Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Tri godine nakon Gadafija Libija je još uvek u haosu
Savremeni svet

Tri godine nakon Gadafija Libija je još uvek u haosu

PDF Štampa El. pošta
Glas Rusije   
četvrtak, 20. mart 2014.

Bivši premijer Libije napustio je zemlju nakon što mu je parlament izglasao nepoverenje. Naftni tanker pod severnokorejskom zastavom „Morning glori“ ilegalno je preuzeo tovar sirove nafte od pobunjenika na istoku zemlje i u sigurnosti napustio luku ignorišući pretnju vladinog ministra da će plovilo biti „pretvoreno u komad gvožđa“ ukoliko teretni brod isplovi.

Jedinice milicije koje su stacionirane u Misrati na severozapadu Libije, koje su poznate po nasilju i nezavisnom delovanju, otpočele su ofanzivu protiv istočnih pobunjenika, što se može smatrati početkom građanskog rata između zapadne i istočne Libije.

Bez centralne vlade koja bi imala bilo kakvu stvarnu moć, Libija se raspada. I sve ovo se događa gotovo nakon ofanzive Muamera Gadafija, koja je za cilj imala da uguši pobunu u Bengaziju. Sa SAD, koje su krile umešanost u događaje u Libiji, NATO je započeo rat u kome su pobunjeničke jedinice milicije igrale sekundarnu ulogu. Rat je vodio do zbacivanja Gadafijevog režima i ubistva samog Gadafija.

Protekle nedelje su pokazale da lideri i zemlje koji su bili pune entuzijazma 2011, kada je buknuo rat u navodnom interesu libijskog naroda, imaju malo interesa u onome što se danas razvija u Libiji. Prvobitno, američki predsednik Barak Obama ponosno je govorio o ulozi u sprečavanju „masakra“ u Bengaziju. Ali niti Vašington, niti Pariz ili London nisu uložili nikakav protest nakon što su pripadnici milicije, podržani od NATO, otvorili vatru tokom demonstracija protiv američkog prisustva u Tripoliju u novembru prošle godine, kada je najmanje 42 protestanata ubijeno.

Slučajno je prošle nedelje Al-DŽazira emitovala poslednju epizodu u trogodišnjem istraživanju bombaškog napada u avionu nad Lokerbijem kada je poginulo 270 ljudi. Četiri godine je ovo smatrano najvećim Gadafijevim zločinom, ali dokumenti su potvrdili sumnje da je libijski obaveštajni oficir Abdelbaset al-Megrahi, koji je optužen da je izvršio bombaški napad, nevin. Iran, delajući kroz Palestinski front za oslobođenje Palestine, naredio je uništenje aviona "Pan Am 103" radi osvete za obaranje iranskog putničkog aviona od američkog mornaričkog nosača 1988.

Kao što znate, novinari kažu da ukoliko želite da nađete politiku vlade, zamislite najgoru stvar koju mogu da urade i onda pretpostavite da oni upravo to i čine.

Međutim, NATO zemlje koje su zbacile Gadafija, i po nekim proračunima izdale naređenje za njegovo ubistvo, nisu to učinile zbog toga što je on bio tiranin. One su to učinile zato što je on nastavio sa nacionalističkom politikom koja je podržana sa puno novca, a koja je bila u suprotnosti sa zapadnim politikama na Srednjem istoku. Ovo jednako važi i za intervenciju Zapada i Saudijske Arabije u Siriji.

Libija se raspada. Njen naftni izvoz je pao sa 4 miliona barela po danu u 2011. na 235 000 barela na dan. Milicija u zatvorima drži 8000 ljudi, mnogi od njih kažu da su mučeni. „Što duže libijske vlasti tolerišu milicije da delaju nekažnjeno, one će se sve više učvrstiti i manje će želeti da siđu sa položaja“, kaže Sara Li Vitson, direktor Kancelarije za ljudska prava za Srednji istok i Severnu Afriku.  

Tužna je činjenica da milicije u Libiji bivaju sve snažnije. Libija je zemlja u kojoj etnički gospodari rata jesu jednostavno dobro naoružani reketaši, koji koriste moć u odsustvu adekvatnih policijskih snaga. U zemlji niko nije siguran. Šef libijske vojne policije je ubijen u Bengaziju u oktobru, dok je prvi libijski postgadafijski general vojnog suda ubijen u Derni 8. februara. Često motivi ovih ubistava nisu jasni.

Zapadne i regionalne vlade su odgovorne za mnogo toga što se dešava u Libiji, ali isto tako i mediji. Libijski ustanak je smatran uglavnom kao sukob dobra i zla, u kojem su Gadafi i njegov režim demonizovani.  

Da li se nešto pozitivno može naučiti iz libijskog iskustva? Zahtevi za građanskim, političkim i ekonomskim pravima, koji su bili u fokusu revolucija tokom arapskog proleća, ne znače ništa bez nacionalne države koja će ih garantovati. U suprotnom, nacionalisti će se naći u državi sektaškog, regionalnog i etničkog feuda.

„Sloboda pod vladavinom zakona je skoro nepoznata izvan nacionalnih država“, piše britanski političar, novinar i autor Danijel Hanan u jezgrovitoj analizi o tome zašto je arapsko proleće propalo. „Ustavna sloboda zahteva meru patriotizma, odnosno spremnost da se prihvate odluke sugrađanina koje se ne slažu sa vašim i da se pridržavate izbornih rezultata kada izgubite“, dodaje on u zaključku.

Sa engleskog preveo: Vladimir Jevtić