Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Sukobi u dolini Nila - egipatska obojena revolucija?
Savremeni svet

Sukobi u dolini Nila - egipatska obojena revolucija?

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Jevtić   
ponedeljak, 31. januar 2011.
Anarhija u Egiptu, na ulicama Kaira krvoproliće. Preko 102 stradale osobe i oko 2 000 povređenih građana bilans su protesta[1] u Egiptu. Kako javljaju svetski mediji u nemirima koji su počeli u utorak 25. januara u gotovo svim većim gradovima Egipta policija se žestoko sukobljava sa demonstrantima koji zahtevaju “suštinske reforme” i odlazak aktuelnog predsednika Hosnija Mubaraka.

Koliko su nemiri ozbiljni govori i podatak koji su saopštili egipatski zvaničnici da je iz zatvora širom Egipta pobeglo na hiljade zatvorenika uključujući i najmanje jedan zatvor u kome su se nalazili islamski teroristi. Agencija “AP” navela je da su zatvorenici pobegli tokom noći uz pomoć naoružanih bandi koje su se sukobile sa čuvarima.[2] Da je Egipat na ivici građanskog rata svedoče i brojni izveštaji o naoružanim ljudima koji patroliraju ulicama kao i ljudima koji su primorani da se organizuju kako bi branili svoje domove i živote. U međuvremenu vlasti su, bez dodatnih objašnjenja, zatvorile poznatu arapsku TV stanicu “Al DŽazira” javio je “BBC”.[3] Kako sa lica mesta izveštava pomenuta informativna agencija, neredi ne besne samo u Kairu već i u Suecu.[4]


Dok protesti sve više eskaliraju, Barak Obama je u obraćanju javnosti pozvao Mubaraka da izvrši obećane reforme.[5] U Egiptu vojska obezbeđuje lokalitete od svetskog kulturno-istorijskog značaja uključujući Piramide u Gizi ali i eksponate od neprocenjive vrednosti koji se čuvaju u muzeju Kaira.[6]

“Arapski eksperti i politički analitičari ne nude konkluzivan odgovor. Veći deo pan-arapskih pisanih medija veliča “Jasmin revoluciju” koja je srušila tuniskog diktatora hvaleći protestante u Egiptu, Alžiru, Jemenu i Jordanu i ostatku arapskog sveta. U međuvremenu, arapski lideri nalaze se u neugodnoj poziciji i naizgled ne protive se “volji tunižanskog naroda” dok u isto vreme nastoje da ne ohrabruju širenje “demokratskog virusa” u vlastitim zemljama”.[7]

Robert Kaplan (Robert Kaplan) takođe navodi: “najizraženiji aspekt anti-vladinih demonstracija koje su uzdrmale arapski svet predstavlja činjenica koja nije u prvom planu. Naime, one (demonstracije) ne predstavljaju odraz egzistencijalnih problema sa kojima su suočeni Palestinci pod okupacijom Izraela; niti su one usmerene protiv Zapada ili čak Amerike. Demonstranti su uperili svoj gnev protiv nezaposlenosti, tiranije, i opšteg nedostatka ljudskog dostojanstva i pravde u njihovim društvima. Ovo predstavlja talas promene u savremenoj istoriji Bliskog istoka.”[8]

Međutim, iako mnogi svetski analitičari uključujući i Roberta Kaplana iz “Foreign Affairs-a” smatraju da su talasi nemira koji su zahvatili Tunis, Jemen i sada Egipat, suštinski povezani i da imaju izraženu socijalno-ekonomsku dimenziju jer arapski narodi protestuju protiv nepravde koja je oličena u represivnim režimima odgovornim za korupciju i siromaštvo ogromnog broja građana, slučaj Egipta je daleko složeniji. Naime, nemiri u Egiptu ne uključuju samo nezadovoljstvo naroda autokratskim oblikom vladavine Hosnija Mubaraka već moramo uzeti u obzir i međunarodni položaj Egipta koji je sasvim specifičan naročito u svetlu bliskoistočnog pitanja.

Koliko su nemiri ozbiljni govori i podatak koji su saopštili egipatski zvaničnici da je iz zatvora širom Egipta pobeglo na hiljade zatvorenika uključujući i najmanje jedan zatvor u kome su se nalazili islamski teroristi. Agencija “AP” navela je da su zatvorenici pobegli tokom noći uz pomoć naoružanih bandi koje su se sukobile sa čuvarima. Da je Egipat na ivici građanskog rata svedoče i brojni izveštaji o naoružanim ljudima koji patroliraju ulicama kao i ljudima koji su primorani da se organizuju kako bi branili svoje domove i živote.

Kompleksno egipatsko pitanje

Hosni Mubarak, aktuelni četvrti predsednik Arapske Republike Egipat rođen je 4. maja 1928. god. Egipatski predsednik koji je imao izuzetnu vojnu karijeru, školovao se kao pilot u bivšem Sovjetskom Savezu. Mubarak je zatim 1972. god. postao Načelnik štaba egipatskog ratnog vazduhoplovstva a 1975. god. postavljen je na mesto potpredsednika ove zemlje od strane bivšeg predsednika Anvara el Sadata. Nakon što je el Sadat, dobitnik Nobelove nagrade za mir nakon potpisivanja mirovnog sporazuma sa premijerom Izraela Menahenom Beginom kojim je Sinajsko poluostrvo vraćeno Egiptu, ubijen u atentatu na vojnoj paradi od strane islamskih fundamentalista, 14. oktobra 1981. na mesto predsednika zemlje dolazi Hosni Mubarak koji je od tada neprestano na vlasti u Egiptu. Njegov prethodnik Anvar el Sadat, ubijen je jer fundamentalistima u Egiptu nije odgovaralo njegovo zbližavanje sa Izraelom i Vašingtonom, uprkos tome što ga je među Arapima proslavilo uspešno komandovanje armijom, i to naročito na početku trećeg izraelsko-arapskog rata 1973. godine kada su egipatske snage zabeležile iznenađujući uspeh na bojištu protiv izraelskih trupa. Nakon potpisivanja pomenutog mirovnog sporazuma 1979. god. Egipat, koji predstavlja jednog od osnivača Arapske lige koja je osnovana 1945. god., izbačen je iz pomenute organizacije jer navodno nije postupao u interesu arapskih zemalja, ali je na to mesto vraćen 1989. god. Bilo je sasvim očigledno da islamski fundamentalisti atentatom na el Sadata nisu postigli ništa jer je odmah nakon njegovog ubistva na vlast došao Hosni Mubarak, koji već decenijama predstavlja američku uzdanicu u suzbijanju fundamentalizma i koji je još više učvrstio odnose između Kaira i Vašingtona.

Međutim, Mubarakovo totalitarno upravljanje zemljom dovelo je do toga da SAD postanu svesne da možda više neće moći da se pouzdaju u dugogodišnjeg saveznika po pitanju Bliskog istoka i da će morati da traže drugog čoveka koji će s jedne strane predstavljati prepreku usponu fundamentalizma a s druge biti osoba na koju će američka administracija moći da se osloni kada su u pitanju njeni vitalni nacionalni interesi na Bliskom istoku.

U tom kontekstu, Amerikanci kao i opozicija u Egiptu na čelu sa Mohamedom el Baradejom pozivaju Mubaraka da sprovede suštinske socijalne, političke i ekonomske  reforme koje podrazumevaju ne samo smenu Vlade već i njegov odlazak s vlasti. “Poručio sam predsedniku Mubaraku i njegovom režimu da što pre napuste Egipat. Rekao sam da će to biti bolje i za Egipat i za njih”.[9] El Baradej je osim toga za kanal “Al DŽazira” izjavio da Mubarak mora da što je pre moguće napusti zemlju jer će se protesti protiv njegove vladavine samo pojačati.

Mubarak je kao reakciju na nemire smenio Vladu i postavio je svoje ljude na neka od ključnih mesta u njenom novom sastavu. Tako je za podpredsednika imenovan bivši šef egipatske tajne službe Omar Sulejman, koga mnogi vide kao istinskog naslednika predsednika Hosnija Mubaraka, a za premijera imenovan je čovek iz vojske Ahmed Šafik, bivši glavnokomandujući egipatskog vazduhoplovstva, što sve ne predstavlja veliko iznenađenje jer se Mubarak umnogome oslanja na podršku vojske.

Nakon što je el Sadat, dobitnik Nobelove nagrade za mir nakon potpisivanja mirovnog sporazuma sa premijerom Izraela Menahenom Beginom kojim je Sinajsko poluostrvo vraćeno Egiptu, ubijen u atentatu na vojnoj paradi od strane islamskih fundamentalista, 14. oktobra 1981. na mesto predsednika zemlje dolazi Hosni Mubarak koji je od tada neprestano na vlasti u Egiptu. Njegov prethodnik Anvar el Sadat, ubijen je jer fundamentalistima u Egiptu nije odgovaralo njegovo zbližavanje sa Izraelom i Vašingtonom, uprkos tome što ga je među Arapima proslavilo uspešno komandovanje armijom, i to naročito na početku trećeg izraelsko-arapskog rata 1973. godine kada su egipatske snage zabeležile iznenađujući uspeh na vojištu protiv izraelskih trupa.

Naravno, protestanti nisu zadovoljni ovom smenom jer u suštinskom pogledu ona ne predstavlja nikakvu značajnu izmenu Mubarakovog kursa. El Baradej je tom prilikom izjavio sledeće: “poštujem Sulejmana i Šafika, ali smeniti samo pojedince nije dovoljno”.

Iz sveta stižu brojne reakcije

“Politika” je prenela zajedničko saopštenje francuskog predsednika Nikole Sarkozija koji je razgovarao sa predsednikom Egipta Mubarakom, nemačke kancelarke Angele Merkel i britanskog premijera Dejvida Kamerona povodom sukoba na ulicama egipatskih gradova koje glasi: „veoma smo zabrinuti zbog događaja u Egiptu. Priznajemo ulogu moderatora predsednika Mubaraka u poslednjih nekoliko godina na Bliskom istoku. Sada od njega tražimo da tu istu ulogu igra u sadašnjoj situaciji u Egiptu. Pozivamo predsednika Mubaraka da po svaku cenu izbegava upotrebu sile na civile bez oružja, dok pozivamo demonstrante da svoje pravo ispoljavaju na miran način.”[10] Pomenuti šefovi diplomatija pozvali su Mubaraka da uz pomoć sastava nove Vlade sprovede najavljene reforme. Posebnu dimenziju daju izjave Baraka Obame koji je takođe pozvao na smirivanje situacije u Egiptu. Barak Obama je učestvovao u zasedanju Saveta za nacionalnu bezbednost koji je razmatrao političku situaciju u Egiptu, što predstavlja indikaciju od ogromnog značaja jer pokazuje da je trenutno sva diplomatska pažnja Vašingtona usmerena ka Egiptu što je potpuno razumljivo ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da je Egipat veoma bitan faktor stabilnosti na Bliskom istoku. Barak Obama je takođe u brojnim saopštenjima pozvao Hosnija Mubaraka na uzdržanost i apelovao na predsednika Egipta da se drži svojih obećanja. “Upravo sam razgovarao sa njim nakon njegovog obraćanja i saopštio mu da je on odgovoran za konkretizaciju svojih reči, u smislu preduzimanja konkretnih koraka i postupaka koji počivaju na datom obećanju. Nasilje nije način za ispoljavanje nezadovoljstva egipatskog naroda. Suzbijanjem ideja nikada se ne može postići da one nestanu”.[11]

Egipatsko-američki odnosi: dosadašnji čvrst savez sa autoritativnim Mubarakom

Vikiliks je objavio depeše koje je prosledio “Nju Jork Tajmsu” u kojima stoji da je stanje sa ljudskim pravima osetljiva tema u razgovorima između američkih funkcionera i egipatskog predsednika Hosnija Mubaraka. Američka ambasadorka u Egiptu Margaret Skobi (Margaret Skoby) 2009. je upozoravala u svojim depešama da bi američke diplomate prilikom razgovora sa Mubarakom trebalo da ublaže svoje pritiske koji se odnose na ugrožavanje ljudskih prava. Pomenuta ambasadorka je Hilari Klinton navodno prenela da je Hosni Mubarak „provereni i istinski realista koji ima malo strpljenja za idealističke ciljeve”.[12]

Na sajtu američkog Stejt departmenta stoji da su jaki i prijateljski odnosi između Sjedinjenih Država i Egipta bazirani na zajedničkom interesu mira i stabilnosti na Bliskom istoku putem obnavljanja egipatske ekonomije, učvrščivanja trgovinskih odnosa i promociji regionalne bezbednosti. Osim toga, važan aspekt bilateralnih odnosa čini i američko učešče u modernizaciji egipatske armije kao i konstanto učešće egipatskih snaga u mirovnim operacijama UN, što dodatno učvršćuje vojnu saradnju između SAD i Egipta.[13]

Islamski fundamentalizam kao neizbežni faktor

Najveću religijsku organizaciju u Egiptu predstavlja “Muslimansko bratstvo” čiji su predstavnici u četvrtak po prvi put saopštili da će podržati demonstracije. U međuvremenu, “BBC” je izvestio o hapšenju četvorice funkcionera pomenute verske organizacije kao i na desetine njenih članova. Pomenuta organizacija inače predstavlja najveću opozicionu grupaciju u Egiptu.[14] Ipak, pomenuta organizacija za cilj ima da svetu pokaže “istinski islam, islam umerenosti i praštanja koji poštuje pluralizam u čitavom svetu”.[15] Ovo je izjavio Muhamed Badi, novi lider Bratstva konzervativni profesor veterine na univerzitetu Beni Suef. S obzirom da je unutar organizacije pobedila konzervativna struja za očekivati je da se ona povuče iz javnog i političkog života i posveti religijskim pitanjima. Međutim, uprkos ovome ne smemo da zanemarimo uticaj koji organizacija ima u Egiptu. Dopisnik iz Kaira agencije “BBC“, Jolanda Knil (Yolande Knill) izjavila je da će “kurs koji Bratstvo izabre pod Mohamedom Badijem imati uticaja i van Egipta.”Bratstvo je povezano i sa drugim islamističkim grupama širom arapskog sveta. Analitičar Kalil al Anani upozorio je da “će povlačenje Bratstva iz političkog života, zajedno sa netrpeljivošću Vlade prema islamistima stvoriti vakum koji bi u budućnosti mogli da popune daleko militantniji činioci”.

S tim u vezi, ne smemo zaboraviti činjenicu da je u toku novogodišnje noći u Aleksandriji u koptskoj crkvi podmetnuta bomba koja je ubila 21 osobu pravoslavne veroispovesti. To samo potvrđuje da je islamski fundamentalizam veoma jak u Egiptu i da je Mubarak svojom autoritativnom vladavinom fundamentaliste na neki način držao pod kontrlolom. Tim povodom, jedan od najviših islamskih verskih vođa, šeik Ahmed al Tajeb optužio je i papu Benedikta XVI za mešanje u unutrašnje stvari Egipta jer je poglavar rimokatoličke crkve pozvao lidere sveta da zaštite hrišćane na Bliskom istoku. Ovaj zločin izazvao je brojne proteste Kopta koji su zatražili zaštitu od predsednika Mubaraka.[16] Predsednik je tom prilikom izjavio da je bomba bila upućena i muslimanima i hrišćanima. On je u govoru na državnoj televiziji izjavio da će teroriste stići zaslužena kazna i da su u “napad umešani prsti iz inostranstva”, misleći pri tom na islamske fundamentaliste širom arapskog sveta. Osim toga on je poručio da teroristi neće uspeti da destabilizuju Egipat i da uvedu razdor između hrišćana i muslimana. „Ceo Egipat je meta, slepi terorizam ne pravi razliku između kopta i muslimana”, istakao je Mubarak i dodao da će vlasti „preseći veze između terorista i onih koji kuju zavere protiv bezbednosti u Egiptu”. [17]

Ne smemo zaboraviti činjenicu da je u toku novogodišnje noći u Aleksandriji u koptskoj crkvi podmetnuta bomba koja je ubila 21 osobu pravoslavne veroispovesti. To samo potvrđuje da je islamski fundamentalizam veoma jak u Egiptu i da je Mubarak svojom autoritativnom vladavinom fundamentaliste na neki način držao pod kontrlolom.

“Postoji opasnost da Egipat padne u ruke ekstremistima ili daleko totalitarnijoj vladi. Zato su mirne reforme jedini korak napred”, izjavio je danas britanski sekretar inostranih poslova Vilijem Hejg. “To zahteva da Vlada Egipta dozvoli pravo na mirne proteste. To takođe zahteva da egipatski narod svoje stavove izrazi mirnim putem ali takođe i širu Vladu koja bi uključila i predstavnike opozicije”.[18] Međutim, on je odbio da kaže da li aktuelni predsednik Mubarak treba da ostane na vlasti jer nije na “Britaniji da bira predsednika Egipta”.

Mnogi sasvim prirodno povlače paralelu između sukoba u Tunisu koji su doveli do toga da bivši predsednik Zin Ben Ali napusti zemlju a da Mohamed Ganuši, aktuelni premijer sastavi prelaznu vladu i protesta u Egiptu. Mnogi uviđaju sličnost u pogledu socijalnih problema koji su doveli do eskalacije protesta u obe zemlje, što je nesumnjivo tačno. Ali uprkos brojnim sličnostima postoje i značajne razlike između protesta u Tunisu i Egiptu. Naime, armija Tunisa nije pružila podršku bivšem predsedniku što nije slučaj sa predsednikom Mubarakom. Osim toga Egipat predstavlja, kao što smo pomenuli, izuzetno bitan faktor stabilnosti na Bliskom istoku i s tim u vezi daleko je značajniji radikalni islamski faktor koji može veoma lako da dovede do nestabilnosti u čitavom regionu.

Pozadina sukoba i projekcije budućnosti egipatske političke scene

Ključno je pitanje pozadine sukoba i uzroka koji su doveli do njih. Jedno je sigurno, naime, težak socijalni status velike većine građana Egipta predstavlja jedan od ključnih faktora koji su doveli do eskalacije nasilja. Međutim, izuzetno je značajno pitanje trenutka kada se to dogodilo. Naime, Mubarak je na vlasti u Egiptu od 1981. god. i sigurno je da ekonomski problemi u ovoj ogromnoj zemlji nisu nastali juče. Postavlja se pitanje šta je dovelo do toga da oni baš u ovom trenutku postanu okidač za ispoljavanje narodnog nezadovoljstva. Osim toga, islamski fundamentalizam, koji je videli smo u Egiptu veoma jak, nikako ne sme biti isključen kao jedan od bitnih faktora destabilizacije. Mubarak je, uprkos svojoj autoritativnoj vladavini, uspevao da uspostavi određenu stabilnost i da umanji uticaj fundamentalizma. S druge strane, takođe je pitanje da li bi eventualni Mubarakov naslednik, naročito ukoliko bi to bio prodemokratski opozicioni lider Mohamed el Baradej, mogao da izađe na kraj sa rastućim verskim tenzijama i sa jačanjem uticaja fundamentalizma u Egiptu.

Činjenica je ipak da će se dugoročno gledano, usled velikog nezadovoljstva naroda, Mubarak teško održati na vlasti čega su u Vašingtonu itekako svesni i stoga čini se Amerika postepeno okreće leđa svom vernom saradniku. Veliki problem predstavlja dosadašnja politika Vašingtona koji je podržavao Mubaraka sve dok nezadovoljstvo nije kulminiralo masovnim sukobima sa policijom. Mubarak je s druge strane, svojim autoritativnim režimom držao fundamentaliste pod kontrolom ali to je predstavljalo mač sa dve oštrice koji bi svakako mogao da mu se osveti. Obama je to vrlo dobro uvideo ali pitanje je kojoj političkoj struji će se Egipat u budućnosti prikloniti. Duboko nezadovoljstvo naroda veoma lako mogu iskoristiti različite političke struje ali i sami fundamentalisti.

Ključno je pitanje pozadine sukoba i uzroka koji su doveli do njih. Jedno je sigurno, naime, težak socijalni status velike većine građana Egipta predstavlja jedan od ključnih faktora koji su doveli do eskalacije nasilja. Međutim, izuzetno je značajno pitanje trenutka kada se to dogodilo. Naime, Mubarak je na vlasti u Egiptu od 1981. god. i sigurno je da ekonomski problemi u ovoj ogromnoj zemlji nisu nastali juče. Postavlja se pitanje šta je dovelo do toga da oni baš u ovom trenutku postanu okidač za ispoljavanje narodnog nezadovoljstva.

Takođe, činjenica je da opozicioni lider el Baradej okrivljuje Vašington za istovremeno zalaganje za ljudska prava a s druge strane podršku totalitarnom Mubarakovom režimu. Međutim, ovo se veoma lako može objasniti činjenicom da on ima veoma malo realne političke moći u samom Egiptu. Mohamed el Baradej, inače dobitnik Nobelove nagrade predstavlja umerenog lidera koji uživa podršku demonstranata, međutim ključno je pitanje da li će on, ukoliko bude zamenio Mubaraka uspeti da izađe na kraj sa fundamentalizmom u ovoj zemlji. Vašington je svestan da demokratski orijentisani predsednik kome nedostaje “čvrsta ruka”, može popustiti pred rastućim uticajem radikalnih islamskih organizacija što Vašington ne sme da dopusti ukoliko želi da sačuva svoje interese u regionu. Osim toga tu je i pitanje Izraela kome takođe ne bi odgovarao Egipat kao država koja je orijentisana ka radikalnom fundamentalizmu.

Imajući sve ovo u vidu ključno pitanje iz ugla Vašingtona glasi da li će SAD moći da kontrolišu eventualnog Mubarakovog naslednika. Od toga da li će Mubarakov naslednik uspeti da nastavi sa politikom svog prethodnika koja je podrazumevala oštro suzbijanje fundamentalizma zavisi da li će dolina Nila ostati stabilna ili smo na pragu eskalacije sukoba koja može zapretiti da se plamen proširi čitavom severnom Afrikom i Bliskim istokom.

Jedno je sigurno, naime, u Egiptu armija predstavlja instituciju koja ima najviše autoriteta i respekta tako da i ne čudi činjenica da je Mubarak upravo potekao iz redova vojske što je takođe slučaj i sa aktelnim premijerom i potpredsednikom. Armija predstavlja ključan faktor stabilnosti u ovoj zemlji i najverovatnije je da će, uprkos tome što el Baradej uživa najveću podršku naroda, sledeći Mubarakov naslednik upravo doći iz redova armije iako je, kao što ćemo videti, Mubarak za tu funkciju pripremao svoga sina Gamala. Ovo još više dolazi do izražaja ukoliko uzmemo u obzir i činjenicu da el Baradej nema dovoljnu podršku vojske kao ni odgovarajuću političku infrastrukturu jer ima veću podršku na Zapadu nego među samim egipatskim političarima. Isto tako, veoma je važno kako će vojska dalje postupati jer se ona do sada držala po strani i nije se sukobljavala sa demonstrantima. Osim toga, SAD u armiji Egipta mogu da vide oslonac koji predstavlja bedem protiv islamizacije ove zemlje. Ujedno moramo imati na umu da su sukobi u Egiptu ogroman izazov za Vašington upravo zbog toga što pomenuta zemlja predstavlja važnog saveznika Sjedinjenih Država u regionu tako da Vašingtonu sigurno ne bi odgovaralo zaoštravanje sukoba što bi radikalni islamski faktor mogao da iskoristi. Mnogi dakle s opravdanim razlogom kao Mubarakovog naslednika vide Omara Sulejmana koji neosporno poseduje izuzetno jake veze u armiji.

Verovatni Mubarakov naslednik

Eminentni časopis “Foreign Policy” kao realnog Mubarakovog naslednika vidi upravo Omara Sulejmana koji, poput Mubaraka, ima veoma uspešnu vojnu karijeru. Sulejman je bez sumnje veoma sposobna ličnost i on može biti veoma vešt lider koji bi uspostavio balans na Bliskom istoku. Sulejman je učestvovao u “Jom Kipur” ratu protiv Izraela i pre nego što je postao šef egipatske tajne službe takođe je bio na obuci u Sovjetskom Savezu.

“Mnogi dobro informisani Egipćani smatraju da će sledeći predsednik doći iz redova vojske i da je autoritativni Sulejman najverovatniji kandidat. Veliki broj građana smatra da bi sirijski scenario nasleđivanja moći doveo do perioda nestabilnosti i da bi despotizam koji bi predstavljao prenošenje vlasti sa oca na sina predstavljao poniženje za zemlju koja je dugo uživala status predvodnika arapskog sveta. U trenutnoj političkoj klimi, u kojoj su demokratske alternative zatvorene ali narod uprkos tome traži promene, čini se da je Sulejman jedina verovatna alternativa Gamalu Mubaraku.”

Sledeći na potezu u egipatskoj krizi svakako jeste sam Mubarak a njegov najverovatniji potez jeste da se, ukoliko se protesti nastave, povuče u korist čoveka koji poseduje jake veze u vojsci i uživa njenu bezrezervnu podršku. Međutim, njegov naslednik na mestu predsednika jedne od najmoćnijih islamskih zemalja i ključnog saveznika Vašingtona na Bliskom istoku takođe će morati da zauzme čvrsta stav prema islamskom fundamentalizmu i to je upravo razlog zašto su šanse da na to mesto stupi popularni opozicioni lider Mohamed el Baradej izuzetno male.

“Najznačajnije je da je Sulejman posredovao u palestinsko izraelskom konfliktu, što predstavlja najveći prioritet po nacionalnu bezbednost Egipta. Nakon što je u junu 2007. Hamas preuzeo upravu nad Gazom, Kairo se ponašao kao medijator između Fataha i Hamasa. Iako je pokušaj pomirenja dve grupe imao malo uspeha, možda zato što je Egipat izrazito neprijateljski nastrojen prema islamistima, egipatska spoljna politika je zadobila poverenje od strane Sjedinjenih Država i Evropske Unije”.[19]

Edvard Volker (Edward Walker) bivši američki ambasador u Egiptu izjavio je za “CNN” da bi vojna intervencija označila kraj ne samo armije već i režima. Takva intervencija se nije dogodila u Tunisu u kome je autoritativni vladar napustio zemlju i teško je da će se tako nešto desiti u Egiptu. Na protiv, egipatske snage, koje broje 450 000 vojnika imaju veliko poštovanje i ugled među građanima. Novinari izveštavaju o tome da ljudi pozdravljaju vojne konvoje koji ulaze u Kairo i Aleksandriju. Neki od njih su grlili vojnike koje vide kao spasioce od brutalnosti policije. Činjenica, ipak glasi da je Mubarak očajan čim je pozvao vojsku na ulice i važno pitanje glasi koliko će armija ostati lojalna ostarelom lideru koji već tri decenije gvozdenom rukom upravlja Egiptom”.[20] Srdačan doček koji je priređen trupama ilustruje stepen podrške i ključnu ulogu koju vojska uživa u egipatskom društvu. Ova činjenica čini da vojska ima potencijalno vitalnu ulogu u trenutnoj krizi. Šibli Telhami eksper za Bliski istok i saradnik Brukings Instituta smatra da postoji dilema: “da li će oni (vojska) uspeti da uspostave red a da istovremeno ne izgube podršku. Od izuzetnog je značaja kako će se oni ponašati na ulici.“[21]

Sledeći na potezu u egipatskoj krizi svakako jeste sam Mubarak a njegov najverovatniji potez jeste da se, ukoliko se protesti nastave, povuče u korist čoveka koji poseduje jake veze u vojsci i uživa njenu bezrezervnu podršku. Međutim, njegov naslednik na mestu predsednika jedne od najmoćnijih islamskih zemalja i ključnog saveznika Vašingtona na Bliskom istoku takođe će morati da zauzme čvrsta stav prema islamskom fundamentalizmu i to je upravo razlog zašto su šanse da na to mesto stupi popularni opozicioni lider Mohamed el Baradej izuzetno male.


[2]http://www.pressonline.rs/ sr/vesti/globus/story/149300/+U+Egiptu+nastavljeni+protesti+protiv+Hosnija+Mubaraka.html

[3] http://www.bbc.co.uk/news/world-middle-east-12317277

[4] http://www.bbc.co.uk/news/world-middle-east-12316935

[5] http://www.bbc.co.uk/news/world-middle-east-12314362

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner