Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Što manje budemo pitani, to će naš izlaz iz EU biti izvesniji
Savremeni svet

Što manje budemo pitani, to će naš izlaz iz EU biti izvesniji

PDF Štampa El. pošta
Dejvid Kameron   
četvrtak, 31. januar 2013.

Ovog jutra želim da govorim o budućnosti Evrope.

Ali, prvo, hajde da se podsetimo prošlosti.

Pre sedamdeset godina Evropa je bila razorena drugim katastrofalnim konfliktom u istoj generaciji. Ratom koji je doneo da ulice evropskih gradova budu rasute u ruševinama. Nebo iznad Londona zasuto plamenovima iz noći u noć. I milione mrtvih svuda po svetu u bici za mir i slobodu.

Kao što treba da se sećamo njihovih žrtava, isto tako treba da se sećamo kako se dogodila promena u Evropi od rata do održivog mira. Ona se nije dogodila kao promena u vremenu. Ona se desila kao rezultat posvećenog rada kroz generacije. Posvećenost prijateljstvu i odlučnosti da se nikada ne ponovi tamna prošlost, posvećenost koja je sadržana u potpisivanju Jelisejskog ugovora, pre 50 godina, koje proslavljamo ove nedelje.

Posle pada Berlinskog zida posetio sam taj grad i to nikada neću zaboraviti.

Napušteni punktovi. Osećaj uzbuđenja zbog budućnosti. Spoznaja da se veliki kontinent ujedinjuje. Lečenje tih rana naše istorije je centralna priča Evropske unije. Ono što je Čerčil opisao kao dvojno razbojištvo rata i tiranije je gotovo potpuno napušteno na našem kontinentu. Danas, hiljade miliona žive u slobodi, od Baltičkog do Jadranskog mora, od Zapadnih obala kontinenta do Egejskog mora. I ono što nikada ne smemo uzeti zdravo za gotovo je da je prva svrha Evropske unije – da osigura mir – postignuta i mi treba da odamo počast svima onima unutar EU, uz NATO, koji su omogućili da se to dogodi.

Ali, danas, glavna, vodeća svrha Evropske unije je drugačija: ne da postigne mir, već da osigura napredak. Izazovi ne dolaze unutar kontinenta, nego izvan njega. Od pulsirajućih ekonomija na Istoku i Jugu. Naravno, rastuća svetska ekonomija donosi dobrobit svima, ali mi ne treba da sumnjamo da je danas u toku nova globalna trka nacija.

Trka za blagostanje i poslove u budućnosti.

Mapa globalnih uticaja se menja pred našim očima. I ove promene već oseća preduzetnik u Holandiji, radnik u Nemačkoj, porodica u Britaniji. Zato danas želim da vam govorim o hitnosti i otvorenosti u Evropskoj uniji i kako ona mora da se promeni – podjednako kako bi osigurala napredak i zadržala podršku svojih građana. Ali prvo, želim da iznesem duh u kome ću se obraćati ovim pitanjima. Znam da Veliku Britaniju ponekad vide kao svadljivog i tvrdoglavog člana porodice evropskih naroda.

I istina je da je naša geografija oblikovala našu psihologiju.

Mi imamo karakter ostrvske nacije – nezavisni, otvoreni i strastveni u cilju odbrane našeg suvereniteta.

Ne možemo da promenimo ovaj britanski senzibilitet više nego što možemo da isušimo Lamanš. I upravo zbog ovog senzibiliteta, mi dolazimo u Evropsku uniju sa stavom koji je više praktičan, nego emotivan. Za nas, Evropska unija znači sredstvo za postizanje ciljeva – napredak, stabilnost, sidro slobode i demokratije kako u Evropi tako i van njenih granica – ne cilj sam po sebi.

Mi se stalno pitamo: Kako? Zašto? U kom cilju?

Ali sve ovo nas ne čini ne-Evropljanima. Činjenica je da naša nije samo ostrvska priča – ona je isto tako kontinentalna. Za sve naše veze u celom svetu – na koje smo jako ponosni – mi smo uvek bila evropska sila – i mi ćemo to uvek biti. Od Cezarovih legija do Napoleonovih ratova. Od reformacije, prosvetiteljstva i industrijske revolucije do pobede na nacizmom. Mi smo pomogli da se napiše evropska istorija, a Evropa je pomogla da se napiše naša. Tokom godina Britanija je donela svoj, jedinstven doprinos Evropi. Obezbedili smo utočište onima koji su bežali od tiranije i kažnjavanja. U najmračnijem času Evrope pomogli smo da se plamen slobode ne ugasi. Svuda po kontinentu, na tihim grobljima, leže stotine hiljada britanskih oficira koji su dali svoje živote za slobodu Evrope. Tokom nedavnih decenija, učestvovali smo u rušenju gvozdene zavese i borili se za ulazak u EU onih zemalja koje su mnogo godina izgubile u komunizmu. Istorija pokazuje šta je najvažnije za Veliku Britaniju, naš nacionalni karakter, naš stav prema Evropi.

Britaniju odlikuje ne samo njena nezavisnost, već pre svega njena otvorenost.

Uvek smo bili zemlja koja pruža ruke i okreće lice ka svetu… Zemlja koja predvodi juriš u borbi za globalnu trgovinu i protiv protekcionizma. To je Britanija danas, kao što je i uvek bila: nezavisna, da – ali i otvorena, takođe. Nikada nisam želeo da zatvorim pokretni most i da se povučemo iz sveta. Ja nisam britanski izolacionist. Ja ne želim samo povoljniji dogovor za Britaniju. Ja želim povoljan dogovor za Evropu, takođe.

Zato govorim kao britanski premijer koji ima pozitivnu viziju za budućnost Evropske unije. Budućnost u kojoj Britanija želi, i treba da želi, da igra odgovornu i aktivnu ulogu. Neki se onda mogu pitati: zašto postavljati ta fundamentalna pitanja o budućnosti Evrope kada je Evropa usred duboke krize? Zašto postavljati pitanja o ulozi Britanije kada je podrška u Britaniji tako slaba? Uvek postoje glasovi koji govore “ne postavljajte teška pitanja”. Ali od značaja je za Evropu – i za Britaniju – da mi to činimo jer postoje tri osnovna izazova sa kojima se mi danas suočavamo.

Prvo, problemi u evrozoni vode fundamentalnim promenama u Evropi.

Drugo, evropska konkurentnost je u krizi, kako druge nacije u svetu grabe napred.

I treće, postoji jaz između EU i njenih građana koji je dramatično porastao u proteklih nekoliko godina. Jaz koji se oslikava u manjku demokratske odgovornosti i saglasnosti koji je posebno aktuelan u Britaniji.

Ukoliko se ne pozabavimo ovim izazovima, postoji opasnost da će Evropa propasti i da će britanski narod skrenuti ka izlazu.

Ja ne želim da se to dogodi. Ja želim da Evropska unija bude uspeh. I ja želim odnos između Evrope i Britanije koji nas drži u njoj. Zato sam ja danas ovde: da prepoznam prirodu izazova sa kojima se suočavamo. Da iznesem kako ja verujem da Evropska unija treba da odgovori na njih. I da objasnim šta ja želim da ostvarim za Britaniju unutar Evropske unije.

Dozvolite mi da počnem o prirodi izazova sa kojim se susrećemo.

Prvo, evrozona.

Sada oblikujemo budućnost Evrope. Pred nama su ozbiljna pitanja koja će definisati budućnost Evropske unije i budućnost svake od zemalja unutar nje.

Unija se menja u cilju da se oporavi valuta – i to ima duboke posledice za sve nas, bez obzira da li smo prihvatili jedinstvenu valutu ili ne. Britanija nije prihvatila jedinstvenu valutu, i mi to nećemo učiniti. Ali svima je potrebno da evrozona ima sistem upravljanja i strukture kako bi se osigurala valuta na duži period. Nama izvan evrozone takođe su potrebne određene mere bezbednosti da obezbede, na primer, da naš pristup jedinstvenom tržištu ne bude ni na koji način ugrožen. I vreme je da sada počnemo da se bavimo ovim pitanjima.

Drugo, iako ima uspešnih zemalja u EU, kao celina evropski udeo u svetskoj proizvodnji opašće za skoro trećinu u naredne dve decenije. Ovo je izazov za našu konkurentnost – i za veliki deo naših slabosti pred ovim izazovom sami smo krivi. Složena pravila koja ograničavaju naše tržište rada nisu neki prirodni fenomen koji se pojavio. Baš kao što ni preterana regulacija nije neko spoljašnje prokletstvo koje je bačeno na naša preduzeća. Ovi problemi postoje predugo. A do napretka u njihovom rešavanju dolazi suviše sporo.

Kako je kancelarka Merkel rekla – ako na Evropu danas otpada 7% svetske populacije, ako proizvodi 25% svetsko BDP-a i finansira 50% svetskih socijalnih davanja, onda je očigledno da će morati veoma mnogo da se potrudi da održi svoj prosperitet i način života.

Treće, nezadovoljstvo raste jer se EU više prepoznaje kao nešto što se radi ljudima, nego nešto što deluje u njihovo ime. I ovo je naročito pojačano baš rešenjima koja se zahtevaju za rešavanje ekonomskih problema. Ljudi su sve više nezadovoljni što odluke donete sve dalje i dalje od njih znače da se njihov životni standard saseca merama prinudne štednje ili da se njihovi porezi koriste za spasavanje vlada na drugom kraju kontinenta.

Počinjemo da uviđamo da je ovo uzrok demonstracija na ulicama Atine, Madrida i Rima. To vidimo u parlamentima Berlina, Helsinkija i Haga.

I da, naravno, mi ovu uznemirenost vidimo unutar EU veoma dramatično i u Britaniji.

Dužnost je evropskih lidera da čuju ovu zabrinutost. Zaista, mi imamo dužnost da reagujemo na nju. I ne samo da rešimo problem koji postoji u evrozoni. Jer, kao što u svakoj vanrednoj situaciji treba planirati šta posle, jednako kao i suočiti se sa tekućom krizom, tako i usred sadašnjih izazova treba da planiramo budućnost i kako će svet izgledati kada teškoće u evrozoni budu prevaziđene.

Najveća opasnost za Evropsku uniju ne dolazi od onih koji zagovaraju promenu, već od onih koji odbijaju nova mišljenja kao jeres. U svojoj dugoj istoriji Evropa ima iskustvo sa jereticima za koje se ispostavilo da imaju šta da kažu.

Ali moja poenta je sledeća.

Jedno te isto neće obezbediti dugoročnu budućnost evrozone. Jedno te isto neće omogućiti Evropskoj uniji da uhvati korak sa novim jakim ekonomijama. Jedno te isto neće dovesti Evropsku uniju bliže njenim građanima. Jedno te isto će samo dovesti do jednog te istog – manje konkurentnosti, manje rasta, manje radnih mesta.

I to će učiniti naše zemlje slabijima, ne jačima.

Zato su nam potrebne fundamentalne, daleko dosežne promene.

Zato mi dopustite da vam izložim svoju viziju nove Evropske unije, spremne za 21. vek.

Ona je zasnovana na pet principa.

Prvi: konkurentnost.

U osnovi Evropske unije mora biti, kao što je i sada, jedinstveno tržište. Britanija je u srcu tog jedinstvenog tržišta, i tu treba i da ostane. Ali kada jedinstveno tržište postane nekompletno u pružanju svojih usluga, energetskim ili digitalnim u sektorima koji su motori modernog ekonomskog razvoja, to je onda samo pola od uspeha koji je moguć. Zaista je besmisleno da ljudi u nekim delovima Evrope kupuju putem interneta jer su u nemogućnost da pristupe boljoj ponudi zbog toga gde žive. Ja želim da oblikovanje jedinstvenog tržišta bude naša misija koja nas vodi.

Ja želim da mi budemo na prvim linijama transformacije naših trgovinskih dogovora sa SAD-om, Japanom i Indijom kao deo puta ka slobodnoj svetskoj trgovini. I ja želim da utičemo na to da isključimo najmanje evropske preduzetničke kompanije od primene više EU direktiva. Ovo treba da bude zadatak koji će da pokreće evropske zvaničnike ujutro – i tera ih da rade do kasno u noć. I ono čemu hitno moramo da se posvetimo jeste okoštao, neefikasan proces donošenja odluka koji nas zadržava.

To znači stvaranje pravolinijske, manje birokratske Unije koja je neumorno fokusirana da pomaže svojim državama članicama da se takmiče.

U svetskoj trci da li zaista možemo da opravdamo troškove velikih i perifernih evropskih institucija?

Možemo li da opravdamo Komisiju koja postaje sve veća?

Da li možemo da nastavimo sa organizacijom koja ima budžet u iznosu od nekoliko milijardi funti, ali ne dovoljan fokus kako bi kontrolisala trošenja i zatvorila programe koji ne rade?

Ja ću se zapitati: ako je konkurentnost Jedinstvenog tržišta toliko značajna, zašto postoji savet za zaštitu životne sredine, savet za saobraćaj, savet za obrazovanje, ali ne i savet za Jedinstveno tržište?

Drugi princip treba da bude fleksibilnost.

Nama je potrebna struktura koja može da ugodi raznolikosti svih njenih članica – severa, juga, istoka, zapada, velikih, mali, starih i novih. Od kojih neke razmišljaju o mnogo dubljoj ekonomskoj i političkoj integraciji. I mnoge druge, uključujući i Britaniju, koje nikada neće prihvatiti taj cilj.

Prihvatam, naravno, da je za funkcionisanje jedinstvenog tržišta neophodan zajednički skup pravila i način njihovog sprovođenja. Ali mi takođe treba da budemo u stanju da brzo reagujemo na najnovija dostignuća i trendove.

Konkurentnost zahteva fleksibilnost, izbor i otvorenost – ili će se Evropa naći na ničijoj zemlji između rastućih ekonomija Azije i tržišne ekonomije Severne Amerike.

EU mora biti u stanju da deluje brzo i fleksibilno kao mreža, a ne kao glomazan i rigidan blok.

Ne sme da nas opterećuje insistiranje na uniformnosti što podrazumeva da sve zemlje žele isti nivo integracije.

Činjenica je da one to ne žele i mi ne smemo da to i dalje tvrdimo. Neki će tvrditi da ovo vređa osnovno pravilo filozofije ujedinjenja EU. Ja kažem da jedva da oslikava realnost Evropske unije danas. Sedamnaest država članica su deo evrozone. Deset to nisu. Dvadeset šest država članica su deo šengenskog prostora – uključujući i one koje se nalaze van Evropske unije – Švajcarsku, Norvešku, Lihtenštajn i Island. Dve države članice – Britanija i Irska – jesu zadržale kontrolu na svojim granicama. Neke države poput Britanije i Francuske, su spremne, voljne i u mogućnosti da preduzmu akcije u Libiji i Maliju. Drugima nije prijatno da koriste vojnu silu.

Hajde da pozdravimo različitost, umesto da se trudimo da je ugasimo.

Hajde da prestanemo da govorimo o Evropi u dve brzine, o brzim i sporim trakama, o zemljama koje propuštaju vozove i autobuse, i da zaboravimo sve izlizane metafore.

Umesto toga, hajde da počnemo od ove pretpostavke: mi smo porodica demokratskih naroda, sve članice jedne Evropske unije, čija osnovna postavka je pre jedinstveno tržište nego jedinstvena valuta. Oni od nas koji ne koriste evro kao jedinstvenu valutu prepoznaju da oni koji je koriste verovatno moraju da načine neke ozbiljne institucionalne promene.

Po istom principu članice evrozone treba da prihvate da mi ćemo, kao uostalom i sve države članice, preduzeti promene koje su potrebne za očuvanje naših interesa i jačanje demokratskog legitimiteta. I mi treba da budemo u mogućnosti da ostvarimo ove promene.

Neki kažu da će ovo razvodniti princip EU – i da se ne može birati na osnovu onoga što nekoj naciji treba.

Ali daleko od razvodnjavanja EU, to će u stvari mnogo čvršće povezati članove, jer je takva fleksibilna, dobrovoljna saradnja mnogo jači lepak nego prisila iz centra.

Dozvolite mi da dam još jedan jeretički predlog.

Ugovor EU obavezuje države članice “da postave temelje sve bliže unije među svim narodima Evrope”.

Ovo se večito tumači kao da se ne odnosi na narode, već na države i institucije koje konstruiše Evropski sud pravde, koji uporno podržava sve veću centralizaciju.

Mi razumemo i poštujemo pravo drugih da zadrže svoju posvećenost ovom cilju. Ali za Britaniju – a možda i za druge – to nije cilj.

I mi bismo se osećali prijatnije da Ugovor izričito kaže da oni koji žele da idu dalje, brže da to i čine bez zadržavanja od strane ostalih.

Zato, za one koji kažu da mi nemamo viziju za Evropu. Ja kažem da imamo.

Mi verujemo u fleksibilnu uniju sastavljenu od slobodnih država članica koje dele ugovore i institucije i koje zajedno sprovode ideal saradnje. Da predstavlja i promoviše vrednosti evropske civilizacije u svetu. Da unapredi naše zajedničke interese koristeći našu kolektivnu moć da otvori tržišta. I da izgradi snažnu ekonomsku bazu širom Evrope.

Mi verujemo da naše nacije mogu da rade zajedno kako bi zaštitile bezbednost i raznovrsnost naših energetskih zaliha. Da pobede klimatske promene i globalno siromaštvo. Da rade zajedno protiv terorizma i organizovanog kriminala. I da nastavimo da primamo nove zemlje u EU.

Ova vizija fleksibilnosti i saradnje nije ista kao ona koju žele oni koji teže izgradnji bliže političke unije – ali je isto tako validna.

Moj treći princip je da moć mora da bude usmerena i prema državama članicama, ne samo od njih. Ovo je bilo obećano od strane evropskih lidera u Lakenu pre gotovo jednu deceniju.

I stavljeno je u Ugovor. Ali obećanje nikada zapravo nije bilo ispunjeno. Mi treba da primenimo ovaj princip u potpunosti. Hajde da iskoristimo ovaj momenat, kao što je holandski premijer sugerisao nedavno, da detaljno ispitamo šta EU u celini treba da čini, a šta ne. U Britaniji smo već pokrenuli reviziju balansa nadležnosti – kako bi dobili jasnu i objektivnu analizu gde zapravo EU pomaže, a gde koči.

Nemojmo biti zavedeni zabludom da funkcionalno jedinstveno tržište zahteva da sve bude usklađeno, da žudimo za nekim nedostižnim i idealno ravnim terenom za igru. Države su različite. Donose različite odluke. Ne možemo da harmonizujemo sve. Na primer, nije ni pravo niti je potrebno da tvrdimo da integritet jedinstvenog tržišta ili puno članstvo u Evropskoj uniji zahteva da se radno vreme lekara u Britaniji odlučuje u Briselu ne uzimajuću u obzir mišljenja britanskih parlamentaraca ili stručnjaka. Na isti način moramo da ispitamo da li postoji pravi balans u tako mnogo oblasti u kojima je Evropska unija zakonodavac uključujući životnu sredinu, socijalna pitanja i kriminal.

Sve treba da se uzme u obzir.

Moj četvrti princip je demokratska odgovornost: mi moramo da obezbedimo veću i značajniju ulogu nacionalnih parlamenata. Ne postoji, po mom mišljenju, jedinstven evropski narod. Nacionalni parlamenti su ti koji su, i tako će i ostati, istinski izvor realne demokratske odgovornsoti i legitimiteta u EU. Angela Merkel odgovara Bundestagu. Antonis Samaras mora da predloži mere štednje i dobije saglasnost za njih od grčkog Parlamenta. Ja moram da odgovaram britanskom Parlamentu za pregovore koji se tiču budžeta EU ili o očuvanju našeg položaja na Jedinstvenom tržištu.

Parlamenti su institucije koje zahtevaju dužno poštovanje – ili strahopoštovanje – od nacionalnih lidera. Način funkcionisanja EU tu činjenicu mora uzeti u obzir.

Moj peti princip je pravičnost: koji god da su novi dogovori koji su propisani za evrozonu, oni moraju da budu pravedni i za one koji su unutar nje i za one koji su van. To će biti od posebne važnosti za Britaniju. Kao što sam rekao, mi nećemo prihvatiti jedinstvenu valutu.

Ali ne postoji neki preovlađujući ekonomski razlog zašto jedinstvena valuta i jedinstveno tržište moraju da imaju istu granicu, ništa manje nego što je imaju jedinstveno tržište i šengenski prostor.

Naše učestvovanje na jedinstvenom tržištu i naša sposobnost da pomognemo da se postave ta pravila je jedan od osnovnih razloga našeg članstva u EU. Dakle, od značajne je važnosti za nas da zaštitimo integritet i pravednost Jedinstvenog tržišta za sve njegove članice. Upravo to je razlog zašto je Britanija toliko zainteresovana da promoviše i brani jedinstveno tržište, dok kriza evrozone menja pravila fiskalne koordinacije i bankarske unije.

Ovih pet principa obezbeđuju, verujem, pravilan smer za Evropsku uniju.

Zato dozvolite mi da kažem šta ovo znači za Britaniju.

Danas, razočaranje u javnosti u Evropsku uniju je konstantno veliko. Postoji nekoliko razloga za to. Ljudi osećaju da je EU krenula u pravcu na koji oni nikada nisu pristali. Oni odbijaju mešanje u naš nacionalni život od strane, kako to oni vide, nepotrebnih pravila i regulative. I pitaju se šta je svrha svega toga? Jednostavno rečeno, mnogi se pitaju “zašto jednostavno samo ne možemo da imamo ono za šta smo i glasali – zajedničko tržište?”

Oni su ozlojeđeni nekim od pravnih presuda koje su donete u Evropi koje imaju uticaj na život u Britaniji. Nešto od ove antipatije o Evropi se, uopšte, stvarno odnosi, naravno, na Evropski sud za ljudska prava, više nego na EU. I Britanija predvodi evropske napore kako bi se ovo prevazišlo.

Postoji, zaista, mnogo toga što mora da bude urađeno po ovom pitanju.

Ali ljudi isto tako osećaju da se EU kreće ka nivou političke integracije koja se nalazi daleko izvan britanske zone konfora. Oni vide kako ugovor za ugovorom menja balans između država članica i EU. Imajte na umu da nikada nisu imali priliku da o tome nešto kažu.

Njima je obećan referendum – ali nikada nije sproveden. Oni vide šta se desilo sa evrom. I sećaju se da su mnogi naši politički i poslovni lideri pozivali Britaniju da se pridruži u tom trenutku.

Ali on nisu primetili mnoge izraze kajanja.

I oni su svesni koraka koji se preduzimaju unutar evrozone i pitaju se šta će dublja integracija unutar nje značiti za države koje neće prihvatiti evro kao valutu.

Rezultat svega toga je da je demokratska saglasnost za EU unutar Britanije sada jako slaba.

Neki ljudi kažu da je ukazivanje na tu činjenicu neodgovorno, da stvara nesigurnost za poslovanje i da stavlja znak pitanja nad mestom Britanije u Evropskoj uniji.

Ali taj znak pitanja je već tamo i ignorisanje neće učiniti da nestane.

U stvari, sasvim suprotno. Oni koji odbijaju da razmišljaju o konsultovanju britanskog naroda, po mom mišljenju, naš eventualni izlaz čine verovatnijim.

Jednostavno tražiti od britanskog naroda da nastavi da prihvata evropski dogovor u kome oni imaju jako malo izbora je put kojim se osigurava da kada se pitanje konačno postavi – a u nekom trenutku je to neminovno – veoma je verovatno da će britanski narod odbaci EU.

Zato sam za referendum. Verujem da se treba suočiti sa ovim problemom – oblikovati ga, voditi raspravu. Ne treba se nadati da će teška situacija jednostavno nestati.

Neki zagovaraju da rešenje postoji i da je to održavanje jasnog referenduma sada - unutar ili izvan EU. Razumem nestrpljenje u želji da se taj izbor napravi odmah.

Ali ja ne verujem da je donošenje odluke u ovom trenutku pravi put napred, ni za Britaniju niti za Evropu, u celini.

Danas bi izbor između statusa kvo i napuštanja bio potpuno lažni izbor.

Sada – dok je EU u stalnim previranjima i kada ne znamo šta budućnost nosi i kakva EU će izaći iz ove krize – nije pravo vreme da se napravi tako značajna odluka o budućnosti naše zemlje.

Pogrešno je pitati ljude da li žele da ostanu ili izađu pre nego što uspemo da popravimo odnose.

Kako možemo smisleno da odgovorimo na pitanje "unutar ili izvan" ako nema mogućnosti da odgovorimo na najosnovnije pitanje: "unutar ili izvan čega tačno biramo da budemo?”

Evropska unija će nakon krize evrozone biti veoma različita od one pre krize. Mere potrebne da se spasi evrozona možda će je izmeniti do neprepoznatljivosti.

Mi moramo da dozvolimo da prođe neko vreme da se to desi – i da pomognemo da se oblikuje budućnost Evropske unije tako da, kada vreme za izbor dođe, napravimo stvarni izbor.

Stvaran izbor između napuštanja i ostajanja u novom dogovoru u kome Britanija oblikuje i poštuje pravila Jedinstvenog tržišta, ali je i zaštićena pravičnim garancijama i oslobođena od lažne regulative koja ugrožava evropsku konkurentnost.

Izbor između napuštanja ili ostajanja u okviru novog dogovora u kome će Britanija biti na čelu kolektivnog delovanja po pitanjima kao što je spoljna politika i trgovina, gde će vrata biti širom otvorena za nove članove.

Novi dogovor, podvrgnut testu demokratske legitimnosti i odgovornosti nacionalnim parlamentima, prema kome države članice fleksibilno sarađuju, poštuju nacionalne razlike umesto da pokušavaju da ih eliminišu i prema kome neke nadležnosti mogu stvarno biti vraćene državama članicama.

Drugim rečima, dogovor koji u potpunosti može da održi misiju unapređene Evropske unije koju sam opisao danas. Fleksibilnije, prilagodljivije, otvorenije – koja je spremna za izazove modernog doba.

I onima koji kažu da novi dogovor ne može biti postignut poručujem da poslušaju mišljenja drugih partija u evropskim državama koje zagovaraju da se nadležnosti vrate državama.

I pogledajte šta smo do sada postigli.

I gledajte ono što smo mi već postigli. Ukinuli smo obavezu Britanije da finansijski spasava članice evrozone. Izuzeli smo Britaniju iz fiskalnog dogovora.

Pokrenuli smo proces koji će da vrati neke od nadležnosi u oblastima pravosuđa i unutrašnjih pitanja. Osigurali smo zaštitu Bankarske unije. Pokrenuli reformu ribarske politike.

Mi počinjemo da oblikujemo reforme koju su nam sada potrebne. Neke od njih neće zahtevati promenu Ugovora.

Ali ja se isto tako slažem sa onim što je rekao predsednik Barozo i drugi. U nekom trenutku u narednih par godina EU će morati da se dogovori oko promene Ugovora koja je potrebna kako bi se promene desile za dugotrajnu budućnost evra i kako bi se učvrstila raznolika, fleksibilna, demokratski odgovorna Evropa kojoj težimo. Verujem da najbolji način da ovo uradimo jeste da donesemo novi Ugovor tako da ja dajem svoj glas onima koji već zagovaraju ovu promenu.

Moja snažna pretpostavka jeste da uvedemo ove promene za celu EU, ne samo za Britaniju.

Ali, ako ne postoji spremnost za novi Ugovor za sve nas, onda Britanija naravno treba da bude spremna da napravi promene koje su nam potrebne u dogovoru sa našim evropskim partnerima.

U sledećem manifestu 2015. godine, Konzervativna partija će tražiti mandat od britanskog naroda za pregovore o novom dogovoru sa našim evropskim partnerima.

Centralno pitanje će biti odnos prema jedinstvenom tržištu.

I kada ispregovaramo taj novi dogovor, pružićemo mogućnost britanskom narodu da izađe na referendum sa veoma jednostvanim izborom – ostajemo ili izlazimo.

Da ostanemo u EU na osnovu novih uslova; ili da izađemo u potpunosti.

To će biti referendum za ostajanje ili za izlazak.

Pravni okvir će biti pripremljen pre novih izbora. I ukoliko konzervativna vlada ponovo bude izabrana mi ćemo predstaviti pravni okvir i usvojiti ga do kraja te iste godine. Završićemo pregovore i organizovati referendum u prvoj polovini mandata narednog parlamenta.

Vreme je da britanski narod kaže ono što misli.

Vreme je da se reši evropsko pitanje u britanskoj politici.

Obraćam se britanskom narodu: ovo će biti vaša odluka.

I kada taj izbor dođe, donećete vrlo važnu odluku za budućnost vaše zemlje.

Imam razumevanja za želju da budemo samostalni, da sami odlučujemo o sopstvenom kursu. Ali tu odluku moramo doneti hladne glave. Zagovornici obe strane moraće da izbegnu preuveličavanje svojih tvrdnji.

Naravno, Britanija može da uspe sama u svetu, izvan EU, ukoliko izaberemo da tako bude. To može svaka od država članica. Ali pitanje koje sebi moramo da postavimo je ovo: da li je to najbolja budućnost za našu zemlju?

Moramo veoma pažljivo da ocenimo gde se nalaze naši stvarni nacionalni interesi.

Sami bismo bili slobodni da samostalno donosimo naše odluke, kao što bi bili oslobođeni naše preuzete obaveze da branimo naše saveznike u slučaju da napustimo NATO. Ali mi ne napuštamo NATO zato što je u našem nacionalnom interesu da ostanemo unutar ove organizacije i iskoristimo garancije kolektivne odbrane.

Mi imamo više moći i uticaja – bilo da primenjujemo sankcije protiv Irana i Sirije, ili da promovišemo demokratiju u Burmi – ukoliko možemo da delujemo zajedno. Ukoliko napustimo EU, ne možemo, naravno, da napustimo Evropu.

Ona će ostati u narednim godinama naše najveće tržište i zauvek naš geografski sused.

Mi smo povezani složenom mrežom pravnih obaveza.

Stotine hiljada Britanaca sada uzimaju zdravo za gotovo svoje pravo da rade, žive ili se penzionišu u nekoj od zemalja EU.

Čak iako se u potpunosti povučemo, odluke donete unutar EU nastaviće da imaju dubok uticaj na našu zemlju. Ali mi ćemo izgubiti sva naša prava da stavimo veto na neku od odluka ili pravo da se naš glas u njima čuje.

Trebalo bi veoma pažljivo da odmerimo posledice odluke da ne budemo unutar EU i njenog jedinstvenog tržišta kao punopravni član.

Neprekidan pristup jedinstvenom tržištu je od vitalnog značaja za britanske firme i britanska radna mesta.

Od 2004, svaka peta investicija u Evropi bila je u Britaniji.

Ključ tog uspeha je što smo deo jedinstvenog tržišta.

Biće dovoljno vremena da se temeljno ispitaju svi argumenti u korist i protiv aranžmana o kojima ćemo pregovarati

Ali dozvolite mi da se osvrnem samo na jednu tačku o kojoj dosta slušamo.

Postoje neki koji predlažu da možemo da učinimo isto kao Švajcarska i Norveška – da budemo deo Jedinstvenog tržišta, ali izvan EU.

Ali da li je to zaista u našem najboljem interesu?

Divim se tim državama koje su naši prijatelji – ali one su tako različite od nas. Norveška leži na najvećim energetskim zalihama u Evropi, i fond državnih rezervi od preko 500 milijardi evra. dok je Norveška deo jedinstvenog tržišta – i plaća svoj doprinos – uopšte ne učestvuje u uspostavljanju pravila ovog tržišta, ali ima obavezu da sprovodi direktive.

Švajcarska mora da pregovara o pristupu jedinstvenom tržištu po sektorima. Mora da prihvati pravila EU – nad kojima nema uticaj – inače ne dobija pun pristup jedinstvenom tržištu, uključujući i ključne sektore kao što su finansijske usluge.

Činjenica je da ukoliko se priključite organizaciji kao što je Evropska unija, postoje pravila. Nećete uvek dobiti ono što želite.

Ali to ne znači da treba da odemo – ne ako su koristi od ostajanja i saradnje veće.

Moramo takođe dobro da razmislimo o posledicama na naš uticaj u međunarodnim poslovima.

Nema sumnje da smo daleko moćniji u Vašingtonu, Pekingu, Delhiju zato jer smo moćan igrač unutar Evropske unije.

To je važno za britanska radna mesta i bezbednost Britanije.

Važno je za našu sposobnost da završavamo poslove u svetu.

To je bitno za Sjedinjene Američke Države i druge prijatelje u svetu koji nam vrlo jasno govore da oni žele da Britanija ostane unutar EU.

Treba veoma pažljivo da razmislimo pre nego što napustimo tu poziciju.

Ukoliko napustimo Evropsku uniju, to će biti karta u jednom pravcu, ne povratna.

Imaćemo vremena za stvarnu, argumentovanu raspravu.

Na kraju te debate britanski narod će odlučiti.

A našim evropskim partnerima, od kojih su neki bez sumnje nezadovoljni britanskim stavom, kažem sledeće: radite sa nama na ovome.

Uzmite u obzir neverovatne korake koje su preduzele članice evrozone kako bi spasile evro, korake koji su se, do pre godinu dana, činili nemogućim.

Ne mislim da su koraci koji će biti potrebni da bi se Britanija – i drugi – osećali udobnije u odnosima unutar Evropske unije, toliko neobični ili nerazumni.

I isto toliko koliko verujem da Britanija treba da želi da ostane u EU isto toliko EU treba da želi da mi ostanemo unutar nje.

Jer bi EU bez Britanije, bez jedne od najjačih sila u Evropi, zemlje koja je u mnogo čemu izmislila jedinstveno tržište i koja donosi značajan deo uticaja Evrope na svetskoj sceni, koja igra po pravilima i koja je zastupnik liberalne ekonomske reforme, bila mnogo drugačija Evropska unija.

I zaista je teško kazati da EU neće biti značajno umanjena odlaskom Velike Britanije.

Dozvolite mi da završim današnji govor sledećim rečima.

Nemam nikakvih iluzija o veličini zadatka koji se nalazi pred nama.

Znam da će biti onih koji će reći da je vizija koju sam danas izneo teško dostižna. Da nema šanse da će naši partneri sarađivati. Da su Britanci na putu ka neizbežnom izlazu. I da, ako nam u EU nije prijatno nakon 40 godina, nikada neće biti.

Ali ja odbijam da prihvatim takav gubitnički stav – bilo za Britaniju bilo za Evropu.

Zato što verujem da hrabrošću i uverenjem možemo da stvorimo fleksibilniju, prilagodljiviju i otvoreniju Evropsku uniju, u kojoj će interesi i ambicije svih njenih članova biti ispunjeni.

Verujem da hrabrošću i uverenjem možemo postići novi dogovor prihvatljiv za Britaniju i sa kojim sve naše zemlje mogu da napreduju.

A kada dođe do referenduma, dozvolite mi da kažem sada, da ako možemo da pregovorima dođemo do takvog aranžmana, založiću se za to svim srcem i dušom.

Jer ja u nešto veoma duboko verujem. Britanski nacionalni interes je najbolje sačuvan u fleskibilnoj, prilagodljivoj i otvorenoj Evropskoj uniji i takva Evropska unija je najbolja ukoliko je Britanija deo nje.

U nekoliko narednih nedelja, meseci i godina ja se neću smiriti dok se ova debata ne završi.

Za budućnost moje sopstvene zemlje.

Za uspeh Evropske unije.

I za prosperitet naših naroda u generacijama koje dolaze.

 

(telegraph.co.uk)