za ceo svet, i da ti apeli nisu naišli na ozbiljnu rezonancu na Zapadu. Naprotiv, primenjujući doktrinu intervencionizma protiv suvereniteta - od SRJ, Iraka, Avganistana sve do Libije i, u pokušaju, Sirije - politika, prvenstveno SAD, stigla je do Ukrajine. Sasvim je logično da je upravo to tačka preloma posle koje će slediti ili uspostavljanje reda u svetskim razmerama ili, pak, još većeg haosa sa neizvesnim ishodom. Jer, rasplet koji sledi potencijalno može da ide u pravcu stvaranja novog društvenog ugovora kojim bi se definisalo da li je jače pravo suvereniteta ili pravo naroda na samoopredjeljenje. Zatim bi se izabrano načelo primenjivalo dosledno i bez izuzetaka – pa bi, recimo, u slučaju prevlasti prava naroda ono jednako važilo i za sever Kosova i za Republiku Srpsku. U protivnom, tj. ukoliko do novog ugovora ne dođe, politika prava jačeg će biti apsolutizovana, što znači da ćemo o pravu govoriti sve teže i ređe. Štaviše, situacija u kojoj bi, metaforički posmatrano, već sutra mogli da se probudimo u post-pravnom, do kraja anarhičnom svetu, vrlo je zabrinjavajuća, obzirom da se tu radi o tihom „ratu svih protiv svih“ koji, u bilo kojem trenutku, može eskalirati u manji ili veći konflikt. Ali iznad i pre svega potrebno je razumeti strukturu događanja u Kijevu i dalekosežne posledice koje proizilaze iz činjenice da je gola sila uzurpirala vlast – i da je tu ponajmanje reč o autentičnom događanju naroda. Ili, preciznije, kada je međunarodno pravo već u najvećoj meri urušeno - i kada za jedan deo zapadnih država postaje prihvatljivo nasilno preuzimanje Ukrajine od strane grupacija od kojih su mnoge povezane sa savremenim fašizmom – po logici stvari, i povratna upotreba sile postaje legitimno političko sredstvo. To je obrt koji se nužno vraća kao bumerang u svakoj situaciji u kojoj se napusti teren sile prava i na njeno mesto postavi pravo sile. Jer, dok sfera prava uvek već označava sferu dogovora, dijaloga, racionalnosti i argumenata, odgovor na upotrebu prava sile je recipročan. Zato bi bilo od presudnog značaja da se ovo vreme ispostavi kao vreme uspostavljanja principa koji će biti obavezujući na svetskoj ravni. |